Valjda ćemo konačno saznati istinu o Stepincu

Jučer i danas u Vatikanu se sastaju članovi obje delegacije – Katoličke crkve (koja nije samo za katolike iz Republike Hrvatske) i Srpske pravoslavne crkve – u okviru prve sjednice mješovite vatikanske komisije kojom je papa Franjo odlučio zaustaviti kanonizaciju zagrebačkog nadbiskupa blaženoga kardinala Alojzija Stepinca (ne znamo zaista na koliko dugo) kako bi se provelo ”zajedničko čitanje bremenite povijesti” koja opterećuje srpsko – hrvatske, odnosno katoličko – pravoslavne odnose.

Komisija radi pod predsjedanjem francuskog svećenika i povjesničara o. Bernarda Ardura (67, inače redovnika premonstratenškog; to je oblik monaškog redovništva u kojem redovnici žive prema pravilu svetog Augustina), koji se od 2009. nalazi na čelu Papinskog odbora za povijesne znanosti.

Sastavljanje komisije je odluka pape Franje kojom je odgovorio na inicijativu Srpske pravoslavne crkve da se pitanje Stepinčeve kanonizacije ”skine s dnevnog reda” jer bi, budući da pravoslavni Srbi smatraju da je Stepinac, najblaže rečeno, ambivalentna osoba koja je radila dubiozne kompromise s ustašama, ta kanonizacija ”samo produbila rane i postojeće razlike”, a znamo koliko je manipulacija pamćenjem i prošlošću pridonijela tragičnim događajima na Balkanu devedesetih godina prošlog stoljeća

Sastavljanje komisije je odluka pape Franje kojom je odgovorio na inicijativu Srpske pravoslavne crkve da se pitanje Stepinčeve kanonizacije ”skine s dnevnog reda” jer bi, budući da pravoslavni Srbi smatraju da je Stepinac, najblaže rečeno, ambivalentna osoba koja je radila dubiozne kompromise s ustašama, ta kanonizacija ”samo produbila rane i postojeće razlike”, a znamo koliko je manipulacija pamćenjem i prošlošću pridonijela tragičnim događajima na Balkanu devedesetih godina prošlog stoljeća.

Kao rječit primjer ambivalentnosti u ponašanju kardinala Stepinca služi njegovo pismo tadašnjem ministru unutrašnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske Andriji Artukoviću, koji je 22. svibnja 1941. godine nadgledao provođenje ubilačkih procesa u kompleksu logora Jadovno koji je sâm i stvorio.

U tom pismu Stepinac moli ministra Artukovića ”da se židovski i ostali slični zakoni (mjere protiv Srba i drugo, op. D. P.) provode tako da se u svakom čovjeku poštuje ličnost i čovječije dostojanstvo”.

Nadbiskup Stepinac ne samo da ničim ne dovodi u pitanje postojanje zakonâ i mjerâ protiv Židova i Srba nego se zalaže za poštovanje njihovog ”dostojanstva” u trenutku kada je itekako dobro znao da spomenute ”mjere” znače gotovo isključivo jezivu smrt desetina hiljada ljudi u Jadovnu, a potom mnogo više u Jasenovcu i širom Nezavisne Države Hrvatske.

Ako se ne radi o cinizmu, sigurno je da je riječ o stravičnom kompromisu kakvih je, nažalost, bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegovog klera s Nezavisnom Državom Hrvatskom, a koji su, i pored spašavanja pojedinaca Stepinčevim zauzimanjem, stvarali odium prema Rimokatoličkoj crkvi ”u Hrvata”, simboliziranoj u ličnosti kardinala Stepinca.

Općenito se može reći da je nadbiskup Stepinac bio fasciniran činjenicom da je hrvatska država osnovana i da je smatrao kako je treba apsolutno podržati bez obzira na rasistički karakter njenih temelja.

Nadbiskup Stepinac ne samo da ničim ne dovodi u pitanje postojanje zakonâ i mjerâ protiv Židova i Srba nego se zalaže za poštovanje njihovog ”dostojanstva” u trenutku kada je itekako dobro znao da spomenute ”mjere” znače gotovo isključivo jezivu smrt desetina hiljada ljudi u Jadovnu, a potom mnogo više u Jasenovcu i širom Nezavisne Države Hrvatske

Srbi smatraju da o tome treba povesti riječ jer, kada je riječ o politici pape Franje, Stepinac je tu manje važan. Papa Franjo ne želi, već je to pokazao i u drugim slučajevima (pa i stopirajući proces beatifikacije problematičnoga pape Pija XII.), kanonizirati nikoga za koji se sumnja da ne predstavlja provjerenu i trajnu vrijednost svim kršćanima. Katolici misle i vjeruju da je Stepinac neokaljan i primjer kršćanskog života. Srbi tako ne misle.

Objektivna valorizacija nadbiskupa Stepinca govori da on nije bio klasični kolaborant ustaša; štoviše, znao im se suprotstavljati (Slavko Kvaternik će kasnije reći /OZNI 1946./ da se Stepinac i Pavelić nisu uopće slagali i da je Pavelić od druge polovice 1942. bio uglavnom bijesan na Stepinca), možda i dovoljno za status blaženika koji ima (papa Ivan Pavao II. ga je proglasio blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici), ali ne, smatra SPC, i za status sveca, za što ga se kandidira.

Ali to i nije najvažnije; o svemu bi se dalo razborito razgovarati da iza toga ne stoji ovako ultimativno hrvatska Katolička crkva, koja je po mnogo čemu gora, u nekim svojim segmentima, ustašoidnija i kukavičkija od samoga Stepinca (neki hrvatski biskupi zagovaraju otvorene proustaške stavove kao što je zahtjev za uvođenje ustaškog pozdrava ”Za dom, spremni!” u oružane snage Republike Hrvatske). Tu je, naime, problem.

Kako bilo, srpska će delegacija, predvođena mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim Porfirijem Perićem (u pratnji mitropolita crnogorskog Amfilohija Radovića, vladike bačkog Irineja Bulovića, vladike pakračko-slavonskog Jovana Ćulibrka i bivšeg ambasadora Srbije pri Svetoj Stolici Darka Tanaskovića) pokušati zatražiti da se razgovara o predratnom, ratnom i poslijeratnom Stepincu, za što se neće postići nikakav relevantan efekt ukoliko Sveta Stolica komisiji ne stavi na raspolaganje arhive pape Pija XI. i pape Pija XII. (možda i onu pape Ivana XXIII. u čijem je pontifikatu Stepinac i umro 10. veljače 1960.).

Općenito se može reći da je nadbiskup Stepinac bio fasciniran činjenicom da je hrvatska država osnovana i da je smatrao kako je treba apsolutno podržati bez obzira na rasistički karakter njenih temelja

Hrvatska delegacija, predvođena zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem (u pratnji požeškoga biskupa Antuna Švorčevića, mostarskoga biskupa Ratka Perića i povjesničara Jure Krište i Marija Jareba), će se, pak, nastojati zadržati na konstataciji da je Stepinac mučenik (komunističkog režima) i da je u granicama rata pokušao i uglavnom uspijevao spašavati ljude pred udarom ustaša te da ne stoji ocjena SPC-a da je uglavnom ”šutio”.

Vjerovati moramo da će rezultat rada komisije biti veći stupanj suglasnosti oko povijesne uloge Alojzija Stepinca, saznanje istine o njemu i ulazak u klimu što je moguće manje međusobnih optužbi i netolerancije.

Jer, kako rekoše hrvatski biskupi u svibnju 1995., Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oprost Božji i ljudski, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora