novinarstvo s potpisom
Bauk ateizma kruži Hrvatskom – par postotaka onih koji se smatraju ateistima već su toliko utjerali strah u kosti onoj nadmoćnoj katoličkoj većini koja je uvelike započela odapinjati otrovne strijele ne bi li kako spriječili da jednoga sudnjega dana baš ateisti postanu većina u Lijepoj našoj.
Najbolje se to vidi po onome što se u logici naziva strawman argument – kada od protivnika načinite strašilo pripisujući mu izmišljene tvrdnje ili osobine s kojima se onda lako obračunate.
Osobno ne obraćam previše pozornosti kad me netko napadne takvim ”argumentima”; ne vrijedi se ni braniti, jer zajapureni vjernik time rješava neke vlastite unutarnje frustracije.
Ateiste se napada sad već standardnim arsenalom optužbi: da su ekstremni, da su hejteri, da mrze Boga, da su egoisti, da su nemoralni – i svakim drugim mogućim oruđem kojim će se obraniti vjera.
Da sad ne komentiram kakva je to vjera kojoj su takva sredstva obrane uopće potrebna.
Ne znam ni sam treba li trošiti vremena na obranu od takvih napada, ali ću ipak – možda i posljednji put u svom životu – pokušati objasniti bar temeljne pojmove o ateizmu potaknut što pitanjima na raznim forumima, a što tekstovima iz naših medija i (gle čuda) udžbenika iz vjeronauka.
Dakle, ateizam je već po svojoj definiciji ekstreman, jer iskazu ”Bog postoji” pridaje vrijednost 0. Nema tu ”moguće” ili slične vrijednosti iz modalne logike; tvrdnja o postojanju Boga jednostavno se smatra neistinitom.
Na temelju čega bismo napokon i trebali pridati kakvu drugu vrijednost?
Naravno, ja ću priznati da je postojanje Boga logički moguće (premda je i pobožni Leibniz, makar hinjeno, dvojio oko toga), ali logička mogućnost me ne priječi da, primjerice, Djeda Mraza i Zeusa također proglasim nepostojećim.
Ako to smatrate ekstremizmom – ravnim onome tko je za Allaha spreman pobiti nevine šetače – onda vi imate problem sa sobom, a ne s ateizmom.
Na tezu da smo hejteri već sam potrošio previše dragocjenih internetskih minuta i Facebook redaka. Privatno, ateisti mogu biti i totalni zlikovci i mrzitelji svega ljudskog, ali takvi stavovi ni po čemu nisu zasnovani na ateizmu.
Ne mrzim nikoga tko ne dijeli moj svjetonazor, ne vidim zašto bih kao ateist trebao koga mrziti. Nije meni mržnja stran osjećaj, ali recimo da je ona vezana isključivo za one koji čine konkretno zlo; sve ostalo bi bilo patološki.
No, neki će ipak misliti da je nama ateistima mržnja sasvim prirođena jer, ako ništa drugo, mrzimo Boga.
Fraza ”ateist – antiteist” omiljena je brojnim ”misliocima” koji nam žele reći kako je nama ateizam samo izgovor da bismo prikrili svoj privatno negativni stav spram Boga.
Neko novinarsko piskaralo iz Večernjaka tako pokušava obraniti našu katoličku većinu od pogibelji da na sljedećim predsjedničkim izborima na čelo države dođu Josipović ili Milanović.
A vrlome je novinaru to mrska pomisao, jer bi predsjednik morao uzeti za ozbiljno činjenicu da imamo 86% katolika u zemlji. Nije mu palo na pamet još onih nekoliko postotaka drugih vjernika, ali on je tek novinar Večernjaka, zašto bi se zamarao takvim sitnicama?
Niti je pomislio kako se u demokraciji u obzir uzima broj glasova – pa je među onih 86% bilo i dosta onih koji su svojedobno glasali za Josipovića i Milanovića, što god tko o tome mislio.
Naravno, sve to mora biti začinjeno i buzdovanski suptilnim dovođenjem u vezu svih ateista – antiteista s arhiateistom-antiteistom Josipom Brozom.
Znate, mi Hrvati smo vam bili jako pobožan svijet dok se nije Tito pojavio – guslaju naši kvazipovjesničari.
Ostavljam njih na miru; njima i njihovim čitateljima to zvuči dobro, pa da im ne kvarimo raspoloženje.
Više me brinu ozbiljniji teolozi koji će važno ustvrditi kako je nijekanje Boga samoproturječno, a kako smo mi ateisti inače jako logična bića, onda naše zapadanje u proturječje treba objasniti našim negativnim stavom prema Bogu. Našom, dakle, mržnjom protiv Svevišnjega.
Ne bih sada čitatelje zamarao davnom logičko-filozofskom raspravom između Ajdukiewicza i Quinea – u kojoj je ovaj potonji bez ikakvog problema dokazao kako se može neproturječno negirati postojanje bilo čega.
Kad negirate postojanje (da se opet zakačimo) Djeda Mraza – jeste li time ujedno potvrdili i njegovo postojanje? Teolozi će svoju argumentaciju pokušati spasiti tezom da je pojam Boga potpuno drugačiji od pojma bilo čega drugoga – ali svaka imalo pronicavija logička analiza pokazat će da je takvo davanje zasebnosti jednom pojmu potpuno labavo.
No, da se ne udavimo u borbi s pseudologikom: kad kažete da Bog ne postoji, kažete li time to da ne želite njegovo postojanje?
Ateist sam, no moram otvoreno reći kako načelno nemam ništa protiv toga da Bog postoji.
Ateist poput Derride Boga je smatrao transcendentalnim zahtjevom za pravdu – dakle, izrazom ljudske želje da postoji Netko tko će na koncu ukloniti sve nepravde. Da bih riječ rekao kad bi to bila istina, pa na kraju netko stvarno sredi sve zločince i vrati oduzeto potlačenima.
Ja samo ne vidim da takvo Biće postoji, ne vidim da je ovaj svijet imalo vođen nekim nadmoćnim djeliteljem Pravde. A da ne pričam kako konkretne predodžbe o takvom biću – poput onoga koje imate u Bibliji – često vrve vrhunskom nepravdom, masovnim zločinima, podređivanjem žena, prijetnjama nevjernicima i svime ostalim što oduzima pravo apologetima takvih ideja da ikome dijele lekcije o pravdi.
I kad ja kažem da ne postoji ni najmanji znak Nekoga kome je pravda najviše na srcu – i da je biblijski Bog često hirovito i opresivno biće – jesam li ja onda mrzitelj Boga? Ili će prije biti istina da su branitelji vjere mrzitelji čovjeka?
Na koncu, nas ateiste udžbenik vjeronauka za 8. osnovne proziva egoistima.
Istina, ako ste čitali tu bezveznu lekciju koja sada kruži internetom – pa izaziva što zgražanje, što sprdnju – udžbenik veli kako su egoisti nužno i ateisti, a ne i obrnuto.
No, ako dobro shvatite kontekst cijele te ”analize” egoizma, prava teza teksta je da su ateisti egoisti, da je to dvoje zapravo jedno te isto.
Dakle, kažu: nije da ja negiram Boga zato što nalazim neke argumente za to, nego samo zato da bih sam sebi ugađao i sebe smatrao božanstvom.
Naravno, teško se obraniti od takve optužbe – jer smisao strawman argumenta nije da se stvarno bavi vama ili vašim stavovima.
Ali da ipak nešto i ja uzvratim – ne bi li najveći mogući egoizam bio kada bi tko mislio da Bog postoji radi njega, a ne on radi Boga? Mnijem kako bi se i vjernici složili sa mnom da bi to bio najviši stupanj egoizma. I – tko će prije upasti u takav egoizam, vjernik ili nevjernik?
Ne odbacujem Boga zato što bih htio da sam sebi budem bog – naprotiv, ja ne želim da itko ikome, pa ni samom sebi, bude bog.
Ne vidim što se na području morala i na području ljudskih odnosa u bilo kom smislu poboljšava kad se uvede Bog u igru.
Štoviše, tada se i moralu i politici oduzima mogućnost bilo kakvog argumentiranog dogovora. Čovjek tada postaje igračka božanske volje koja se naprosto mora bezuvjetno prihvatiti makar se žrtvovalo sve što je razborito i općenito ljudsko.
Nedavno sam i raspravljao s nekim pastorom koji je na moje pitanje zašto Bog ubija sve živo u Potopu – uključujući svu djecu i trudnice svijeta – odgovorio biblijskim tekstom koji priječi da postavljamo pitanja Bogu i pozvao me da se bezuvjetno pokorim višoj volji.
Tko je tu od nas dvojice nemoralan?
Sasvim nesvjesno vjernici na kraju od Boga prave baš ono što navodno vide kod ateista – jedno potpuno egoistično biće, koje ne dopušta nikakav prigovor ili odbijanje, kome nikada ne smijete reći ”ne”.
I ako kažem da takvo biće ne zaslužuje bilo čiju poslušnost – prigrljujem li egoizam ili mu rušim onaj najdublji temelj i njegovo religijsko opravdanje?
Da sam Bog u pravom smislu te riječi, nikada nikome ne bih dopustio da mi bude poslušan. Traženje poslušnosti znak je slabosti nečijeg karaktera, straha od sučeljavanja s protivljenjem ili slobodom drugih.
A Bog, ako sam dobro razumio teologiju, ne bi smio imati nikakvih slabosti.
Strawman argument ima i svoje prilično jasno psihološko podrijetlo – strašilo je samo ogledalo svoga tvorca. Jednostavnije rečeno, kritičari ateizma samo pokazuju svoje pravo lice.
Ali kad optuže ateiste, onda vjernici umire vlastitu savjest, pa svoj egoizam i svoju mržnju jednostavno pripišu drugima.
Tko zna, možda im taj trik i upali na sljedećim predsjedničkim izborima. Jer to i jest napokon the name of the game cijele religije – ovladavanje dušama i imovinom ljudi.
Kad mi nađete neku religiju gdje nema toga, onda ćete me natjerati da se duboko zamislim nad fenomenima vjere.