Proizvodnja malograđanštine

(Opaska uredništva: zbog godišnjeg odmora autorice ponavljamo raniju kolumnu).

Čini se kao da katoličanstvo u Hrvata u ove naše dane ima tek jednu svrhu – da služi malograđanštini.

No, što to zapravo znači biti malograđanin? Kao da smo riječ, premda ne i njezin sadržaj, izbacili iz opticaja zajedno s Nušićem, Popovićem i Krležom. A jedva tko da još čita Baudelairea, Flauberta ili Brechta. Ili uopće ozbiljno čita ma koga vrijednoga čitanja.

Treba li uopće tko razum da bi bio vjernik? – pitat će i koji svećenik ne videći ništa neinteligentnoga u tom pitanju.

Obrazovanje svećenika sve se više svodi na poopćavanje izvučeno iz drugoga, prošlotisućljetnoga konteksta te riječi ostaju ispražnjene od svojega značenja. Što nam još danas znače, primjerice, riječi: ljubav, milosrđe, pravednost i istina?

Temeljito obrazovanje i znanje kakvo nije zaboravilo o svemu pitati izbacili smo iz Crkve zajedno s modernizmom a pokopali ga sa socijalizmom. Nisu se nisu pojavili u javnom životu Crkve u Hrvata ni s demokratskim oblicima političke koegzistencije i liberalizacijom običaja.

Temeljito obrazovanje i znanje kakvo nije zaboravilo o svemu pitati izbacili smo iz Crkve zajedno s modernizmom a pokopali ga sa socijalizmom. Nisu se nisu pojavili u javnom životu Crkve u Hrvata ni s demokratskim oblicima političke koegzistencije i liberalizacijom običaja

Katolicima je dovoljno da budu podložni uputama svojih pastira: da kimaju glavom i šute radeći po svome i ne misleći o tom. Da budu naprosto ‘‘ofce“.

Glasovi ‘‘direktora savjesti“, kako se govorilo u XVIII. stoljeću, upozoravaju ih da u osiromašenoj zemlji moraju živjeti umjereno, da su Hrvati katolici i katolici u Hrvatskoj ‘‘dobri Hrvati“, skeptični su prema znanju i obrazovanju oblikovanu nakon XIX. stoljeća, ženama savjetuju da u lošim brakovima ‘‘nose svoj križ“, djeci da se ne druže sa homoseksualcima čak i ako su im rođaci i prijatelji, a mladima da moraju biti protiv svih ‘‘neurednosti“ ne samo u svom nego i u tuđem seksualnom životu.

Katolicima u Hrvatskoj preostaje da trajno bdiju nad svojom doličnošću, zatvarajući time krug dopustivoga i nedopustivoga, da ne priznaju postojanje različitih, pluralističkih stavova ni u društvu ni, ne daj Bože, u svojim zajednicama. Kao da je svijet odjednom postao monolitan ne bi li se katolici mogli ograditi od strahova koji podrivaju njihova utočišta.

Svećenici se često ponašaju i govore kao da još nismo izašli iz maniheizma u kojem postoje samo dobri i zli, a dobri su… ‘‘zna se“ te tvrde da je sve što ne valja u našoj državi posljedica prikrivenih ostataka komunizma. Crkvenoj hijerarhiji kao da je stalo da ljudsko biće u Hrvatskoj bude svedeno na hrvatsko biće, ljudovanje na hrvatovanje, a hrvatska država na veličinu kakva župna dvora u kojem ćemo pobožno slušati vjeronauk.

Crkvenoj hijerarhiji kao da je stalo da ljudsko biće u Hrvatskoj bude svedeno na hrvatsko biće, ljudovanje na hrvatovanje, a hrvatska država na veličinu kakva župna dvora u kojem ćemo pobožno slušati vjeronauk

Katolicima u Hrvatskoj preostaje da slušaju Thompsona i saznaju iz njegovih pjesama tko je još uvijek kriv za nastalu situaciju te i dalje budu spremni prolijevati krv svojega hrvatskoga bića za Boga i domovinu. Popisivati im je svaki listić što mu ga tutne pred lice kakav Markićin aktivist, slušati svećenike kako govore o grijehu i zlu, a na osobitim crkvenim svečanostima gledati ih kako pozdravljaju najprije ljude koji važno sjede u prvim redovima.

Vjeran katolik skriva se svojoj malograđanštini i tako je trajno proizvodi: na teološkim fakultetima, po župama, u obiteljima. A riječi pape Franje ‘‘Molim vas, ne zapadajte u mediokritet koji vas snižava i čini sivima“, radije tumači u odnosu na deklarativno, a ne na intelektualno i egzistencijalno življenje vjere. Tako će vjernik u Hrvatskoj svoju osrednjost, sivilo i bljutavost hraniti fundamentalizmom, a svoj fundamentalizam hipokrizijom: pretvaranjem da jest ono što, čini se, ipak nije – Isuov učenik.

Vjernici koji ne žele biti ‘‘ofce“, osjećaju se kao izgnani iz vlastite Crkve: prozivat će ih, nazivati neprijateljima. čak službenicima đavla. Jer još uvijek je prilično nezamislivo u lijepoj našoj da vjernici budu obrazovani, da mogu pristajati uz tzv. lijeve političke opcije, da umiju razlikovati odluke vlastite savjesti od sekularnih zakona, da ne žele nikoga isključivati ili diskriminirati… Pa ni vjernike kojima je dovoljno da nedjeljom pokažu svoju ulickanu obitelj čiji članovi se svađaju preko tjedna. Pa ni one uniformne liberalne progresiste koji ne prihvaćaju da bi i među katolicima moglo biti ljudi koji misle svojom glavom i koji ne žele živjeti pod tiranijom mediokriteta.

Vjeran katolik skriva se svojoj malograđanštini i tako je trajno proizvodi: na teološkim fakultetima, po župama, u obiteljima. A riječi pape Franje ‘‘Molim vas, ne zapadajte u mediokritet koji vas snižava i čini sivima“, radije tumači u odnosu na deklarativno, a ne na intelektualno i egzistencijalno življenje vjere. Tako će vjernik u Hrvatskoj svoju osrednjost, sivilo i bljutavost hraniti fundamentalizmom, a svoj fundamentalizam hipokrizijom: pretvaranjem da jest ono što, čini se, ipak nije – Isuov učenik

Biti katolik u Hrvatskoj doista znači biti u svemu osrednji: zalagati se sam za svoje malo dvorište, uvažavati čiji identitet na temelju onog ‘‘što“, a ne ‘‘tko“, kliziti po rubovima mikrofašizama u žuđeni totalitarizam jednoga velikog ‘‘mi“-stada  na ispravnom putu.

To znači biti zaražen fundamentalizmom kojega nije briga za nauk vjere nego za unaprijed određen način na koji taj nauk nek bude tumačen i življen.

Autoritet argumentacije, kritičko mišljenje, hermeneutička očišta – to je za koga drugog. Neka oni tamo čitaju Bibliju razno-raznim metodama, a mi ćemo se držati, barem kad nam odgovara, doslovnoga tumačenja ljudske kao Božje riječi, kao da bi Bog imao samo jednu jedinu riječ za izraze svega spektra svoje istine i ljepote.

Ne biti osrednji katolik ne znači samo gorljivo živjeti svoju vjeru, nego ju i gorljivo trajno dovoditi u pitanje ostajući otvoren novim pitanjima i nikad zadovoljavajućim odgovorima.

Biti katolik u Hrvatskoj doista znači proizvoditi malograđansku i mediokritetnu crkvu i istu takvu državu. Riječju: imati ‘‘pokondirenu tikvu“ i biti ‘‘na rubu pameti“.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora