novinarstvo s potpisom
U jednom razgovoru sa Stephenom Fryem, glumcem, humoristom, polihistorom i dugogodišnjim obožavateljem tvrtke Apple, Steve Jobs je izjavio kako Appleov logotip nije namjerno bio dizajniran tako da asocira na jabuku kojom si je Alan Turing možda oduzeo život – ali i da je prava šteta što nije.
Turing je, naime, ujutro 7. lipnja 1954. pronađen u krevetu uz čije je uzglavlje stajala odgrizena jabuka, kakvu je običavao pojesti pred spavanje. Kao uzrok smrti obdukcija je ustanovila trovanje cijanidom, ali jabuka nikad nije bila dana na ispitivanje. Urbana legenda o Turingu koji umire poput Snjeguljice kružila je desetljećima među informatičarima poput Jobsa, očito djelujući i podsvjesno, ali za nju se inače slabo znalo – kao i za Turinga.
Fry je na velikim ekranima posljednji put viđen kako tumači poglavara Jezergrada kojemu na glavu pada zmaj Smaug, u tumačenju Benedicta Cumberbatcha. A budući da je svijet danas, u informatičkoj eri, umreženiji nego ikad, Cumberbatch sada dolazi u kina kao sâm Turing, otac informatike. Igra oponašanja nastoji iznijeti Turingovu priču pred publiku multipleksa, kojoj bi u svakom pojavnom obliku morala biti fascinantna: informatika, je li, više nije domena hobista poput Jobsa, koji su mogli na zidovima držati portrete ljudi poput Turinga, Ade Lovelace ili Charlesa Babbagea, nego nešto što nam djeluje kao da je oduvijek postojalo.
Shvatiti da je svaki računalni dio naših života proistekao iz zatajenog rada Turingova tima u britanskome Bletchley Parku za vrijeme II. svjetskog rata – prije samo dvije-tri generacije – znači dovesti tehnološki napredak naše ere u lako mjerljiv ljudski kontekst.
Ni drugi dio Turingove priče nije ništa manje dojmljiv. Kao ne naročito zatajeni homoseksualac, Turing je bio toleriran u vrijeme svojeg rada na poslovima od strateškog interesa za ratovanje, usprkos kriminalnoj proskribiranosti istospolnih odnosa u Ujedinjenom Kraljevstvu još od 1885. Ali kad je 1952. otkriveno da tada 39-godišnji Turing plaća devetnaestogodišnjaku za seks, izveden je pred sud – a sudac mu je dao da bira između zatvorske i kemijske kazne. Kemijske kazne?
Da, još prije šezdesetak godina bilo je posve normalno ljudima neželjene spolnosti davati hormonalnu terapiju koja će im tu spolnost, je li, dokinuti. Tretman silboestrolom uvriježeno se smatra razlogom koji je Turinga naveo na suicid, ma koliko obitelj tvrdila suprotno.
Sprega rađanja informatike i progona homoseksualnosti u Turingovoj životnoj priči nosi golem dramski potencijal koji je teško uprskati, napose nakon što je 2012., stota obljetnica njegova rođenja, proglašena Turingovom godinom s nizom komemorativnih zbivanja – što je pak dovelo do inicijative zbog koje mu je na Badnjak 2013. kraljica Elizabeta II. udijelila posthumni oprost. Vrijeme je istinski bilo zrelo za dovođenje Turinga pred najširu javnost. Živa je šteta, stoga, što nam Igra oponašanja donosi uvelike falsificiranu priču o tom prezanimljivom čovjeku.
Scenarij debitanta Grahama Moorea jasno se odlučuje pozicionirati Turinga kao usamljenog genija čije je intelektualno postignuće nastalo ne zahvaljujući suradnji s desecima vrhunskih umova okupljenih u Bletchley Parku, nego usprkos njima. Na svakom koraku oni su prikazani kao hrpetina većih ili manjih tikvana koji jednostavno nisu u stanju shvatiti njegov um: njegov genijalni um, tako pronicljiv (ipak ga tumači najnoviji televizijski Sherlock, hej), tako ugroženo gej.
Jedino ga shvaća Joan Clarke, mlada dešifrantica koja i sama trpi omalovažavanja zbog seksizma društva u kojem živi. Britanija 1940-ih ovdje nije ništa više od zadrtog društva punog predrasuda kakvo smo danas, nasreću, nadrasli: svijeta u kojemu geniju ne preostaje drugo nego oponašati heteroseksualca kako bi ga se pustilo da na miru izumi svoju Igru oponašanja.
Pojam “Igre oponašanja” pritom biva razmjerno nezgrapno ubačen u scenarističku strukturu, jer ovo je film kojemu nijednog trenutka nije istinski stalo dokučiti i razložiti Turingov intelektualni doseg. Riječ je o konceptu poznatom i pod imenom “Turingov test”: o prohtjevu postavljenom pred svaki “elektronski mozak”, kako su ih onda zvali, da pri komunikaciji kroz sučelje tako dobro oponaša ljudski um da čovjek ne može primijetiti razliku.
Igra oponašanja može dobiti prolaznu ocjenu kao uvjerljiv faksimil Turingove biografije samo kod onih koji o Turingu znaju malo ili ništa – što će reći, kod i dalje zaista prevelikog dijela javnosti (uključujući i još veći dio onih koji odlučuju o nominacijama za prestižne filmske nagrade). Tko će se, napokon, pobuniti kad Cumberbatchov Turing u filmu svojeručno izradi prvo računalo, pri čemu mu kolege daju doprinos utoliko što stroj žele razbiti? To je tako dirljivo i melodramatično, naročito nakon što mu Turing dade ime Christopher, prema dječaku kojeg je kao mali volio.
Nema veze što je stvarni stroj bio naprednija inačica naprave koju su prije rata izradili poljski dešifranti, zapravo zvane samo “bomba”, a sastavio ju je Harold Keen; postojali su ih deseci, a njihovi su operateri dobrim dijelom bile žene. Nema veze ni što je vojni upravitelj Bletchley Parka, kapetan fregate Denniston, bio susretljiv koordinator rada desetaka stručnjaka u timu čiji je Turing bio član: daleko je dramatičnije da izgleda i ponaša se kao Tywin Lannister.
Doslovce nema veze što smo počinili atentate na historijski spomen cijelog skupa povijesnih ličnosti, samo da bismo istaknuli nekoliko ionako nezanemarivih osobina čovjeka koji im je bio u žarištu. Nema veze ni što smo ujedno propustili priliku za historijski utemeljeno sprezanje prave lige izvanredne gospode koja se zaista pritom bila okupila u Bletchley Parku: među dešifrantima pozvanima da ondje rade istovremeno kad i Turing bio je i J. R. R. Tolkien, otac Smauga, a rad cijele ekipe sa strane obavještajne zajednice nadgledao je Ian Fleming, također kapetan fregate, koji je taj čin potom dao svojoj književnoj kreaciji prozaičnog imena “James Bond”.
Ništa od te šire i složenije priče nećemo saznati u Igri oponašanja, filmu tako dosljedno predanom falsifikatorskom banaliziranju stvarne Turingove priče da likovima Alana i Joan daje čak toliko pronicavosti da liku agenta novoosnovane službe MI6 pružaju savjete o razinama sigurnosnog pristupa dešifriranim njemačkim porukama koje im “bomba” daje. Ništa ovdje nije timski rad, ništa nije plod zajedničkog napora vrhunskih umova okupljenih oko truda s dobrim ciljem: sve je djelo individue u progresivnoj borbi protiv reakcionarnog sustava, jer je to valjda mem kojim Harvey Weinstein, producent i ovog filma, računa najlakše dobiti Oscara.
Režija Norvežanina Mortena Tylduma, kojemu je Igra debi na engleskom jeziku, pritom je najčudniji dio ovog falsifikata. Naime, cijela je također patvorena: bez obzira na to koliki je udio u raboti imao Mooreov scenarij, nemoguće je film početi riječima “Sada dobro obratite pažnju” i zatim ga raslojavati na pripovijedanje kroz više različitih vremenskih razina, okvirno spojenih razgovorom istraživane osobe s policijskim isljednikom, a da se ne prizove u sjećanje redateljski debi Christophera Nolana Praćenje, doslovce orkestriran na isti način.
Taj najraniji i najopskurniji Nolanov film bio je snimljen bez sredstava, na 16-milimetarskom filmu kupovanom rolu po rolu, a sav je svoj dojam temeljio na lucidnom i domišljatom scenariju koji je svojem autoru potom donio Memento, a zatim i sve ostale naslove po kojima je danas znamenit. Igra oponašanja oponaša ga do u tančine, a da ni trenutka ne uspije rekonstruirati ni djelić britke lucidnosti kakvu je Nolan u nemjerljivo maćehinskijim uvjetima postigao. Ni na što u Igri ne treba dobro obratiti pažnju: za razliku od Nolana, koji svoja otkrivenja podigrava, Tyldum svako svoje melodramatsko otkriće podcrtava.
Pokušajte ne primijetiti neku od poanti koje Weinstein, kao jedini stvarni autor ovog filma, telegrafira kroz krupne planove i preaktivnu kameru: ovo je film stvoren da se čita na jedan i samo jedan način, bez onih sivih zona u koje bi ga podsjećanje na kreativni kolektivizam i nimalo jednoznačnu spolnost, tako čestu u znanstvenika, moglo odvesti. Nolanov uzor možda je u cijeloj ovoj zbrkanoj građi redatelju pružio jedini putokaz prema zadržavanju kakvog-takvog integriteta: možda se zato računalo zove Christopher.
Christopher Nolan, danas okupan sjajem Interstellara, samo se jednom u svojoj karijeri odvažio na prikazivanje lika stvarnog znanstvenika: bio je to Nikola Tesla, u tumačenju Davida Bowieja, jedinog čovjeka koji ga je zamislivo mogao utjeloviti za potrebe snimanja Prestiža. To pritom nije bio film o Tesli: snimiti film o Tesli, složenijem i nedokučivijem geniju od Turinga, pretežak je posao, što su shvatili autori poput Nolana, Jarmuscha i inih.
Zato mediokritetima poput Tylduma dopada posao snimanja posve prosječnih filmova o posve stvarnim genijima, kakav je Igra oponašanja. Turing ostaje povijesna datost, veći od svih drama, knjiga i, evo, filmova snimljenim o njemu. Ako bih morao izabrati jednu njegovu fiktivnu pojavu iz proteklih četvrt stoljeća koja ga naznačuje upravo onoliko koliko je potrebno da zaintrigira na pokušaj otkrivanja prave istine o njemu – što je posve jednako postignuću Igre oponašanja – onda je to Sve ili smrt, roman o djetinjstvu Jamesa Bonda britanskog pisca Charlieja Higsona.
U dotičnoj fikciji temeljenoj na djelima Iana Fleminga – ponajprije Moonrakeru – Bond kao dječak otkriva zagonetku prototipa britanskog računala još 1930-ih godina. Pritom mu pomoć pruža Alan Turing, tada još mlad i razmjerno zbunjen predavač na Cambridgeu. Kad godinama potom odrasli Bond kao agent Tajne službe MI6 dobiva zadatak odvesti Alana Turinga u Bletchley Park, Higson isprepliće stvarnost i fikciju upravo na način koji je Nolanu tako dobro uspio u Prestižu: oponašanjem povijesti gradi točniju priču od one koja se zbila u stvarnosti.
Turing je toliko velik i toliko važan za povijest svih silnica koje su se kroz njegov život prelomile – od informatike do prava rodnih manjina – da jednostavno ne stane u melodramatiziranu biografiju kakvu mu Igra oponašanja daje. Samotnjak Turing, ma kako da ga Cumberbatch uživljeno i maestralno glumi, jednostavno nije povijesna osoba, baš kao što to ne bi bio ni samotnjak Jobs koji svojeručno stvara Apple, ako ga se netko nekada usudi takvim prikazati. Filmovima o informatičarima, sadašnjim, bivšim i budućim, moraju shvatiti da je njihova tema timski rad: u pričama o umreženosti nema vukova samotnjaka, ma kako genijalni bili.