Rastemo družeči se s Kertészom

Imre Kertész rođen je 1929. godine u Budimpešti. Godine 1944. deportiran je u Auschwitz i nakon toga u Buchen­wald, gdje je dočekao i oslobođenje. Po završetku Drugog svjetskog rata vraća se u Budimpeštu, gdje je isprva radio kao novinar, zatim kao neovisan pisac i prevoditelj.

Svoj najvažniji roman o vlastitom stradanju, o holokaustu, i sudbini čovjeka u beznadnom svijetu Čovjek bez sudbine započinje pisati 1960., a objelodanjuje ga tek 1975. godi­ne. Međutim roman je ostao bez ikakva odjeka u Mađar­skoj. O tom iskustvu Kertész je napisao roman Fijasko, objavljen 1988. Treći dio njegove trilogije o stradanju je roman Kadiš za nerođeno dijete, posvećen djetetu koje si je junak uskratio u svijetu poslije holokausta.

Od ostalih važnijih djela vrijedi izdvojiti prozna djela Izviđač iz 1977. i Engleska zastava iz 1991. o Mađarskoj revoluciji 1956. godine. Posebno je zanimljiva njegova dnevnička proza Dnevnik s galije objavljena 1992. i Drugačiji ja: kronika metamorfoze iz 1997. Njegovi značajni eseji i predavanja sakupljeni su u knjigama Holokaust kao kultura, 1993., Trenuci šutnje dok vod za smaknuća puni, 1998., i Izgnani jezik, 2001.

Njegov posljednji roman Likvidacija objavljen je krajem 2003. i pretvorio je trilogiju o stradanju u tetralogiju. Dosje K. objavljen je 2006.

Svoj najvažniji roman o vlastitom stradanju, o holokaustu, i sudbini čovjeka u beznadnom svijetu Čovjek bez sudbine započinje pisati 1960., a objelodanjuje ga tek 1975. godi­ne. Međutim roman je ostao bez ikakva odjeka u Mađar­skoj. O tom iskustvu Kertész je napisao roman Fijasko, objavljen 1988. Treći dio njegove trilogije o stradanju je roman Kadiš za nerođeno dijete, posvećen djetetu koje si je junak uskratio u svijetu poslije holokausta

Imre Kertész dobitnik je Književne nagrade Bran­den­burga 1995., Leipziške književne nagrade 1997., Herderove nagrade 2000., Ehrenpreis Robert-Bosch-Stiftunga 2001. i Hans Sahl-Preis 2002.

Za cjelokupan spisateljski rad ovjenčan je Nobelovom nagradom za književnost 2002. Kao Židov kojega su progonili nacisti, a potom i pisac koji živi pod represivnom mađarskom komunističkom vlašću, Kertész je preživio najgore patnje 20. stoljeća i pisao o njima u svojim istodobno izravnim i profinjenim proznim djelima. Nobelovu nagradu dobio je 2002. godine za djela u kojima, kako je navedeno u obrazloženju, nacističke logore smrti prikazuje kao “krajnju istinu” o tome koliko nisko ljudska bića mogu pasti.

Imre Kertész umro je u Budimpešti 31. ožujka 2016.

Rijetki su pisci poput Kertésza koji su uspjeli ispisati niz briljantnih knjiga koje govore o jednoj temi, osnovnoj temi književnosti, mogućnosti preživljavanja, življenja, umjetnosti uopće.

Izabrali smo jednu za vas, možda ključnu.

Dosje K. dijalog je, roman, auto­biografija, ali je najviše od svega uvod u I. K.-a, knjiga bez koje nije moguće potpuno razumjeti slavnoga mađarskog pisca. Prepuna asocijacija, filozofskih opažanja i književnih aluzija, istovremeno ironična i autoironična, vrckava, a pisana poput Platonovih dijaloga, Dosje K. jedna je od rijetkih knjiga koje vas tjeraju da ih čitate s olovkom u ruci, neprestano vadeći briljantne misli i zapažanja.

Od ostalih važnijih djela vrijedi izdvojiti prozna djela Izviđač iz 1977. i Engleska zastava iz 1991. o Mađarskoj revoluciji 1956. godine. Posebno je zanimljiva njegova dnevnička proza Dnevnik s galije objavljena 1992. i Drugačiji ja: kronika metamorfoze iz 1997. Njegovi značajni eseji i predavanja sakupljeni su u knjigama Holokaust kao kultura, 1993., Trenuci šutnje dok vod za smaknuća puni, 1998., i Izgnani jezik, 2001. Njegov posljednji roman Likvidacija objavljen je krajem 2003. i pretvorio je trilogiju o stradanju u tetralogiju. Dosje K. objavljen je 2006

Kertész se i u svojoj posljednjoj knjizi pokazuje kao vrstan stilist, kao književnik izrastao na najboljoj tradiciji srednjoeuropske moderne, kao autor čije je djelo nezaobilazno štivo svakog intelektualca.

“…gdje počinje Auschwitz, tamo prestaje svaka logika. No u prvi plan izlazi nešto što prisiljava na razmišljanje, a što vrlo sliči logici već i zato što povede čovjeka, samo ne stazom logike. A ja tragam upravo za tom niti, za misaonim nizom rezignacije i ustuknuća, koji nam i besmislenost nameće kao nešto logično; jer u stupici koja proizlazi iz Auschwitza mi i nemamo drugog izbora. Ali život, čiji smo, da tako kažem, i sami vrlo djelatni sudionici, prethodno nas natjera da uvježbamo takav način razmišljanja.”

Imre Kertész sigurno se nikad nije tako ogolio. S jednostavnošću i intelektualnom iskrenošću bez premca. Citirajući Gombrowicza, Kertész govori o “ljudima uz koje se smanjujemo”. Družeći se s njim, naprotiv, neminovno rastemo.
Florence Noiville, Le Monde

Skepsa je ta koja Kertészu diktira formu dijeljenja osoba i pripovjednih perspektiva. Ova autobiografija ne udaljava se od tradicionalnog načina rada samo kroz formu dijaloga, već je i njezin naslov hotimice, ali i trezveno dovodi u pitanje. Dosje K. upućuje na detektivsku perspektivu. Čitatelja bi mogao produktivno iritirati i ležeran ton koji se njeguje u punoj namjeri. (…) Naposljetku nam se predstavlja jedna poetika.
Richard Wagner, Die Welt

Što ostaje književniku kojemu su bile uskraćene velike društvene i kulturne utjehe njegova vremena? Autobiografija Imrea Kertésza tako je veličanstvena i tako preduboko dirljiva zato što odbija odgovoriti na to pitanje.
Iris Radisch, Die Zeit

Dosje K. je samoispitivanje s alter egom. Imre Kertész nije slučajno svom životnom izvještaju dao oblik koji epsku shemu priznanja potkopava dijalogom u Platonovoj maniri. Prožimanje predodžbe i stvarnosti previše je esencijalno da bi Kertész htio postupati realistički. (…) Gotovo uzgredno, često samo na upit, ova knjiga otkriva ono što inače čini temeljni sadržaj biografija

Ovaj je roman suprotnost bildungsromanu; ne karakteriziraju ga prirodni razvoj i kontinuitet, nego lom i šok. Stoga Dosje K., taj fiktivni dijalog koji je istovremeno i stvarni dijalog između ja i ne-ja, i ne počinje scenom rođenja ili scenom iz djetinjstva, nego trenutkom panike. (…) Vidi se kako je profinjeno ispletena dvostruka nit ove knjige, kako isprepleće život i djelo, estetsku i biografsku egzistenciju. (…) Pa ipak je Dosje K., u kojemu se Kertész suočava sam sa sobom kao s vlastitim protučovjekom, također i pokušaj ponovnog nalaženja kontakta s čovječanstvom, određivanja sebe sama kao individue, kao subjekta vlastite povijesti.
Andreas Kilb, Frankfurter Allgemeine Zeitung

Evo pandana romanu Güntera Grassa Dok ljuštim luk – jednako precizna kao i nesmiljena knjiga autobiografskog samopropitivanja koja se odriče svake vrste pravdašenja. (…) Dosje K. je samoispitivanje s alter egom. Imre Kertész nije slučajno svom životnom izvještaju dao oblik koji epsku shemu priznanja potkopava dijalogom u Platonovoj maniri. Prožimanje predodžbe i stvarnosti previše je esencijalno da bi Kertész htio postupati realistički. (…) Gotovo uzgredno, često samo na upit, ova knjiga otkriva ono što inače čini temeljni sadržaj biografija.
Andreas Breitenstein, Neue Zürcher Zeitung

***

Naslov: Dosje K.
Autor: Imre Kertész
Izdavač: Fraktura
Prevela s mađarskog: Xenia Detoni
Godina izdanja: 2009.
Broj stranica: 192
Uvez: tvrdi s ovitkom
ISBN: 978-953-266-119-4

(Sastavljeno prema materijalima s portala Fraktura.hr)

 

    •  In memoriam - Napustio nas je veliki Željko Senečić
    •  Promicati kulturu milosrđa
    •  Državni novac udruzi Željke Markić koja negira ljudska prava
    •  Hanuka
    •  Opravdano postojanje Nove ljevice
    •  Predlažemo Vladi RH da obešteti žrtve logora HVO-a
    •  Valja opet pročitati Tuđmanove izjave o BIH i HVO
    •  Kolinda Grabar-Kitarović prezire Haški sud i hvali ratnog zločinca
    •  Silovanu se ženu viktimizira i u miru
    •  Svjetski dan siromaha u Vatikanu

> Svi tekstovi ovog autora