Hoćete li prihvatiti Adolfa Pilsela kao što ste i mene?

Ja sam sin Adolfa Pilsela. Moj otac je rođen krajem 1936. u Uroševcu, na Kosovu, gdje je moj djed Jakov Pilsel gradio katoličku župu ”Anđeli čuvari” za tamošnju zajednicu albanskih katolika. Tatino Kosovo bio je kraj u kojem su u miru zajedno živjeli Srbi, Albanci, Makedonci, ”muslimani Bosanci” i pripadnici drugih manjina. Sjeća se odlazaka nedjeljom u katoličku crkvu. Tu je naučio pjesme koje i dandanas pamti jer ih je često pjevao.

Neću vam sve ispričati sada. Tata je zaslužio knjigu. Dobit će ju ako me zdravlje posluži. Samo ću ovo reći: kada se ukrcao na brod u Genovi, tata je bio, figurativno rečeno, dvanestogodišnji njemački dječak, a kada se iskrcao u Buenos Airesu, postao je predodređen da se, kao pubertetlija, pretvori u člana ustaške mladeži.

Stigao je tata u Buenos Aires 5. veljače 1949. i odmah se naljutio kada su u luci zatekli jugoslavenski brod “Radnik” s jugoslavenskom zastavom i crvenom zvijezdom.

Na brodu je bilo i bivših partizana. Digla se takva galama i psovka na njih, pa i obostranoga vrijeđanja, da je čudno što su jedni i drugi ostali živi i zdravi. Danas mu je jasno da je već tada potpuno prigrlio hrvatski nacionalizam

Na brodu je bilo i bivših partizana. Digla se takva galama i psovka na njih, pa i obostranoga vrijeđanja, da je čudno što su jedni i drugi ostali živi i zdravi. Danas mu je jasno da je već tada potpuno prigrlio hrvatski nacionalizam.

Zaposlio se kao Jakovljev pomoćnik na gradilištima, pa i vlastite kuće u predgrađu Buenos Airesa, u Boulogneu, gdje je pohađao školu. Njegov stari se družio s drugim ”starima”. A sve se zakuhalo 1952. Tada su još stanovali u kvartu Florida, također u predgrađu Buenos Airesa, između, zamislite, komšija i prijatelja još iz Sarajeva!

Grupa odraslih dječaka pristupila je tati pozivajući ga da se uključi u organizaciju Hrvatska domobranska mladež (HDM). Bili su tu Zvonko Hasenay, koji će postati tatin najbolji prijatelj i vjenčani kum, Ivica Hasenay, Puba Puhes, Vlado Frković (sin Ivice Frkovića, ministra šumarstva u NDH), Bimbo Adžić (koji se vratio u Zagreb i provodi zadnje godine života mrzeći me iz dna duše, zajedno sa svojom suprugom, koja me mrzi još i više jer sam izdao ”hrvatsku stvar”, ustaše), Boris Holsinger i drugi.

Oni su postali tatino društvo, ali i usmjerili njegov politički odgoj. Slušali su razne govore ne samo na temu ”hrvatstva”, borbe za hrvatsku slobodu i obnove NDH, nego i o ”hrvatskoj povijesti”. U kojem su smislu i mjeri ti momci bili njezini protagonisti? Oni su mislili da rade nešto važno. Možda i jesu. Da nije bilo toga ”hrvatskog angažmana”, ni ja ni moj nestali brat ne bismo se borili za tu, hm, ”hrvatsku stvar”.

Preko HDM-a tata je stupio u kontakt s vrlo kvalitetnim pjevačkim zborom “Jadran”, osnovanim još za vrijeme izbjeglištva u glasovitom Campo Fermo nedaleko Ancone, gdje se, nakon propasti NDH, pregrupiralo na tisuće Hrvata. Moj tata i sestra mu Ela nastupali su na mnogim svečanostima kulturne i političke prirode (imao sam čast da sam kao mladić i sam nekoliko godina pjevao u tom zboru kao drugi tenor).

Imati pred sobom i za stolom takvu ličnost, Poglavnika koji je 1942. odlikovao njegova oca Jakova u Sarajevu radi dobrog djelovanja i koji je istodobno bio ”legendarni i aktualni vođa” njihove organizacije, značilo je za njega vrhunac uspjeha i ideal politike

Imam u arhivi sliku s jednog izleta: Ante Pavelić sjedi u parku na stolici, a omladina napeto sluša njegovo predavanje. Tata, teta Ela, njen budući suprug, moj stric Josip Holjevac, i drugi dragi i poznati ljudi upijali su Poglavnikove riječi.

U tom ozračju Adolf je bio svojevrstan autodidakt: sam je sebe nadograđivao naučivši dobro čitati i pisati hrvatski, govoriti po sluhu. Stidio se svog neznanja, te je iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec i iz godine u godinu preuzimao svoj novi kulturni i politički identitet. Postao je Hrvat. Žestoki Hrvat (U Patagoniji će se nakon mog rođenja osnovati hrvatski klub ”Jure Francetić”).

Od 1955. godine, kada je pala peronistička vlada i nastalo komešanje među ustašama u Argentini (Juan Domingo Perón bio je njihov zaštitnik i preko supruge Evite iskamčio je vatikansku podršku u velikom planu prebacivanja ”političkih izbjeglica” iz Europe u Argentinu), Pavelić je tražio toplinu doma kod Pilselovih zahvalan što su mu nakon bijega iz Zagreba spasili život prilikom sudbonosnog susreta 10. svibnja 1945. u austrijskom Judenburgu.

Adolf je te 1955., u dobi od devetnaest godina, naposljetku shvatio tko to dolazi u njegov dom. Stojeći pred dr. Antom Pavelićem, bivšim poglavnikom NDH-a, bio je u šoku svjestan da je to ta ”famozna” osoba koja se bila toliko borila da nakon Prvoga svjetskog rata krene borba za ”slobodnu Hrvatsku” da je, zahvaljujući ”internacionalnim okolnostima”, pristao na suradnju sa silama Osovine – kako su to tada tumačili hrvatski mladići u Buenos Airesu – što je bila jedina prilika za ostvarenje domovinskoga sna.

Nakon 45 godina života na rubu prašume, u osamdesetoj godini života i nakon što je pročitao moj ”Argentinski roman” u kojem pojašnjavam, među inim stvarima, zašto sam napustio ustaške pozicije, i to još u Argentini, te zašto sam antifašist, činjenice mojega života koje moj otac priznaje da razumije i poštuje, ovaj utorak, 18. srpnja 2017., Adolf Pilsel stiže u Zagreb

Imati pred sobom i za stolom takovu ličnost, Poglavnika koji je 1942. odlikovao njegova oca Jakova u Sarajevu radi dobrog djelovanja i koji je istodobno bio ”legendarni i aktualni vođa” njihove organizacije, značilo je za njega vrhunac uspjeha i ideal politike.

Svih tih mladenačkih godina pomagala mu je, kako kaže, ne samo dobra volja njegovih roditelja koji su ga upozoravali da se ne bavi neistinama i ne ponaša se nedolično već i njegovo društvo hrvatskih prijatelja.

Kada su Jugoslaveni uspjeli raniti Antu Pavelića – kako to tumači moj tata – momci su se bez dvojbi i spontano organizirali i Poglavnika čuvali u njegovoj kući u Lomas del Palomar, gdje su se, prema dogovorenom rasporedu, odmjenjivali na straži pripravni pucati na svakoga tko bi se ufao ”bilo što pokušati”.

U međuvremenu je tata naučio plesati narodne plesove, svirati na harmonici te pratiti one koji su se na priredbama i u narodnim nošnjama hvatali u kola. S grupom djevojaka i mladića Hrvatske domobranske mladeži (mladi ogranak Pavelićeva Hrvatskog oslobodilačkog pokreta) jednom je prilikom posjetio školu hrvatskih časnih sestara milosrdnica na drugoj strani grada, u Dock Sud. Tu su proveli ugodne trenutke prisjećajući se domovine.

Tom prilikom ga je privukla djevojka koju je već bio zapazio jednoga vikenda među mladima koji su se okupljali na bazenu u Munrou, Hrvatica čiji je otac 1945. ”zajedno s vojskom napustio NDH” i stigao, kao i tisuće drugih, u Buenos Aires. Djevojka se zvala Erika Pavlinec. Bila je rodom iz Zagreba i jedino dijete iz braka Erika Pavlineca i Ane Kürthy, koja je silom prilika s majkom i bakom ostala u Zagrebu pod komunistima sve do kraja 1954.

Erika, to ste već shvatili, moja je majka, a stigla je u Buenos Aires protiv svoje volje u zadnjim danima 1954. Brak im se raspao 1972. I od tada moj otac živi u Paragvaju gdje je čak dva puta postao udovac.

Tata bi trebao dobiti hrvatsko državljanstvo, prvo u životu, jer je apatrid, osoba bez ikakvog državljanstva. Državljanstvo bi trebao dobiti kao otac nestalog hrvatskog branitelja, mojega brata Branka Pilsela, njegova najmlađeg sina, te zbog hrvatskog porijekla po majci Rozi Ćosić. Počinje nevjerojatna avantura

Nakon 45 godina života na rubu prašume, u osamdesetoj godini života i nakon što je pročitao moj ”Argentinski roman” u kojem pojašnjavam, među inim stvarima, zašto sam napustio ustaške pozicije, i to još u Argentini, te zašto sam antifašist, činjenice mojega života koje moj otac priznaje da razumije i poštuje, ovaj utorak, 18. srpnja 2017., Adolf Pilsel stiže u Zagreb.

Pojasnimo i ovo: našu domovinu, predmet svoje političke fiksacije i životnog interesa, Hrvatsku, odnosno sadašnju Republiku Hrvatsku, vidio je Adolf iz vlaka koji ih je brzo preveo preko Bosne, Slavonije, Zagreba, Slovenije i Austrije, do cilja, u Poljskoj, koncem 1942, gdje je Jakova Pilsela tražila logistika njemačke vojske.

Tata bi trebao dobiti hrvatsko državljanstvo, prvo u životu, jer je apatrid, osoba bez ikakvoga državljanstva, naime, kao otac nestalog hrvatskog branitelja, mojega brata Branka Pilsela, njegova najmlađeg sina, te zbog hrvatskog porijekla po majci, Rozi Ćosić.

Počinje nevjerojatna avantura. Tata kaže da dolazi vedra duha i otvorena srca. Bit će to, u svakom slučaju, za početak vrlo jak kulturni šok.

Mene mori, iznad svega, jedno pitanje: hoće li Hrvatska prihvatiti Adolfa Pilsela, a kada kažem Hrvatska, mislim i na sve vas, poštovani prijatelji i čitatelji, baš kao što je / kao što ste prihvatili i prigrlili mene?

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora