Batelja i Miklenić djeluju kao da ih je nokautirao Mike Tyson

Nakon što sam u prošlotjednom izdanju tjednika Nacional donio dokumente i iskaze o istini o bolesti, terapiji i smrti Alojzija Stepinca, istini koja demaskira grube laži struktura Katoličke crkve ”u Hrvata”, očekivao sam žestoku reakciju. Ali ništa, svi šute kao zaliveni. Da budem plastičan, Juraj Batelja, postulator kauze Alojzija Stepinca, i Ivan Miklenić, glavni urednik Glasa Koncila, djeluju kao da ih je nokautirao Mike Tyson. Ono, manji su od makova zrna premda se vole junačiti kada misle da imaju dobar ”case”.

No, evo što sam napisao i zašto oni šute.

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac u zatvoru u Lepoglavi nije trovan, nije zračen smrtonosnim zrakama i – osim oduzimanjem slobode – nije zlostavljan nikakvim tajnim sredstvom komunističkog režima.

Drugim riječima: svi koji tvrde da je ”Stepinac ubijen” teško obmanjuju najprije hrvatske katolike, a zatim cijeli svijet. Došao sam u posjed izvještaja koji je 1967. potpisao Stepinčev prijatelj, kirurg i lječnik prof. dr. Danko Riessner, koji je u dva navrata operirao kardinala Stepinca u župnom uredu u njegovu rodnom Krašiću (gdje je nakon izlaska iz zatvora služio kaznu kućnog pritvora) i mislim da je ovo važno za utvrđivanje svih relevantnih spoznaja za proglašenje Alojzija Stepinca svetim.

Strašno je to kako se prešućuju načini liječenja i osobe koje su liječile kardinala Stepinca, kako se lagalo o tome da je trovan, itd. Posljedice ovoga otkrića su goleme, jer se trese konstrukcija na kojoj je građena teorija o Stepinčevom mučeništvu (a proglašen je mučenikom jer je, kaže Crkva, ubijen)

Strašno je to kako se prešućuju načini liječenja i osobe koje su liječile kardinala Stepinca, kako se lagalo o tome da je trovan, itd. Posljedice ovoga otkrića su goleme, jer se trese konstrukcija na kojoj je građena teorija o Stepinčevom mučeništvu (a proglašen je mučenikom jer je, kaže Crkva, ubijen).

Želim pokazati da su tvrdnje o trovanju i zračenju Stepinca potpuno proizvoljne i nikako, nikada i ničim dokazane, te donijeti vrlo solidne argumente u korist jedine moguće istine koja glasi da je Stepinac umro od bolesti od koje može oboljeti svaka osoba.

Don Živko Kustić (dugogodišnji glavni urednik katoličkog tjednika Glas Koncila i tada glavni urednik Informativne katoličke agencije – IKA) je 1997. u razgovoru s novinarima tjednika Globus na pitanje: ”Znači li proglašenje Stepinca mučenikom da je Sveta Stolica definitivno prihvatila tezu da su ga komunističke vlasti otrovale?” kategorički odgovorio: ”Ljudi koji vode postupak (za proglašenje blaženim, op D. P.) pronašli su podatke na temelju kojih se može smatrati da Stepinac nije umro naravnom smrću, nego da je ona bila nasilna. To što je Kongregacija za proglašenje blaženim i svetim na određenim komisijama prihvatila tu kvalifikaciju znači da je prevladalo uvjerenje – koje je, naravno, podacima potkrijepljeno – da je Stepinac ubijen!”

Pokazat ću da Stepinac nije ubijen.

Te da za to nema nikakvih dokaza. To znači da je cijeli proces beatifikacije Alozija Stepinca kontaminiran, da ne kažemo i nevaljan. Na pitanje novinara: ”Može li se onda reći, kad ne bi postojali čvrsti dokazi o trovanju kardinala Stepinca i, de facto, o njegovu ubojstvu, da on ne bi bio proglašen mučenikom nego bi proces beatifikacije išao drugim putem?”, Kustić opet decidirano i bez ikakve dileme odgovara: ”Točno. Da nije utvrđeno, uobičajenim znanstvenim načinom, da je njegova smrt nasilno izazvana od njegovih protivnika i mučitelja, onda bi taj proces bio obavljen po drugoj shemi i dulje bi trajao.”

Mene kao novinara zanima istina i dekonstrukcija jednog nepotrebnog mita, jednog užasno morbidnog falsifikata.

Stepinac je iz Lepoglave izišao 5. prosinca 1951. Imam dokumentaciju koja potvrđuje da je ”izašao zdrav” i da su ”u kaznionici s njim uglavnom dobro postupali”. Stepinac nikada nije bio u ambulanti, samo se nekoliko puta našao kod stomatologa. Nikada nije bio bolestan, nije gubio na težini niti je imao povišenu tjelesnu temperaturu, pa čak nije bio ni ozbiljnije prehlađen.

Nakon što sam u prošlotjednom izdanju tjednika Nacional donio dokumente i iskaze o istini o bolesti, terapiji i smrti Alojzija Stepinca, istini koja demaskira grube laži struktura Katoličke crkve ”u Hrvata”, očekivao sam žestoku reakciju. Ali ništa, svi šute kao zaliveni

Ukratko, Stepincu nije otvoren lječnički karton jer to nije rađeno niti za jednoga zatvorenika koji nije barem jednom posjetio ambulantu.

Svi koji govore da je Stepinac u Lepoglavi bio zračen i trovan, sustavno, ne donose nikakve dokaze, ama baš nikakve materijalne dokaze, nikada i nigdje. ”Stepinac bio izložen, i to nepobitnim dokazima, rendgenskim zrakama kroz više od četiri mjeseca”, kažu crkvenjaci.

Odgovor radiologa i drugih lječnika je kategoričan: ostali bi tragovi na koži, kosi i drugim organima. Toga naprosto nije bilo! I, usput budi rečeno, nitko nikada nije vidio rendgenski aparat u sobi do Stepinca niti igdje u njegovoj blizini.

A to bi bilo i neizvedivo: s jedne strane je Stepinac imao susjeda policijskog čuvara, a s druge strane je bila soba u kojoj je služio mise, a tamo su s njim uvijek bili svećenici: nitko nikada nije ništa vidio, ni primijetio, ni svjedočio. Rezimirajmo: teze o zračenju su ordinarne laži.

Što onda, dakle, govori teorija o trovanju? Liječnici koji su kontrolirali zdravlje i koji su, kako ćemo sada vidjeti, regularno pratili krvnu sliku Stepinca, bili su mahom ugledni domaći i inozemni stručnjaci; nikada i ništa nisu primijetili. Ništa nije viđeno ni prilikom obdukcije ni kada je Kongregacija za kauze svetih zatražila toksikološku analizu (1993.).

Nikakvi dokazi nisu podneseni. Međutim, katolička mitologizacija se nastavlja, obmanjivan je papa Ivan Pavao II. koji je Stepinca proglasio blaženim dekretom o mučeništvu. Tako se pokušava obmanuti i papa Franjo koji je stopirao proces Stepinčeve kanonizacije.

Hematologija još uvijek ne zna odgovoriti na pitanje zašto netko oboli od raka krvi i umre od leukemije. Sasvim je jasno da je medicina jako uznapredovala, ali nema odgovora na to pitanje.

Ono što sam saznao je izravno svjedočanstvo osobe koja je liječila Stepinca i pomogla uspostaviti dijagnozu bolesti od koje je zagrebački nadbiskup umro. Bolest je bila neizlječiva, od uspostave dijagnoze bolesniku nije ostalo više, uz najbolju tada moguću njegu, od 7 do maksimalno 10 godina života.

Stepinac je iz Lepoglave izišao 5. prosinca 1951. Imam dokumentaciju koja potvrđuje da je ”izašao zdrav” i da su ”u kaznionici s njim uglavnom dobro postupali”. Stepinac nikada nije bio u ambulanti, samo se nekoliko puta našao kod stomatologa. Nikada nije bio bolestan, nije gubio na težini niti je imao povišenu tjelesnu temperaturu, pa čak nije bio ni ozbiljnije prehlađen

Vidio sam i sadržaj usmena izvještaja toga liječnika, prof. dr. Danka Riessnera, papi Ivanu XXIII., što se dogodilo na privatnoj i tajnoj audijenciji 1. lipnja 1959. Papa je iz prve ruke saznao od čega boluje Stepinac, kako ga se liječi, tko ga sve liječi i od čega će neminovno i otprilike kada umrijeti.

Papa Ivan XXIII. je bio jako zahvalan doktoru Riessneru i to je bitno utjecalo na početak poboljšanja odnosa, što je bio proces koji je završio uspostavom diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Jugoslavije desetak godina nakon toga, za pontifikata Pavla VI. (svečani susret Pape i predsjednika Tita zbio se 29. ožujka 1971.).

Dr. Riessner, poznati kirurg koji je za trajanja NDH radio na Rebru, a nakon rata u bolnici u Vinogradskoj ulici, svjedoči da je u listopadu 1952. bio hitno pozvan od nadbiskupa Stepinca u Krašić, da je ustanovio trombozu (ugrušavanje krvi) u području čitave glavne vene u lijevome bedru, da je predložio hitan transport u Zagreb, da je to Stepinac odbio, ali da je odobrio operaciju u Krašiću.

Kaže kako je to objavljeno istoga dana, uspješno, kako se kasnije situacija ponavljala i zašto. ”Dakako da je time bio riješen akutni problem odklanjanja opasnosti od embolije, dok je uzrok za zgrušavanje krvi ostao problema svestrane pretrage krvi uz pomoć i konsilium stručnjaka iz domaćih ustanova kao i onih na internacionalnom nivou (prof. Heilmayer, Freiburg, Sav. Rep. Njemačka i prof. Lawrens iz San Franciska, USA). Kao konačna dijagnoza i uzrok zgrušavanja bila je utvrđena bolest takozvana polycythaemia vera rubra: tumorno umnožavanje crvenih krvnih tjelešaca. Nažalost je s dijagnozom morala biti postavljena i loša prognoza i u budućnosti stalno prijeteća tromboza sa embolijom. Bolesnik je u vezi sa time 1960. preminuo a da je bio najsavršenije liječen od gore spomenutih stručnjaka”, piše Riessner.

Među stručnjacima koji su pomagali Riessneru je bio tadašnji vodeći internist i hematolog prof. dr. Erik Hauptmann (iz bolnice Merkur). Haputman i njemački kolega prof. dr. Heilmayer iz Freiburga vodili su glavnu riječ.

Dobro su znali i da Stepinac ima drugih problema: ”Premda je osnovna bolest nosila karakter izrazite kronične bolesti, te je ona od najsuvremenijeg liječenja putem izotopa imala sve karakteristike veoma teške i smrtne bolesti (katastrofa nastupa već unutar 7 do 10 godina), kardinal je osim toga bolovao na povećanoj prostati uz popratnu upalu mokraćnog mjehura. Tom bolešću stalno opterećeno srce gubilo je postepeno kondiciju srčanog mišića tako da je bilo za očekivati da će ono zatajiti kod malo ozbiljnije komplikacije, koja može nastupiti. Međutim unatoč toga kardinal je prebolio dapače jednu obostranu upalu pluća te je prošao 1958. još jednu trombozu za operacijom na desnom bedru”, svjedoči Riessner.

Znali su da će kad-tad doći do neminovnog kraja: ”Dne 7. februara 1960. naglo je nastupilo ono što se je očekivalo. Tromboza je ovaj put zahvatila žile zdjelice i dovela do masovne plućne embolizacije. Kod ove ogromne komplikacije ubrzo je smalaksalo srce. Čitava terminalna kriza trajala je svega nekoliko sati, te je kardinal preminuo 10. februara 1960. u 14. sati i 15 minuta”, završava Riessner.

”Točno. Da nije utvrđeno, uobičajenim znanstvenim načinom, da je njegova smrt nasilno izazvana od njegovih protivnika i mučitelja, onda bi taj proces bio obavljen po drugoj shemi i dulje bi trajao.” Mene kao novinara zanima istina i dekonstrukcija jednog nepotrebnog mita, jednog užasno morbidnog falsifikata

O čestitosti i stručnosti prof. Riessnera svjedoči najveći stručnjak hematolog koji Hrvatska ima, lječnik svjetskog glasa prof. dr. Boris Labar koji mi je kazao i da je prof. dr. Erik Hauptmann, koji mu je osobno bio mentorom i profesorom, izvrsno liječio Stepinca. Labar pojašnjava da činjenica da je pedesetih godina Hauptmann bio internist ali i hematolog govori o tadašnjem razvoju interne medicine i visokom stupnju specijalizacije. Riječju: doktori su učinili za Stepinca u datim okolnostima sve ono najbolje i najstručnije što se moglo da mu se pomogne.

Riessner svjedoči da su liječili Stepinca prvo venopunkcijom (puštanjem krvi), a onda izotopima, odnosno radioaktivnim fosforom poznatim i kao 32P. Stepinac je tu terapiju dobivao sve do šest mjeseci prije smrti. Tada mu je dan novi lijek, citostatik Mileran (tablete koji ne prouzočuju nikakve tegobe).

Hauptmann svjedoči: ”Šteta je to da je lijek otkriven neposredno prije kardinalove smrti, pa nije bilo dovoljno raširen, nije bilo dovoljno povjerenja u nj, u taj novi citostatik koji, inače, uspješno rješava neke oblike leukemije. Teško je reći koliko je Milerana dobio Alojzije Stepinac, no ja sumnjam da je šest mjeseci, koliko je kardinal primao lijek, bilo dovoljno za olakšanje njegove bolesti”.

Labar tvrdi da je primjena 32P u vrijeme 50-ih godina prošlog stoljeća ”bila standard liječenje kroničnih mijeloproliferativnih zloćudnih tumora”; da ”nema nikakvih pokazatelja da bi primjena ovog lijeka uzrokovala toksičnost, osim što se češće javljaju sekundarni tumori, poglavito akutna leukemija”, te da ”s velikom se sigurnošću može reći da se njegova primjena ne može povezati s trovanjem liječenih bolesnika”.

Zaključno: nadbiskup Stepinac je umro tri mjeseca nakon posljednjeg susreta s prof. Hauptmannom. Nije mu se više moglo pomoći. Do kraja su uz njega bili dr. Bogičević i dr. Riessner. Istina, svi koji su dolazili iz Zagreba i sestra koja ga je njegovala nisu mogli dati skrb koju bi Stepinac dobio da je pristao da ga se liječi u najboljim hrvatskim bolnicama.

Možda je Stepinac zbog toga umro nešto ranije, ali to je bio njegov odabir, a ne propust lječnika. Još i ovo: Crkva je 1960. dobila, iznimno, nalaz sudske medicine koju je potpisao prof. dr. Palmović. U vezi s time dodajmo da je prof. dr. Dušan Zečević, bivši predstojnik Zavoda za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu, rekao da ”sa Stepinčevom obdukcijom nema nikakvih tajni. Ona je obavljena profesionalno i dobro. Uostalom šestero ljudi je bilo uključeno u obdukciju (u noći sa 10. na 11. februara 1960.): tri lječnika, uključujući dr. Palmovića i dr. Riessnera, dva inženjera i jedan laborant. Ne vjerujem da je postojala mogućnost nešto drugačije napisati nego ono što je analiza pokazala”.

A analiza je bila negativna, tj. nisu uvtrđeni nikakvi tragovi trovanja. Prof. Zečević kaže i da su toksikološke analize, i ona na metale, obavljene 1993. na zahtjev Kongregacije za kauze svetih isto bile negativne. Ergo, nikakvih trovanja nije bilo. Stepinac je umro od leukemije. Posrijedi je možda najveća obmana Katoličke crkve ”u Hrvata”.

Vidio sam i sadržaj usmena izvještaja toga liječnika, prof. dr. Danka Riessnera, papi Ivanu XXIII., što se dogodilo na privatnoj i tajnoj audijenciji 1. lipnja 1959. Papa je iz prve ruke saznao od čega boluje Stepinac, kako ga se liječi, tko ga sve liječi i od čega će neminovno i otprilike kada umrijeti

Srpska pravoslavna crkva mora o tome sada itekako voditi računa.

I što na svem to kažu na Kaptolu (ili na drugim katoličkim adresama)? Ništa, šute kao zaliveni. Uhvaćeni su u lažima. Nemaju pojma kako reagirati.

Na jednom ekstremno desnom portalu tek nalazimo sljedeće riječi: ”S Kaptola nema komentara, a RTL neslužbeno doznaje da su tekst pročitali i poručili da neistinito prikazuje stvar”. I to je sve što Batelja, Miklenić i ekipa imaju reći? U redu ako je to njihov domet i, zapravo, baš me briga.

Ovdje izneseni dokazi su neoborivi i prilično neugodni za katoličke propagandiste, pa i za samoga prefekta Kongregacije za nauk vjere kardinala Müllera koji je iskoristio dolazak u Zagreb kako bi širio halucinacije da je uloga Komisija o Stepincu ta da se pravoslavne Srbe privede k pameti. Vrlo zanimljivo. Kojim to argumentima? Onima Batelje? Ha, ha.

Dajte, ljudi, uozbiljite se. Ili kanite provozati i papu Franju?

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora