Zoran Pusić: ”Josipović i Milanović izgubili su izbore od vlastitih birača”

Prošla je vlada najradikalnijim grupama dala novi legitimitet, zagovaratelje političkog nasilja i direktne nasilnike tretirala je kao podobne i prodržavne elemente, a nevladine aktiviste, nezavisne novinare i kulturnjake kao nepodobne i sumnjive.

Zoran Pusić jedan je od najuglednijih, ali i najugroženijih hrvatskih aktivista za ljudska prava. Srčan i otvoren, nikada se ne libi suprotstaviti nepravdi i nasilju, te stati u obranu osobe, ma tko ona bila. Tako i ovaj put, u intervjuu za Novi list, komentira društvenu atmosferu, u kojoj gotovo da ne prođe dan bez kakvoga proustaškog incidenta. ”Ljeto je, ali burno polugodište i predstojeći izbori kao da su poslovičnu sezonu kiselih krastavaca pretvorili u sezonu ljutih feferona”, šali se.

Prošla je vlada najradikalnijim grupama dala novi legitimitet, zagovaratelje političkog nasilja i direktne nasilnike tretirala je kao podobne i prodržavne elemente, a nevladine aktiviste, nezavisne novinare i kulturnjake kao nepodobne i sumnjive.

To ne morate reći eksplicitno, dovoljno je da pozivom na svečanu inauguraciju promovirate tipove poput Horvatinčića, Bujanca, Sačića, Merčepa, da za ministra branitelja gurate čovjeka čiji je program sastavljanje ”registra izdajnika”, da postavite za ministra kulture čovjeka čija kvalifikacija su opće poznati filoustaški stavovi.

Prošla vlada, posebno ministar Hasanbegović, uspjela je ujediniti mnoge ljude raznorodnih interesa, koje politika inače ni u širem smislu ne zanima. Ujedinila ih je spoznaja da su ugrožene temeljne ljudske vrijednosti, vrijednosti u čijoj je obrani nastao antifašizam, vrijednosti koje čine suštinu preambule svakog demokratskog ustava. To nije garancija, ali je razlog za nadu

A nije da nije bilo i vrlo eksplicitnih poruka. Karamarko, osim već one poslovične o slobodi govora unutar svoja četiri zida, kad je zastupao lustraciju, od svih koje bi lustrirao sjetio se poimenično jedino Žarka Puhovskog, pokazujući da pojam lustracije miješa s progonom neistomišljenika. Saborski zastupnik Glasnović kao glavnu prepreku demokraciji u Hrvatskoj ističe nezavisne medije.

Meta ste neprestanih prijetnji, pa i napada. Kako to podnosite, vi osobno i vaša obitelj?

U Zagrebu je sad situacija 2:1, u prosjeku na dvoje ljudi koji žele ljubazno razgovarati i izraziti podršku dolazi jedan koji psuje i prijeti. To i nije tako loše. Ali, hoćete – nećete, to s vremenom djeluje i na mene i na moje prijatelje.

Pričao mi je Viktor Ivančić jednu lijepu priču: u pustoj ulici, blizu njegove kuće, prilazio mu je neki grmalj s velikim psom i kad je Viktor već mislio da će ga napasti – dotad sam se u priču mogao lako uživjeti! – ovaj raširi kaput, a s njegove unutarnje strane poslagane sprejeve: ”Time prešpricavam sve svinjarije koje pišu protiv Vas!”

Potpredsjednik Sabora Tepeš marširao je na čelu gomile koja se dere ”Za dom spremni” i ide rušiti upravu državne institucije, Agencije za elektroničke medije, jer se usudila blago kazniti televiziju Z1 zbog eklatantnog govora mržnje njenog novinara.

Ovog čudnovatog političkog kljunaša kojeg smo prošlo polugodište imali kao vladu, ekstremna desnica i njoj skloni ekstremi u hijerarhiji Katoličke crkve ipak su doživljavali kao ”svoju”, i poslije njenog debakla nastala je neka vrsta panike. I tako, što pod utjecajem vlastite propagande, što po principu ”Drž’te lopova”, dok ustaše otvoreno marširaju, ekstremna desnica bulazni o povratku komunista, nasilnici i crnokošuljaši mlate mirovne aktivistkinje, a različiti filoustaše nariču o vlastitoj ugroženosti.

Od ideje nismo odustali, i poslije izbora ćemo nastaviti. Ambicija nam je stvoriti snažnu socijaldemokratsku stranku koja će mariti za moral u politici, ali istodobno sposobnu da parira i najsnažnijima

Zašto se, zapravo, sve to događa? Predizborno je vrijeme – je li možda riječ o predizbornom folkloru, ili je posrijedi ozbiljniji i dublji društveni poremećaj?

Jedan od razloga, osim ovih koje sam već naveo, je vjerojatno sustavno snižavanje kriterija što je politički i društveno prihvatljivo ponašanje. To se ciklički ponavlja. Ovo zadnje počinje negdje od 2013., od ulaska Hrvatske u EU. U manjoj mjeri je riječ o predizbornom folkloru, prije svega zbog promjene taktike HDZ-a.

Međutim, snižavanje kriterija jest ozbiljan društveni poremećaj. To ide korak po korak: sudac oslobađa Josipa Miljka, bivšeg predsjednika HČSP-a, zbog prijetnji ravnateljici Spomen područja Jasenovac, s obrazloženjem da postoje kontroverzna mišljenja o prirodi Jasenovca.

Potom saborski zastupnici prihvaćaju kao normalno da u parlamentu sjede s osuđenim ratnim zločincem koji je bježao od hrvatskog pravosuđa dok je bio saborski zastupnik. Pa Vrhovni sud vraća suđenje Glavašu na ponovni postupak iz formalnog i vrlo upitnog razloga, koji je u presudi Ustavnog suda prvo i sam osporavao, ali ga ne zanimaju neupitno dokazani zločini, kao ni i drugi na koje ovi ukazuju.

Također, dobar dio političkog establišmenta zgraža se nad zapovjednom odgovornošću Perkovića i Mustača za ubojstvo Đurekovića, ali se ne zgraža nad činjenicom da hrvatski sudovi nisu osudili baš nikoga po zapovjednoj odgovornosti za desetke i stotine civila, žrtve okrutnih i besmislenih ubojstava za vrijeme i poslije ”Oluje”.

Upravo obrnuto, sumnjivim se proglašavaju oni koji traže da ti zločini završe na sudu. I tako se, korak po korak, nađete u društvu u kojem se političari licemjerno zgražaju nad činjenicom da su visoki funkcioneri tajnih službi (bili) umočeni u prljave poslove, ali ”našim” teroristima i ubojicama podiže se spomenik na čije otkrivanje dolaze ministri ove vlade. Strašno se zgražate nad kukastim križem na Poljudu, a veličanje ustaštva koje sramoti i truje Hrvatsku, ne vidite.

Zašto je, zapravo, ustaštvo danas opasno? Zna se čuti da je sve to tek deplasirana i anakrona svađa ”ustaša i partizana”, za društvo zapravo posve nevažna. Slažete li se s takvim ocjenama?

Je, te su pojave nevažne kao što je za jugoslavensko društvo bilo nevažno raznašanje mošti kneza Lazara. I tada se govorilo da su to bezvezarije, da to ljude ne interesira, da ljude zanima otvaranje novih radnih mjesta, viši standard, da se treba okrenuti budućnosti. Samo, pokazalo se da je raznošenje Lazarovih mošti bilo presudnije nego sve Markovićeve reforme zajedno.

Prošla je vlada najradikalnijim grupama dala novi legitimitet, zagovaratelje političkog nasilja i direktne nasilnike tretirala je kao podobne i prodržavne elemente, a nevladine aktiviste, nezavisne novinare i kulturnjake kao nepodobne i sumnjive

Svađe ustaša i partizana, a najmlađi među njima danas se približavaju stotoj, uistinu bi bile anakrone. Ali pokušaj da se netrpeljivi nacionalizam nametne kao oblik državotvorne podobnosti, čiji nosioci će sve ostale prozivati za manjak ljubavi prema domovini, nije nikakva anakrona već vrlo moderna i prisutna pojava i to ne samo u Hrvatskoj.

Gotovo u svakoj zemlji ti moderni pokreti, koji manje-više otvoreno zagovaraju ili provode političko nasilje, koketiraju, od simbola do retorike, sa sličnim pokretima iz prošlosti svoje zemlje, a to su u pravilu fašističko-kvislinški režimi iz Drugog svjetskog rata.

Pogledajmo samo onaj sramotni napad na nekoliko hrabrih ljudi koji su uoči dana proslave ”Oluje”, koja je popraćena prigodnim maršem deklariranih ustaša po Kninu, mirno stajali na Jelačićevom trgu s porukom da treba slaviti mir, a ne rat. Većinom su to bile žene koje mir zagovaraju desetljećima, i od kojih su neke prije 25 godina u Beogradu demonstrirale protiv Miloševića, rata i agresije na Hrvatsku.

S hrabrošću tih žena malo se koji branitelj može mjeriti. A napadači su većinom bili ljudi koji su u doba rata bili djeca ili se nisu ni rodili, nakljukani mržnjom i netrpeljivošću. Oni su jedna od mogućih budućnosti ove zemlje. A između je stajala policija koja, bar po riječima svog ministra, u takvim slučajevima očekuje pomoć akademske zajednice da odluči tko je tu u prekršaju.

Dobar dio političkog establišmenta zgraža se nad zapovjednom odgovornošću Perkovića i Mustača za ubojstvo Đurekovića, ali se ne zgraža nad činjenicom da hrvatski sudovi nisu osudili baš nikoga po zapovjednoj odgovornosti za desetke i stotine civila, žrtve okrutnih i besmislenih ubojstava za vrijeme i poslije ”Oluje”

Srećom, više po profesionalnom instinktu, policajci su spriječili da oni koji sebe bučno nazivaju domoljubima i braniteljima ne zatuku nekoliko mirovnih aktivistkinja.

Političke stranke koje to ne vide ili se prave da to ne vide, pravdajući nedjelovanje floskulom ”okrenimo se budućnosti”, mogle bi se probuditi u jednoj sasvim neočekivanoj budućnosti. Taj politički autizam, zabijanje glave u pijesak u nadi da će nasilje samo ispariti i nasilnici nestati, jedna je od ozbiljnijih prijetnji budućnosti današnje Hrvatske.

Mirovni aktivist Goran Božičević u intervju za Novi list (prenešen na Autografu prošlod tjedna, op. Autograf) predložio je da vlada osnuje nezavisne mirotvorne timove koji bi posredovali i otvarali komunikaciju između zavađenih društvenih skupina. Goran je uvjeren da bi takva forma dijaloga pomogla snižavanju tenzija. Što mislite o tom prijedlogu?

Kad bi vlada to napravila, tri četvrtine posla već bi bilo obavljeno. Odlučan stav vlade, kad bi bio još podržan od Crkve, a i tu mora biti poštenih i pravdoljubivih ljudi, može brže i učinkovitije promijeniti društvenu klimu nego rad nevladinih organizacija.

Dijalog je sigurno dobrodošao, to uvijek znači jasnije formulirati vlastite stavove, potkrijepiti ih činjenicama, prepoznati im slabosti i korigirati ih. Imao sam bezbroj javnih dijaloga s neistomišljenicima, od nekih je bilo koristi, od nekih nije.

Svakako bi trebalo organizirati permanentna predavanja-diskusije za mlade – o teorijskim i praktičnim aspektima demokracije, o temeljnim ljudskim pravima i socijalnoj pravednosti, o etici u politici i o našem iskustvu u zadnjih 26 godina. Mladima moramo pružiti mogućnost da ne postanu žrtve prvog političkog demagoga koji naiđe.

Kako se sa svim tim nosi Zoran Milanović?

U razgovoru o konkretnim primjerima neoustaštva i s njim povezanim političkim nasiljem on je to žestoko osudio. Mogu se samo nadati kako neće ispustiti iz vida da vlast služi prije svega ispravljanju i popravljanju onog što je loše.

A Andrej Plenković?

Plenkovića ne poznajem. Opće je mišljenje, kod mnogih i nada, da bi on mogao usmjeriti HDZ prema konzervativnoj stranci europskog tipa, da mu netrpeljivi nacionalizam nije blizak i da neće njime homogenizirati birače.

To dobro zvuči i bilo bi značajno za Hrvatsku, iako bi skeptici dodali ‘si non è vero, è ben trovato’ – ”Ako i nije točno, dobro je zamišljeno”. Jer HDZ je samo koji tjedan prije njegovog dolaska masovno podržavao baš politiku netrpeljivog nacionalizma, što nalaže vrlo oprezan optimizam.

Svakako bi trebalo organizirati permanentna predavanja-diskusije za mlade – o teorijskim i praktičnim aspektima demokracije, o temeljnim ljudskim pravima i socijalnoj pravednosti, o etici u politici i o našem iskustvu u zadnjih 26 godina. Mladima moramo pružiti mogućnost da ne postanu žrtve prvog političkog demagoga koji naiđe

Kako ocjenjujete reakcije u društvu?

Ono, naravno, nije homogeno. Ali prošla vlada, posebno ministar Hasanbegović, uspjeli su ujediniti mnoge ljude raznorodnih interesa, koje politika inače ni u širem smislu ne zanima. Ujedinila ih je spoznaja da su ugrožene temeljne ljudske vrijednosti, vrijednosti u čijoj je obrani nastao antifašizam, vrijednosti koje čine suštinu preambule svakog demokratskog ustava. To nije garancija, ali je razlog za nadu.

Kako komentirate govor predsjednice Republike u Kninu i njezin općeniti stav prema ”ideologijama”?

Dio govora u kojem napada Milanovića prilično je otvoreno navijanje za jednu stranu u izborima, što je potpuno neprimjereno. Svakako je u kontradikciji s njenom tvrdnjom na kraju govora da je za loše stanje u Hrvatskoj krivo isticanje stranačkih ispred nacionalnih interesa. Njena ocjena ”Oluje” kao opravdane akcije oslobađanja hrvatskog teritorija nešto je što gotovo nitko ne dovodi u pitanje.

Sasvim je druga stvar ono što se dogodilo, a nije se smjelo dogoditi ni u oslobodilačkoj akciji, a pogotovo ne poslije nje; zločini, pljačke, spaljivanja naselja, sramotni govori Tuđmana, onemogućavanje izbjeglicama da se vrate.

Sve to pokazuje, suprotno predsjedničinoj tvrdnji o ”etici pobjednika i etici mira”, da je to bilo daleko od etike velikodušnosti pobjednika; prije nemoral sitnih duša, bez obzira kako su bili visoko u hrvatskoj politici, koji su likovali nad tuđom nesrećom.

Manjak političke mudrosti, poštenja i hrabrosti, da, i etike pobjednika, učinilo je da Hrvatska ratuje oko ”Oluje” još 21 godinu poslije, za razliku od Europe koja je samo par godina nakon jednog neusporedivo strašnijeg rata počela postavljati temelje EU.

Plenkovića ne poznajem. Opće je mišljenje, kod mnogih i nada, da bi on mogao usmjeriti HDZ prema konzervativnoj stranci europskog tipa, da mu netrpeljivi nacionalizam nije blizak i da neće njime homogenizirati birače

Prije mjesec dana, zajedno s povjesničarom Draganom Markovinom, objavili ste ”Prijedlog za obnovu socijaldemokratske politike”. Spominjalo se i osnivanje političke stranke. Kako je s tom inicijativom?

Pokrenuli smo je jer znamo da su mnogi birači ljevice razočarani. Ustvrdio bih čak da su i Ivo Josipović i Zoran Milanović izbore izgubili ne od HDZ-a, nego od vlastitih birača, koji su odbili izaći na izbore, nezadovoljni onim što doživljavaju kao nedovoljno jasnu socijaldemokratsku politiku.

Smatramo da je socijaldemokracija najpogodnija politika za Hrvatsku. Skandinavski model socijaldemokratske politike mogao bi umnogome biti uzor i za Hrvatsku, i za bivšu Jugoslaviju. U njegovu je temelju zauzimanje za prava individue, pojedinca, i sve što ona podrazumijevaju.

Mislim da snagu našoj inicijativi daju imena njezinih potpisnika, prepoznatljivih po tome što već godinama vlastitim djelovanjem vjerodostojno svjedoče zauzimanje za ideje stvarne socijaldemokracije.

Odustali smo od pokretanja stranke uoči izbora, djelomice zbog nedostatka vremena, no većim dijelom zato što nismo htjeli da nas se doživi kao još jednu ”predizbornu” stranku koja služi samo tome da njezini pokretači ugrabe lagodne saborske sinekure. No od ideje nismo odustali, i poslije izbora ćemo nastaviti.

Ambicija nam je stvoriti snažnu socijaldemokratsku stranku koja će mariti za moral u politici, ali istodobno sposobnu da parira i najsnažnijima.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

    •  Metafizička Srebrenica patrijarha Porfirija
    •  Životinje iz džungle
    •  Kraus: Dok se ZDS ne zabrani, neće biti zajedničke komemoracije
    •  Šuljanje represije
    •  Protiv predsjednice KGK, ali za instituciju
    •  Mirna dezintegracija
    •  Godina je dana da je Duje na onome svijetu
    •  Stjepan Mesić: ''Plenković mora čim prije ovladati HDZ-om''
    •  Koalicija za REKOM: Važan link za dokumentiranje ratnih žrtava
    •  Franjo Tuđman bio je političar nasilništva i mržnje

> Svi tekstovi ovog autora