Moć i osjećaji – to naprosto ne ide zajedno

Gledajući požare duž dalmatinske obale na TV-dnevnicima, prisjećamo se prigodničarskih i predizbornih govora o ”zajedništvu koje će Hrvatsku unaprijediti“. Prisjećamo se i proklinjemo političku elitu. S pravom, jer je zajedništvo pomoglo pobijediti požare, dok nositelji političkih odluka nisu nimalo tomu pridonijeli – oni su pokazali samo da su nazočni.

Slučajno sam ovih dana pročitala životopise dvojice političara. ”Kupanje“ u publicitetu i masa ljudi koja se okuplja oko njih nadoknađivali su im zajedništvo s obitelji i prijatelje.

Za njemačkog kancelara Helmuta Kohla može se već sada reći da će živjeti u sjećanju suvremenika i povijesti kao ”veliki Europejac”, ”otac njemačkog ujedinjenja”, ”promicatelj Europe bez granica” i ”ujedinitelj” Europe na bazi zajedničke valute eura. No morat će se reći i to da je umro neizmiren sa svojim sinovima i kao protagonist ”suvremene obiteljske tragedije političara”.

Nakon samoubojstva Kohlove prve supruge Hannelore 2001. godine i novog braka 2008., u koji je ušao kao teški bolesnik (s moždanom traumom), njegov je kontakt sa sinovima, već poremećen, sasvim prestao. Sinovi Peter i Walter su tešku obiteljsku povijest iznijeli u javnost u intervjuima u Spiegelu i drugim medijima, a Peter Kohl i u biografiji Hannelore Kohl ”Leben oder gelebt werden”, objavljenoj 2002.

Koji suvremeni političar tako jasno spozna dimenziju žrtve u politici – i skupi hrabrost živjeti u skladu s tom spoznajom? Političari plaćaju svojom emocionalnom zrelošću – a da toga nisu ni svjesni

Autor se obračunao s brižljivo insceniranom obiteljskom idilom: s usponom mladog Kohla, sa suprugom koja mu čuva leđa i s vedrim sinovima. Takva je idila pridonosila izgradnji pozitivnog imidža kakav priliči političaru Kršćansko-demokratske unije (u Njemačkoj pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća; usporedbe s današnjom hrvatskom političkom kastom nameću se same po sebi).

Politička javnost nije ni tada ni ikada željela znati kako sinovi odrastaju uz odsutnog oca i kako same supruge gledaju na svoju požrtvovnost kad se odriču svojih planova i želja.

Iz knjige se iščitava gorčina, a nešto u tom smislu natuknuo je teolog Hans Küng, koji je poznavao političara i povjesničara Helmuta Kohla te njegove ukućane i koji je s nevjericom popratio smrt Kohlove supruge i službeno tumačenje.

Kardinal Lehmann, umirovljeni nadbiskup Mainza i osobni prijatelj sada pokojnog bivšeg kancelara, zaprepašteno je konstatirao da je izlazak knjige Petera Kohla o obiteljskoj intimi ”zastrašujući simptom stubokom poremećenih unutarobiteljskih odnosa”. Je li politička moć i komuniciranje s masama (zadovoljavajuća) zamjena za obiteljsku povezanost?

Ne vjerujem da ”vlast-slast” može nadoknaditi političaru obiteljsku svakodnevicu, no vjerujem da je publicitet, okupljanje ljudi oko konvoja i zida tjelesnih čuvara, nešto nalik ”kupki” koja godi i podiže samopouzdanje političarevom egu. Taj su dojam potvrdili hrvatski novinari.

Ima li uspon i politička karijera za cijenu obiteljski život? Da (prema biografiji Torstena Körnera: ”Die Familie Willy Brandt”, 2013.). Za potporu potvrdnom odgovoru nemamo samo Kohlovu tragičnu obitelju priču. Tu je i kancelar Willy Brandt, dobitnik Nobelove nagrade za mir, koji je zadivio svijet spontano kleknuvši pred varšavskim spomenikom ubijenim Židovima.

Kardinal Lehmann, umirovljeni nadbiskup Mainza i osobni prijatelj sada pokojnog bivšeg kancelara, zaprepašteno je konstatirao da je izlazak knjige Petera Kohla o obiteljskoj intimi ”zastrašujući simptom stubokom poremećenih unutarobiteljskih odnosa”. Je li politička moć i komuniciranje s masama (zadovoljavajuća) zamjena za obiteljsku povezanost?

Očarao je mase, dok su supruga i djeca patili zbog njegove nezainteresiranosti, fizičke i duhovne odsutnosti. Njegovi biografi (jedna je biografija izašla 2013. godine, povodom 100. godišnjice Brandtova rođenja) su tvrdili da je njegova zatvorenost imala čak i političke posljedice (1974. godine je u Uredu kancelara raskrinkan istočnonjemački špijun Walter Guillaume, na kojeg su Brandta upozoravali njegovi suradnici, no nisu uspjeli ”probiti” njegovu nevoljkost; nakon dokaznih Guillaumovih veza sa STASI-jem Brandt je dao ostavku na svoju funkciju saveznog kancelara SRNj).

Njegova proturječna ličnost (između bliskosti i distanciranosti), njegova sklonost osami i izbjegavanju bliskih kontakata prožimaju i njegovu obiteljsku biografiju.

I Brandtovi su sinovi odrasli s odsutnim ocem – ali trojica sinova krenula su umjetničkim karijerama – glumca, književnika, pripovjedača i romanopisca; sva trojica održavaju tijesne kontakte s polusestrom iz prve veze. Druga veza i brak nisu opstali. S njegovom zatvorenošću nisu se mogli nositi ni sinovi ni supruge – samo što Brandtova djeca nisu iznijela u javnost svoj život s tom teškom, nekomunikativnom osobom.

Brandt i Kohl nisu bili ”nenormalni“ u zapadnonjemačkim poslijeratnim obiteljima – odsutni očevi su bili uobičajeni; očevi koji premataju svoju novorođenu djecu dok majke rade bili su likovi karikatura o ”emancipaciji žena“ (što ne znači da se nisu igrali s djecom ili diskutirali s tinejdžerima, brinuli se o njima i bili ”očevi na svoj način“).

Žene su uz takve muškarce također često uzalud čekale emocionalne poruke, a ne samo praktične savjete i zapovijedi. Brandtova prva supruga znala je reći da joj dođe da na njega baci suzavac ne bi li izmamila nekakav znak osjećaja.

Obojicu, Willyja Brandta i Helmuta Kohla, čiji se biografije po tome podudaraju – spominjem zato što se čini da njihov profil stječe konjunkturu u Hrvatskoj.

Obojicu, Willyja Brandta i Helmuta Kohla, čiji se biografije po tome podudaraju – spominjem zato što se čini da njihov profil stječe konjunkturu u Hrvatskoj. Obojica su, naime, znala pokazivati osjećaje – čak ne proračunate, nego uvjerljivo ”prave“ – kad je cijeli svijet oko njih dao oduška svojim emocijama

Obojica su, naime, znala pokazivati osjećaje – čak ne proračunate, nego uvjerljivo ”prave“ – kad je cijeli svijet oko njih dao oduška svojim emocijama.

Bile su to zaista emocije, premda se s njima ti ljudi ne snalaze, a to ih pretvara u karikaturalni lik državnika koji ”plače“ sa svojim narodom, ”tepa“ mu iz sućuti i pokazuje ”razumijevanje“ (Zoran Milanović je ”razumio“ žrtve poplave 2015. godine usporedivši tu poplavu s poplavom u stanu zbog puknuća cijevi; aktualni premijer požar ”koristi“ kao dokaz državničke brige).

Novinari na terenu kojim hara požar, doživljavajući nemoć pomagača i očaj stanovništva pred buktinjom te nekompetentne, ali publiciteta željne političke elite, razvili su ”šesto čulo“ za autentičnost, odnosno hinjenost političarskih pametovanja (”Nekako nam se čini da možemo biti sigurni da Plenković nikada neće priznati da je u bilo čemu, pa i u nečem najmanjem, ikada pogriješio…..“ ”Sajam taštine najodgovornijih“) prokomentirali su ”njihov performance” za koji oni sami misle da su odradili sjajno, a da je premijer ”dirigentskom palicom“ izveo skladnu glazbu.

Moć i osjećaji – to naprosto ne ide zajedno. To su zorno dokazale biografije dvojice političara-uzora, a to se potvrđuje svakom novom tragedijom.

Čak i da hrvatski političari – za razliku od citiranih velikana – imaju skladan obiteljski život, pitanje je kolika je cijena koju plaćaju njihovi ukućani.

To slute ili znaju osobe koje – uz nesporan talent i potrebnu dozu ekstrovertiranosti – ne pomišljaju na političku karijeru ili pak ličnosti koje politiku smatraju svojim poslanjem kojem moraju žrtvovati sreću i zadovoljstvo obiteljskim i prijateljskim vezama.

Gledajući požare duž dalmatinske obale na TV-dnevnicima, prisjećamo se prigodničarskih i predizbornih govora o ”zajedništvu koje će Hrvatsku unaprijediti“. Prisjećamo se i proklinjemo političku elitu. S pravom, jer je zajedništvo pomoglo pobijediti požare, dok nositelji političkih odluka nisu nimalo tomu pridonijeli – oni su pokazali samo da su nazočni

Primjer žrtve i cijene osamljenosti, sublimirane sviješću da je žrtva nekome na dobrobit, da uspjeh i neuspjeh moraju biti prihvaćeni kao dio žrtve, pružio nam je glavni tajnik UN-a Dag Hammarskjoeld (1958.-1961.).

Nakon njegove pogibije (u zrakoplovnoj nesreći tijekom mirovne misije u tadašnjoj Republici Kongo) otkriven je i objavljen njegov dnevnik ”Vägmärken“ (Putokazi). Pokazalo se da se radi o suvremenom mistiku koji je u politici tražio (i našao?) smisao žrtvovanja, te je njegovo odustajanje od braka, ali i njegova suzdržanost glede sklapanja prijateljstava, prepoznato kao poučak i posljedica spoznaje da to poslanje traži cijeli život i da je ono nespojivo s darivanjem u braku i prijateljstvu.

Koji suvremeni političar tako jasno spozna dimenziju žrtve u politici – i skupi hrabrost živjeti u skladu s tom spoznajom? Političari plaćaju svojom emocionalnom zrelošću – a da toga nisu ni svjesni.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora