novinarstvo s potpisom
Nekoliko čitatelja pita kakve se reforme mogu očekivati od novog mandatara – reformatora?
Logično, jer o predstojećim reformama mandatara – reformatora malo se objavljuje. A zaključuje li se prema većini napisa iz (opozicijskih) medija, riječ je o ”tehnokratu bez političkog iskustva” ili ”tehnokratu bez političkog legimiteta”.
No, u prognozi mogućih reformi mandatara – reformatora malo mogu koristiti ”informacije” da je riječ o tehnokratu bez političkog iskustva ili bez političkog legimiteta.
Puno je značajnija informacija da se radi o osobi koja ima iskustva i znanja iz razvijenog svijeta, uglavnom farmaceutske korporacije.
Mandatar – reformator mora reformskim zahvatima zaštititi međunarodne kreditne vjerovnike i globalni ekonomski poredak od negativnog utjecaja potpunog ekonomskog kolapsa Republike Hrvatske.
Unatoč dugotrajnim postizbornim pogađanjima mandat se ovaj puta morao povjeriti stručnjaku, a ne kao uvijek do sada političaru, odnosno osobi ”općeg profila”.
I dodatno, uvjetovano je da mandatar – reformator ovaj puta bude iz svijeta, a ne stručnjak iz Hrvatske koji je dobar poznavatelj ovdašnje gospodarske situacije.
Na to su domaće političke stranke nakon 25 godina neuspješne ekonomske politike bile prinuđene pristati.
Samo prividan utjecaj na predstojeće reforme imaju domaće političke stranke; za većinu konkretnih reformskih zahvata još i ne znaju.
A činjenica je da se bez reformi (do)sadašnji poredak ubrzano urušava. Ili, razumljivije rečeno, Republika Hrvatska je u bankrotu, jer više nije u stanju podmirivati svoje obaveze.
Pritom ni jedna politička stranka u Hrvatskoj nije osposobljena za upravljanje zemljom u krizi.
Republika Hrvatska je u proteklih četvrt stoljeća deindustrijalizirana ili su najprofitabilnija poduzeća rasprodana i njihova dobit više nije prihod državnog proračuna.
Smanjena je porezna baza zbog rastuće nezaposlenosti, stanovništvo je prekomjerno zaduženo (lihvarskim) kreditima odobravanima mimo kriterija adekvatnosti kapitala radi ubrzavanja potrošnje uvoznih dobara, a nedostatna sredstva za javne potrebe namicana su u proteklih 25 godina zaduživanjem u inozemstvu.
I prihodi od gospodarenja prirodnim bogatstvima su iz državnog proračuna preusmjereni u dividende (stranih) dioničara, tako da pored doprinosa više nije moguće osiguravati potreban novac za mirovinsku i zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, kulturu i ostale javne potrebe.
Hrvatska je postala nepodnošljivi (financijski) teret svojim vjerovnicima, jer više nije u stanju otplaćivati ni kamate, a kamoli glavnice kredita.
Središnja banka SAD-a i Federalne rezerve podignule su kamatnu stopu 0,25 posto, a prognozira se i nastavak njihovog postupnog rasta. To će donijeti teškoće uglavnom zemljama u razvoju, odnosno Hrvatskoj još više otežati otplatu međunarodnih kredita.
Države koje više nisu u mogućnosti podmirivati svoje obaveze ne mogu formalno ni stvarno biti isključene iz svjetskog financijskog i pravnog prometa kao što se, primjerice, može likvidirati i brisati iz registra trgovačko društvo (poduzeće), odnosno propisati bankrot potrošača.
Državama se, međutim, može izvana nametnuti ”krizni menadžment” i pokušati smanjiti javnu potrošnju, te ih pokušati gospodarski preustrojiti, kao što se to već radi u Grčkoj i ostalim zaduženim zemljama.
Hrvatska je izašla iz faze u kojoj su međunarodne institucije uvjetovale domaćim vladama određene ekonomske mjere i zakoračila je u fazu u kojoj joj se izvana nameće krizni menadžment (mandatar – reformator u kojega povjerenje imaju inovjerovnici).
U Hrvatskoj se više ne mogu suvereno donositi ekonomske mjere. Hrvatska se odrekla svojeg ekonomskog nacionalnog suvereniteta i većim dijelom ga prenijela na međunarodne asocijacije u koje se učlanila.
Uostalom, i povijest nas uči da je u Hrvatskoj vlast uglavnom bila nametnuta izvan Hrvatske.
A što se pak tiče poštivanja izbornih rezultata u Hrvatskoj, ponovio bih izreku Bertranda Russella: ”Demokratski izbori su stupica za glupane”.
Otuda ispraznost rasprava o političkoj i izbornoj (ne)legitimnosti mandatara – reformatora.
Zadatak mandatara – reformatora je pokušati nekako osposobiti prekomjerno zaduženu Hrvatsku za otplatu dugova i ubrzanim iskorištavanjem prirodnih resursa smanjiti štete međunarodnim kreditorima.
Treba očekivati reforme usmjerene na osposobljavanje Hrvatske za otplatu međunarodnih kredita i najnužnije investicije u razvoj projekata od čijih profita bi se mogli brže otplaćivati krediti, uz istodobno smanjivanje troškova javne zdravstvene i mirovinske zaštite, obrazovanja, kulture, itd.
Stoga ne treba isključiti mogućnost odluke mandatara – reformatora da se, primjerice, preispita odluka o odustajanju od odobravanja koncesija za 17 naftnih platformi u Jadranu ako feasibility analize (tehničko – tehnološke, lokacijske i financijske) ukazuju na isplativost poslovnog projekta i moguće zarade za otplate međunarodnih kredita.
Hrvatska se odrekla ekonomskog nacionalnog suvereniteta i prenijela ga međunarodnim asocijacijama u koje se učlanila.
A međunarodne asocijacije, WTO (Svjetska trgovinska organizacija), NATO, Europska unija i ostale imaju ekonomske, financijske i ostale standarde ispod kojih zemlje članice ne mogu biti. Osobito ne zemlje kandidirane za eurozonu, za koju je Hrvatska nominirana.
I nema puno mudrosti u prognoziranju reformi koje se mogu očekivati od novog mandatara.
Načelno su moguća dva reformska smjera.
Prvi, malo vjerojatni, je razvoj novih izvora za pojačano financiranje javnih potreba u Hrvatskoj i preusmjeravanje dijela prihoda od gospodarenja prirodnim resursima iz privatnih nazad u državni proračun radi poticanja ekonomskog razvoja Hrvatske i prevladavanja novokolonijalnih vjerovničkodužničkih odnosa, naravno, uz refinanciranje kreditnih obaveza.
S obzirom na sve izraženiju ekonomsku krizu u cijelome svijetu, sve nepodnošljiviju i u zemljama vjerovnicima, mali su izgledi za značajniji investicijski ciklus kojim bi se u Hrvatskoj potaknuo cjelokupni gospodarski razvoj.
Izgledniji je puno suprotni reformski smjer, tzv. svođenje javne potrošnje u realne okvire, odnosno značajno smanjivanje financiranja mirovinske i zdravstvene zaštite, obrazovanja, znanosti, kulture i ostalih javnih potreba u bankrotiranoj Republici Hrvatskoj i pojačano iskorištavanje prirodnog bogatstva radi ubrzavanja otplate međunarodnih kredita.
Ti tzv. ”bolni reformski rezovi” će ići i ispod granica socijalne izdrživosti, po cijenu i rizik socijalnih nemira, pa i po cijenu oprobanih načina tzv. zaštite vitalnih interesa zemalja vjerovnika u Hrvatskoj.
Kada su još 1990. podnijela ostavke četiri člana iz ekonomskih sektora prve hrvatske Vlade premijera Stjepana Mesića – ekonomisti Mate Babić, Dražen Kalogjera, Stjepan Zdunić i Zdravko Mršić – jasno je bilo da je bankrot Republike Hrvatske neizbježan.
Hrvati su, međutim, zadovoljno slušali parole ”Imamo Hrvatsku” i slušajući ”Živjela Hrvatska” odrekli se ekonomskog nacionalnog suvereniteta.
Sada sve stiže na naplatu, a izborima se više ništa ne može riješiti.
***
Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.
Pišite na [email protected] odnosno na [email protected] ili nazovite broj 098 484 355
***
Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.