Jesu li Križanić i Golub približili Miroslava Krležu Bogu?

S vremena na vrijeme se ovom novinaru događa da, ni sam svjestan kako se do toga dolazi, naleti na veliku temu. A moguća razmišljanja umirućeg Miroslava Krleže o Bogu i, prije toga, činjenica da je Krleža bio fasciniran, gotovo pa opsjednut likom i djelom Jurja Križanića (o kojem je počeo pisati još 1915.!), čovjeka čije je srce bilo ispunjeno najvećom ljubavlju prema Božanstvu, jer ni koraka, ni retka, ni trenutka nije prošlo u njegovom životu bez Boga i misli na Njega, svakako su velika tema!

Gotovo pa senzacionalno otkriće jer, zar je moguće da je Krleži najvažniji povjesni lik, najdraži uzor i najintimniji prijatelj bio baš Juraj Križanić?!

Otkriće je to koje nas plaši jer transcendira i čini još većima naša ograničenja. Dakle, iz prve sam ruke saznao za vrlo važnu, nepoznatu široj javnosti informaciju: Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. – Zagreb, 29. prosinca 1981.) se cijeli život najintimnije družio s velikanom hrvatske kulture, ocem panslavizma i modernog ekumenizma, Jurjom Križanićem, i to do te mjere da je već na smrt bolestan, u bolnici, najviše želio imati društvo ne tadašnji komunističkih nositelja vlasti SRH, već najvećeg hrvatskog stručnjaka za Križanića, katoličkog svećenika kojeg je najviše cijenio, prof. dr. Ivana Goluba!

Od 1915. do svoje smrti smrti, Miroslav Krleža se najintimnije i stravstveno bavio likom i djelom Jurja Križanića. Najveći stručnjak za Križanića, teolog, pjesnik i akademik Ivan Golub,  otkriva pojedinosti o sedmogodišnjem druženju s velikim piscem

Kako sam, dakle, ”naletio” na ovu veliku temu? U okviru projekta ”Sjećanja Krležinih suvremenika” svoja je sjećanja u Memorijalnom prostoru Bele i Miroslava Krleže u Zagrebu u utorak 12. rujna sa slušateljima podijelio svećenik i teolog (sasvim sigurno, najveći među živućim hrvatskim teolozima), povjesničar, pjesnik, filolog i književnik, profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu akademik Ivan Golub (Kalinovac, 21. lipnja 1930.).

Prof. Golub od 1964. je predavao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu na kojem ubrzo, nakon što je habilitirao radnjom Čovjek slika Božja, postao izvanrednim te (1979.) redovitim profesorom. Bio je pročelnik Katedre za dogmatiku i vršitelj dužnosti pročelnika Katedre za ekumensku teologiju i dijalog (predstojnik Instituta za ekumensku teologiju i dijalog Juraj Križanić). Od 1984. g. bio je profesor gost na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu. Dopisni je član HAZU, dopisni član Austrijske akademije znanosti u Beču, član stranac Talijanske književne akademije Arkadije u Rimu, prvi član Akademije Tiberine u Rimu, te član Međunarodne teološke komisije u Vatikanu. Utemeljitelj je časopisa Spectrum – Ogledi i prinosi studenata teologije, bibliografije Hrvatska kršćanska bibliografija i Bibliographia sacra croatica, Bogoslovne tribine, biltena Zajedništvo. Gostovao je s predavanjima i referatima na sveučilištima u Heildebergu, Beču, Genovi, Milanu, na Yaleu, Columbiji, Harvardu, a održao je predavanje i u Sovjetskoj akademiji znanosti u Lenjingradu (1981.). Neka od njegovih brojnih teoloških i znanstvenih djela prevedena su na nekoliko stranih jezika.

Elem, razgovor je vodio autor projekta Goran Matović. Bio sam među rijetkima koji su prisustvovali tom predavanju (mislim da nas je te večeri u Krležinoj radnoj sobi nije bilo ni desetak osoba) u kojem je po prvi puta in extenso govoreno o sedam godina intenzivnih susretanja profesora Goluba i velikog Krleže, što ih je spajalo, o čemu su njih dvojica razgovarali, te kako se dogodilo da je, već bolestan i u bolnici, Miroslav Krleža baš žudio da ga pohodi taj izvanredno mudar, topao, iskren, diskretan i suosjećajan katolički svećenik i erudit.

Otkako nam se tom prigodom prof. Golub povjerio i kazao nam vrlo intimne stvari koje su se dogodile Krleži, osobito nakon smrti Bele, morila me misao da moram što prije zamoliti svog profesora Goluba da me primi kako bih ga pitao za još neke pojedinosti, osobito u vezi odnosa Krleže s Bogom, religijom, Crkvom… Uz put, želio sam mu čestitati na 60. godišnjicu mlade mise!

Trebalo je, prije toga, da se udubim u meni nedovoljno poznate Krležine junake zbog kojih je Krleža, ne samo zato što je bio nevjernik, za neke postao samo ”pamfletist”, bezbožnik vrijedan prijezira, a ti koji su to govorili, nažalost, o velikanu su tako mislili i pisali jer nisu željeli drugačije ili nisu bili sposobni uopće vidjeti i priznati vrijednost ovoga umjetnika. Jer, oh, da: puno više negoli političar i ideolog, Krleža je prije svega bio umjetnik. Tako sam, dakle, sumanuto čitao i sve se dublje hrvao s ”problemom Boga u dijelima Miroslava Krleže”.

Sintagma nije moja nego jednog drugog mog profesora teologije (u Rijeci), Milana Špehara, koji je napisao vrlo lijepu i važnu knjigu, baš tako nazvanu, a koju je 1987. objavila Kršćanska sadašnjost, opet, jer u životu ne postoje slučajnosti, ne bez ”krivnje” prof. Goluba.

Prof. Golub me primio u subotu 18. studenog u podne. Ja sam ga stidljivo telefonom zamolio za ne više od 20 minuta do pola sata njegova vremena jer, zaista, nisam želio opterećivati 87.-godišnjeg profesora, a ispalo je, jer takav je Golub, uvijek spreman prijateljima dati ”štap za nastavak puta”, da sam se u razgovoru u njegovom domu zadržao čak dva sata i četrdeset minuta! Na početku sam mu pročitao moje bilješke sa njegova predavanja. Tu i tamo je nešto sitno dopunio. Pođimo redom.

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. – Zagreb, 29. prosinca 1981.) se cijeli život najintimnije družio s velikanom hrvatske kulture, ocem panslavizma i modernog ekumenizma, Jurjom Križanićem, i to do te mjere da je već na smrt bolestan, u bolnici, najviše želio imati društvo ne tadašnji komunističkih nositelja vlasti SRH, već najvećeg hrvatskog stručnjaka za Križanića, katoličkog svećenika kojeg je najviše cijenio, prof. dr. Ivana Goluba!

Profesor Golub je najprije istaknuo kako je za njega povlaštena prilika ”u ovim dvorima, na Gvozdu, oživjeti mnoge uspomene”. Kazao je kako godine razgovora i tragovi svjedoče prisutnost onih koji su ih utisnuli. ”Krleža i Bela utisnuli su tu svoje tragove, a tu je i njihova prisutnost. Mi smo tu, i oni su tu”.

Nadalje je znakovitim uputio i na dan održavanja ovoga susreta. ”Danas je 12. rujna. Tu se spominjemo jedne osobe koja je upoznala Krležu sa mnom i mene s Krležom. Ta osoba živjela je 300 godina prije njega i prije mene, to je Juraj Križanić. Danas je njegov smrtni dan, i moglo bi izgledati slučajno da smo baš danas odabrali razgovor kad se spominjemo 334. godine pogibije, mogao bih reći, zajedničkog prijatelja Krležinog i moga, Jurja. Slučajno”.

Prisjećajući se prvoga susreta s Krležom, dr. Golub spomenuo je kako je Fakultet političkih znanosti u Zagrebu 1974. upriličio znanstveni skup o životu i radu Jurja Križanića. ”Bilo je neobično da su u to doba pozvali jednog teologa da predaje. No, već sam bio na glasu da sam križanićolog”, rekao je dr. Golub te spomenuo naslove dvaju predavanja ”Biografska pozadina Križanićeva djela” i ”Teološko poimanje zbivanja Jurja Križanića”.

Nakon što je zbornik tiskan u Liberu, zahvaljujući pokojnom Slavku Goldsteinu, pa ga je Krleža sav radostan zamolio da kaže Golubu kako bi ga rado susreo u svom kabinetu, dr. Golub je odnio primjerak Krleži u Leksikografski zavod.

Tom prigodom mu je Krleža spomenuo da sprema dramu o Križaniću i napomenuo da će mu da to završi biti dosta dva tjedna. ”Osjetio sam veliko povjerenje: kada veliki pisac čovjeku koga prvi put sretne govori kako je zamislio dramu, što još nije nikome rekao”. Nakon što mu je Krleža razložio kako je zamislio dramu, dr. Golub se prisjetio da mu je sabrano, uljudno, ali iskreno rekao (u vezi jedne pojedinosti, ali ne u smislu cijele drame) ”to je pjesnička sloboda, ali to nije povijesna istina”, te dodao ”mislio sam, kad cijeni u meni znalca da mu to iskreno kažem. Nije ništa rekao, ali sam ja postupio po savjesti”.

U razgovoru o Križanićevom stvaranju jednoga sveslavenskoga jezika, Krleža je rekao kako je ”to paranoja”, na što mu je dr. Golub odgovorio ”ne, to je barok u to doba i drugi neki se bave sličnim idejama o jeziku”. Golub nije bio, sasvim je jasno, svjestan da je zagolicao maštu i interes Krleže i da je započelo jedno posebno prijateljevanje: sedam godina će se Golub i Krleža sretati, na Gvozdu i uvijek su govorili o Križanicu.

Golub mi je kazao da nikada nije došao kod Krleže ”pripremljen”, s unaprijed napisanim pitanjima ili natuknicama. Osim jedne prilike kada mu je, ali samo jednom u životu, na početku razgovora postavio jedno, vidjet će se kasnije u ovom članku, ključno pitanje.

Profesor Golub je najprije istaknuo kako je za njega povlaštena prilika ”u ovim dvorima, na Gvozdu, oživjeti mnoge uspomene”. Kazao je kako godine razgovora i tragovi svjedoče prisutnost onih koji su ih utisnuli. ”Krleža i Bela utisnuli su tu svoje tragove, a tu je i njihova prisutnost. Mi smo tu, i oni su tu”

Dr. Golub je kazao da je dobio dojam da Krleži on kao sugovornik odgovara. ”On je možda sit drugačijih, i možda da sam ovo prešutio, možda bi ovaj razgovor bio prvi i posljednji, a njega je dalje zanimalo što ima još o Križaniću”. Golub mu je redovito dostavljao što je god objavio o Križaniću, i tako su se redali susreti, razgovori. ”Ni jedan razgovor nije prošao bez Križanića, a bilo je to sedam godina razgovora”.

Krleža je o Križaniću počeo pisati davne 1915., a najviše je pisao 1929. Golub je kazao: ”on je bio obuzet Križanićem, njemu je bilo drago čuti moja istraživanja u Rimu, Moskvi. To je on oduševljeno slušao, a ja sam oduševljeno kazivao, jer sam imao takvog odličnog sugovornika gdje sam mogao ono što pronašao njemu životopisno kazivati”, te dodao ”on je Križanića smatrao jednim izrazitim Hrvatom”. Pitao sam Goluba što bi to kod Krleže značilo. ”Da je Križanić na svom životnom putu prepoznavao postupke i stavove koji su ga potakle da se, ipak, smatra Hrvatom, što će Križanić”, kazao mi je Golub, ”i vlastoručno napisati prilikom upisa kod studija u Rimu”.

Koliko je Krleža cijenio Goluba govori i slijedeća situacija. Jednom ga je pozvao akademik Stipetić, koji je bio urednik hrvatske redakcije enciklopedije Jugoslavije, te mu je predložio da bude urednik odsjeka za teologiju, Crkvu i povijest Crkve. ”Iznenadilo me da traži teologa, svećenika. Zapitao sam se ‘od kud vjetar puše?’ Moralo je to poteći od Krleže! On to nikada nije rekao, ali je to moja slutnja.

Dao sam oko 200 natuknica, i predložio tko bi pisao. Kao urednik sam trebao sve iščitati: težak posao, naradio sam se, ali bilo je to važno, držim da je tu u pozadini Krležina zasluga”.

Nadalje, dr. Golub je spomenuo i Ljubomira Marakovića. ”On je, znano je, književni kritičar i on je pisao i o Krleži. Zanimljivo u to doba Krležu se svrstava u skupinu nesklonih pisaca Crkvi, kršćanstvu. No, Maraković ne sudi po pripadnosti, nego po umjetnosti, i sve što je kod Krleže umjetnički dobro on to hvali”. Prisjetio se kako je za jednog susreta s Krležom spomenuo da je na seminaru na KBF-u Golub studentima dao temu ”Bog u djelima hrvatskih suvremenih književnika”. Neki su odabrali Krležu. Kad je on to čuo, rekao je da bi to rado pročitao.

Profesora Goluba sam u subotu najviše ispitivao, razumije se, o tome kako se Krleža hrvao sa idejom smrti i Boga. Iznio mi je i sjećanje kad je umrla Bela. Došao je Krleži izraziti sućut, a on je bio u suzama, posve izvan sebe. Tom je prilikom rekao i misao o smrti ”Pisao sam puno o smrti, a nisam imao pojma što je smrt”. ”To pokazuje da mu je iskustvo Beline smrti dalo drugu perspektivu”, ustvrdio je dr. Golub.

Primijetio je Krleži da je Belin sprovod bio na blagdan sv. Marka, na što se Krleža prisjetio da je Belu upoznao upravo u crkvi Sv. Marka. Kako je poslije Enes Čengić zapisao njegove riječi ”Ovo je jedan dugi život između dva sv. Marka”. Golub se osvrnuo i na neka Krležina djela, priznajući da nije pročitao sav Krležin opus, ali istaknuvši kako je on sam svojim velikim djelom smatrao ”Pan-a”.

Trebalo je, prije toga, da se udubim u meni nedovoljno poznate Krležine junake zbog kojih je Krleža, ne samo zato što je bio nevjernik, za neke postao samo ”pamfletist”, bezbožnik vrijedan prijezira, a ti koji su to govorili, nažalost, o velikanu su tako mislili i pisali jer nisu željeli drugačije ili nisu bili sposobni uopće vidjeti i priznati vrijednost ovoga umjetnika. Jer, oh, da: puno više negoli političar i ideolog, Krleža je prije svega bio umjetnik. Tako sam, dakle, sumanuto čitao i sve se dublje hrvao s ”problemom Boga u dijelima Miroslava Krleže”

Najveći dio razgovora smo posvetili posljednjem susretu koji se zbio u bolnici jer dr. Golub je rekao: ”Tijelo je bilo ruševina, a duh priseban”. Kazao mi je da je bio na studijskom putovanju u SAD-u gdje je održao predavanja o Križaniću. Vraćao se doma preko Danske, gdje je želio isto istraživati jer se Križanić vraćao iz Rusije u pratnji danskog poslanika. Stigla mu je hitna poruka.

Kanonik zagrebačkog kaptola dr. Ivandija mu je poručio: ”Krleža je u bolnici i pita za vas. Žarko vas želi vidjeti”. Smesta je Golub otišao u bolnicu sestara milosrdnica, koliko pamti, na odjelu otorinolaringologije. Medicinska ga sestra, glavna na odjelu, nije pustila do Krleže. Premda joj se Golub trudio pojasniti da postoji među njima sedmogodišnje prijateljstvo i da je došao na Krležin poziv, sestra je bila neumoljiva. Kazala mu je: ”Ne prima ni Jakova Blaževića!” Ipak je popustila i otišla provjeriti u Krležinu sobu. Spavao je. Golub je bio odlučan i kazao je: ”Recite Miroslavu Krleži, kada se probudi, da ću ja sutra u podne ponovno doći”.

Tako je bilo. Golub je sutradan točno u podne bio na odjelu. Kada je stizao, u susret mu je prilazio gospon Joža, Krležin šofer koji mu je sav uznemiren kazao: ”Pa gdje ste, ne može vas dočekati!”. Krleža je bio u lošem fizičkom stanju, ruševan, ali bistar. Taj je razgovor Golubu bio izniman i ne može otkriti sve detalje. Dosta je toga, očito, ostalo u diskreciji svećenika. Dapače, kada se kaptolom proširila vijest da je Krleža tražio prisutnost Goluba, svašta se govorilo ali je kuloarske govorancije prekinuo veliki hrvatski teolog fra Tomislav Janko Šagi Bunić konstatacijom da je Krleža u tom trenutku pored sebe želio imati – kršćanina!

Golub mi je kazao da su opet, a kako bi bilo drugačije, razgovarali o Križaniću. Pazite, Krleža broji dane, a samo misli o Križaniću! ”Ja sam se spremao na put u Rusiju i rekao sam Krleži: ”Tamo ću se rukovati sa Križanićem (misleći na to da će staviti ruku na njegove spise), pa ću vam po povratku prenijeti njegove pozdrave i sve vam o tome referirati”.

Krleža je bio jako sretan. ”On se u stanovitom smislu poistovjećivao sa Križanićem”, kazao mi je Golub. U jednom trenutku, pri kraju susreta, Krleži se osušilo grlo i tražio je vode. Ja sam krenuo oko sebe tražiti i krivo sam pritisnuo neki gumb, alarm. Nastala je panika i u tren oka se u bolesničku soba slila sva sila doktora i sestara. Krleža me nije špotao. Bio je jako miran i priseban. Pružio je ruku i kazao mi je posljednje riječi: ‘Evo, moramo se pozdraviti’. Ponavljam, bio je jako pribran. Bio je vrlo fin čovjek. Pažljiv. A ja sam iz bolnice otišao s jednom jako mišlju u sebi: tko ne vjeruje u opstojnost duše trebao bi pogledati sada Krležu”.

”Kažem vam, Drago, nikada nisam imao pripremljena pitanja za njega. Osim jednom. Samo jednom. Pitao sam ga: ‘Jeste li napisali dramu o Križaniću?’ ‘Nisam’, odgovorio mi je. On je visoko cijenio što ne postavljam pitanja. Kada je otvorena ostavština pozvali su me da govorim. Drame o Križaniću, dakako, nije bilo, ali tu su bila sva moja pisma. Sve do jednoga je sačuvao!”.

Golub mi je pojasnio da je Krležu zaokupljalo pitanje zašto je toliko zla u svijetu, osobito među narodima na našem tlu, uz toliko kršćanstva? ”Tom prilikom kada sam ga pitao za dramu o Križaniću postavio sam mu i potpitanje: ‘Jesam li ja u pravu kada smatram da je vaša kritika Crkve zapravo kritika društva, a ne samo kritika Crkve kao takve?” Krleža mu je odgovorio: ”U pravu ste!”.

Golub mi je kazao da nikada nije došao kod Krleže ”pripremljen”, s unaprijed napisanim pitanjima ili natuknicama. Osim jedne prilike kada mu je, ali samo jednom u životu, na početku razgovora postavio jedno, vidjet će se kasnije u ovom članku, ključno pitanje

Pojasnimo ovo riječima prof. Špehara iz navedena djela ”Problem Boga u djelima Miroslava Krleže” (KS, Zagreb, 1897, str. 187): ”Premda se u Krležinim djelima može prepoznati često puta veoma oštra, katkad ispravna i objektivna, a često puta pogrešna i subjektivno obojena kritika religije, odnosno katoličkoga vjerovanja, Krležina kritika ne šuti isto tako ni s obzirom na ‘vulgarni’ materijalizam i ateizam od nekih njegovih likova. Ni u ovoj kritici ne nedostaje ironija, premda se tu rijetko prelazi u grotesku i ismijavanje, za razliku od obrađivanja problema Boga i vjere”.

Pokušavajući pronaći povod Krležina razlaza s Crkvom, Goran Matković me je uputio na jedno rano iskustvo Krleže, na pragu puberteta s možebitnim svećenikom homoseksualcem. Krleža je bio pobožno dijete i imao je čak mali kućni oltar sa lubanjama i raspelima. Sve je to u napadu bijesa razbio i bacio. Kasnije će pisati o licemjerstvu svećenika, pa tako i Crkve, naročito nakon što je susreo, otkrio, jednog ”drugog Boga” jaći od nebeskoga, u kazalištu (Miroslav Krleža, Fragmenti, u: Dnevnik, 3, str. 459).

Mene je u proučavanju problema Boga kod Krleže više zaokupila činjenica da njegovi junaci ne bježe od problema smrti. Smrt je za njih vječno prisutna, čak i više nego život. Pa se može s pravom kazati da su Krležina djela puna svakojakog iskustva smrti, osobito što se tiče njegovih antimilitarističkih djela. Gotovo bi se moglo zaključiti da, pošto Krležini junaci ne prihvaćaju niti kršćanski smisao smrti niti znanstvene i materijalističke odgovore na pitanje o smrti, vidimo samo nesigurnost i Krleže i njegovih junaka prema tajni smrti koja u njegovim djelima neće biti nikada razotkrivena.

Golub će mi približiti ovu pomisao, već natuknutu: za samoga Krležu smrt nije bila nešto što je samo po sebi razumljiva, što se vidi u neprestanom vraćanju toj temi u njegovim razgovorima prioje Beline smrti i prije njegove smrti kada je Čengić zapisao od prilike, što je i Golub čuo: ”Da će meni to toliko teško padati (tj. smrt njegove žene Bele), to nisam vjerovao. Toliko puta sam razmišljao o smrti i to nije nikakva premijera za mene, ali je neizrecivo teže nego što sam predviđao” (u. Enes Čengić, S Krležom iz dana u dan, Globus, Zagreb, 1985., str. 589).

Nakon tog susreta u bolnici dr. Golub je otputovao u Moskvu, a tamo se susreo i s Nikitom Iljičem Tolstojem. Na večeri u njegovoj kući Tolstoj mu je rekao: ”Recite Krleži, da se Krleža čita kod Tolstojevih”. Najvažnije otkriće Goluba u Moskvi biti će jedini primjerak rukopisne biografije Jurja Križanića slaviste Petra Bezsonova koji je u XIX. stoljeću zapravo otkrio Križanića i koja se čuva u biblioteci obitelji Tolstoj i u njoj ovaj opis koji baca potpuno novo svjetlo tumačenju odnosa Krleže i Križanića, a možda i na sam duhovni život Miroslava Krleže: ”Križanićevo srce bilo je ispunjeno najvećom ljubavlju prema Božanstvu, ni koraka, ni retka, ni trenutka bez Boga i misli na Njega; ‘Nevidljivoga’ je on vazda osjećao, nosio i stavljao preda se kao ‘vidljivoga’. Samo iz te ljubavi bilo je moguće crpsti takovu ljubav prema svojem narodu, slavenskom narodu, kakvom je plamtio Križanić i kakva je na tlu surove stvarnosti prerastala u romantičku, skoro platonsku ljubav; samo je takovo srce moglo žarko zavoljeti Rusiju sred hladnoće koja je stalno i odasvud nadirala, samo je ono moglo oprostiti Rusima i na oproštaju ni riječju ne spomenuti oproštenje; samo s takvom ‘narodnom’ ljubavlju bilo je moguće zalagati se za ‘čovječanstvo’; i čovječanstvo što dalje tim više cijenit će plodove u Križanića, kraj svih nacionalnih sukoba i sporova” (Bezsonov, Sobranie sočinenij Jurija Križanića, Moskva 1882, sv. I, str. 3, u Ivana Goluba, Križanić, KS, Zagreb, 1987, str. 245).

Po završetku istraživanja, dr. Golub je mogao ostati još jedan dan u Moskvi, no dobio je neki unutarnji poticaj da se ipak vrati ranije u Zagreb. Na ispraćaju, Tolstoj mu je donio malu brvnaru, maketu, i rekao da je to sibirska brvnara u kakvoj je čamio Juraj Križanić, te je zamolio dr. Goluba da ju odnese Krleži od Tolstojevih (brvnara darovana Krleži završit će kod vozača Jože).

Primijetio je Krleži da je Belin sprovod bio na blagdan sv. Marka, na što se Krleža prisjetio da je Belu upoznao upravo u crkvi Sv. Marka. Kako je poslije Enes Čengić zapisao njegove riječi ”Ovo je jedan dugi život između dva sv. Marka”. Golub se osvrnuo i na neka Krležina djela, priznajući da nije pročitao sav Krležin opus, ali istaknuvši kako je on sam svojim velikim djelom smatrao ”Pan-a”

U zrakoplovu prema Zagrebu je iza leđa čuo rečenicu: ”Umro je Krleža”. ”Stigao sam na sprovod, a ono neodoljivo ‘otiđi’, to je taj Božji glas”, rekao mi je dr. Golub te se prisjetio kako je Jure Kaštelan održao slovo ”dostojno Krleže”. Na kraju je dr. Golub prišao grobu, izmolio Oče naš i blagoslovio grob.

Prisjetio se i jedne zgode koju mu je ispripovjedio Krleža koji je imao 1952. godine predavanje u Domu JNA. Netko ga je pitao koje je najznačajnije djelo, a on je odgovorio ”Evanđelje”. Nazočni su se zgranuli i netko je doviknuo Krleži: ”Dosta religiozne propagande!”, a u tom trenutku se oglasilo zvono na nedalekoj crkvi Sv. Petra, na što je Krleža dodao ”to vam zvoni u vezi s tim djelom”.

Ispričao mi je i još jednu vezu Krleže i župe sv. Petra. On je naime kršten u toj župi, ali ne u župnoj crkvi, nego u kapeli, crkvici Sv. Martina nasuprot spomenika Šenoe, na početku Vlaške ulice uz novo sjedište Katoličkog bogoslovnog fakulteta. ”Kad tu prođem, a bude netko, onda to ispričam. Ljudi to ne znaju, a neki znaju pitati: ‘jel Krleža kršten?’. Da, naravno bio je iz pobožne katoličke obitelji i kršten je, a ja se sjetim staroga obreda krštenja. U obredu se u usta stavila mrvica soli uz riječi ‘primi sol mudrosti’, pa u šali dodam ‘onaj svećenik koji je krstio Krležu što se tiče soli zagrabio je cijelu šaku, a što se tiče vode bio je nešto štedljiv”’.

Kod Goluba obnavljam svoje poznavanje Križanića jer smo dosta toga već slušali na Golubovim predavanjima na KBF-u. Važno je i to zapisati da bi čitatelji stekli bolji uvid u motive fascinacije Krleže s Križanićem.

Juraj Križanić bio je hrvatski svećenik, filozof, teolog, jezikoslovac, politički pisac, glazbeni teoretik, polihistor. Zašto je Krleža bio toliko opčinjen Križanićem? Jer je Juraj Križanić bio Hrvat koji je ”izmislio” panslavenstvo i svoj život posvetio pomirenju Istoka i Zapada. Njegove ideje su vrlo žive i nadahnjuju rješavanje niza suvremenih problema, iako još nema dovoljno spremnosti za njihovo ozbiljnije ostvarenje.

Na kraju našega susreta, Križanićev najveći poznavatelj u Hrvatskoj, Ivan Golub, koji višedecenijsko proučavanje smatra “prijateljevanjem”, nazvao je Križanića ”tražiteljem mudrosti”. ”I mi smo pozvani tražiti mudrost. Mudar čovjek ne trpa ljude u ladice. Podsjetio bih na Feuerbacha, oca modernog ateizma, koji je rekao: ‘Tko o meni ništa drugo ne zna i ne govori doli da sam ateist, taj ne kaže i ne zna o meni govoto ništa’. Od prilike i to važi za Krležu koji mi je jednom rekao: ‘Ja sam proturječan, proturječna ličnost’. Dakle, Krležu ne smijemo niti možemo svesti samo na ateistu”.

Mislio sam da to pitanje ne umijem postaviti na pravi način, ali sam se usudio: ”Profesore, velikio teolog Karl Rahner govori o anonimnim kršćanima, o onima po djelu: da li je susret, toliko intenzivan, Miroslav Krleže s Križanićem, i s vama, pisca moglo produhoviti, približiti Bogu?” Golub je zastao, blago se nasmješio i kazao mi je: ”Bog je onaj koji vidi i znade”.

Na samom kraju, Golub reče: ”Čengić piše da mi je Krleža na rastanku rekao ‘Pozdravite mi Moskvu!’ Uzbužen sam bio kada sam počitao Bezsono vjelo i znao sam da to moram brzo to Krleži kazati. Kada sam blagoslovio grob, rekao sam Krleži: ‘Križanić vas pozdravlja”’. Pitam ga hoće li napisati knjigu o svojim susretima s Krležom? Golub odgovara: ”Pokojni Vjekoslav Bajsić, iz naše Kršćanske sadašnjosti, mi je prvi govorio da to učinim. Možda i hoću. Da, mislim da bih trebao napisati knjigu o Krleži. I vaš upit je poticaj za to.

Pokušavajući pronaći povod Krležina razlaza s Crkvom, Goran Matković me je uputio na jedno rano iskustvo Krleže, na pragu puberteta s možebitnim svećenikom homoseksualcem. Krleža je bio pobožno dijete i imao je čak mali kućni oltar sa lubanjama i raspelima. Sve je to u napadu bijesa razbio i bacio. Kasnije će pisati o licemjerstvu svećenika, pa tako i Crkve, naročito nakon što je susreo, otkrio, jednog ”drugog Boga” jaći od nebeskoga, u kazalištu (Miroslav Krleža, Fragmenti, u: Dnevnik, 3, str. 459)

Nešto sam u tom pravcu i poduzeo, a to je: ništa ne čitam o Krleži. Zašto? Zato da se ono što ja znam iz razgovora s njime ne pobrka s onim što bih pročitao. Pomišljao sam da bi dobar naslov bio ‘Sedam godina razgovora’, a isto tako i ‘Ljudsko lice Miroslava Krleže’. Nakon što mu je umrla supruga nikoga nije primao osim mene. To ja nisam znao, to mi je Čengić rekao”.

O Jurju Križaniću

Rođen je u Obrhu kraj Ozlja, 1617. ili 1618. Poginuo je kod Beča, 12. rujna 1683. Isusovačku je gimnaziju polazio vjerojatno u Ljubljani, premda se kaže da je to bilo u Zagrebu. Filozofiju učio u Grazu (1635–38), a teologiju u Bologni i Rimu, gdje je doktorirao 1642. u Grčkome kolegiju. Osim iskustava stečenih tijekom školovanja, na njegovo su intelektualno formiranje uvelike utjecala iskustva iz Hrvatske, posebice sveprisutna osmanska prijetnja, kao i nesklonost prema Nijemcima. Blizina pravoslavnih Vlaha u Žumberku, koji se nisu željeli podvrgnuti jurisdikciji bana na civilnoj i zagrebačkoga biskupa na crkvenoj razini, stvorila je kod njega uvjerenje da podijeljenost Slavena na katolike i pravoslavce slabi njihovo vjersko i nacionalno jedinstvo.

Potaknut tim spoznajama zarana je počeo zagovarati ideju slavenskog jedinstva u borbi protiv Osmanlija. S tom je namjerom 1641. sastavio Promemoriju Kongregaciji za nauk vjere u Rimu, u kojoj je razradio ideju o stvaranju kulturnog jedinstva pravoslavnih i katoličkih zemalja pod vodstvom ruskoga cara. Prilikom planiranja svojega misionarskoga puta u Rusiju upoznao se s mnogobrojnim djelima zapadnih pisaca o toj zemlji.

Osobito je snažan dojam na njega ostavilo djelo Moscovia (1586.) isusovca A. Possevina. Nakon povratka u Hrvatsku (1642.) bio je župnik u Nedelišću i Varaždinu, a 1644. ponovno se vratio u Rim. God. 1646. otišao je u Poljsku, a 1647. u Rusiju, gdje je izložio svoje ideje caru Alekseju I. Mihajloviču. Ondje se suočio s neprijateljstvom pravoslavnih teologâ prema katolicima i protestantima.

Kako bi poradio na ukidanju vjerskih i kulturnih razlika, odlučio je na latinski prevesti više djela bogoslovnih pravoslavnih pisaca. Nakon povratka u Rim (1652.) sastavio je djelo Opća biblioteka shizmatskih pisaca (Bibliotheca Schismaticorum Universa), u kojem je izložio potrebu dijaloga s pravoslavcima. Iz toga su razdoblja poznate njegove polemike u rimskom baroknom krugu (Juan Caramuel, A. Kircher, Lucas Holstenius), posebice one o Ilirskoj zemlji. Križanić je, naime, smatrao da pojam Ilirska zemlja obuhvaća i Kranjsku, Štajersku i Korušku, no Sveta rimska rota presudila je da Ilirsku zemlju tvore Dalmacija, Hrvatska, Slavonija i Bosna. Križanić je potom, bez papine suglasnosti, ponovno otišao u Rusiju, gdje je 1659. stupio u službu cara Alekseja, koji mu je odobrio sastavljanje općeslavenske gramatike.

U sukobu cara i patrijarha Nikona, Križanić se priklonio Nikonu, pa ga je car 1661. prognao u Toboljsk u Sibiru gdje je proveo vrlo teške, užasno hladnih 15 godine tamnikovanja. Ondje je napisao većinu svojih djela. Završio je spomenuto gramatičko djelo i naslovio ga Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku.

Također je napisao i svoje temeljno djelo Razgovori ob vladateljstvu, zvano Politika, u kojem je savjetovao caru kako izgraditi moćnu Rusiju koja će stati na čelo svim slavenskim narodima i pomoći im da se oslobode osmanske ili germanske vlasti. Pritom se nije zauzimao za sveslavensku državu na čelu s Rusijom, već samo za slavensku suradnju. God. 1666/67. napisao je djelo O božjoj providnosti (De Providentia Dei), u kojem je sustavno izložio svoju koncepciju povijesnih zbivanja, utemeljenih na Božjoj providnosti.

Križanićeva misao vodilja bila je da svi Slaveni tvore jednu etničku obitelj. Smatrao je također da Rusija treba pomoći ostalim slavenskim narodima da se oslobode tuđinaca i dobiju opet svoje narodne vladare. U tu svrhu zauzimao se za sjedinjenje pravoslavne Moskve s katoličkim Rimom, ali ne u rimskom obredu i disciplini. Ključ jedinstva nalazio je u sjedinjenju tih dviju crkava. Križanić je, naime, moskovsku i kijevsku pravoslavnu zajednicu nazivao Crkvom, što je bila potpuno nova misao sve do Drugoga vatikanskoga koncila (1962.-1965.)

Podupirući Nikonove liturgijske reforme, napisao je djelo Opovrgnuće solovčanske molbenice (Obličenie na solovečskuju čelobitnu), dok se praksi prekrštavanja katolika suprotstavio knjigom O svetom krštenju (Ob svjatom kreščenii). Jedno od posljednjih njegovih djela povijesna je rasprava Povijest Sibira (Historia de Sibiria). Nakon smrti cara Alekseja (1676) dao ga je osloboditi carev sin Fjodor III. Aleksejevič. Križanić je potom otišao u samostan dominikanaca u Vilniusu. God. 1683. pridružio se vojsci poljskoga kralja Ivana III. Sobjeskoga za osmanske opsade Beča, gdje je poginuo.

Križanićeva misao vodilja bila je da svi Slaveni tvore jednu etničku obitelj. Smatrao je također da Rusija treba pomoći ostalim slavenskim narodima da se oslobode tuđinaca i dobiju opet svoje narodne vladare. U tu svrhu zauzimao se za sjedinjenje pravoslavne Moskve s katoličkim Rimom, ali ne u rimskom obredu i disciplini. Ključ jedinstva nalazio je u sjedinjenju tih dviju crkava. Križanić je, naime, moskovsku i kijevsku pravoslavnu zajednicu nazivao Crkvom, što je bila potpuno nova misao sve do Drugoga vatikanskoga koncila (1962.-1965.).

Na području glazbene teorije Križanić je napisao nekoliko djela: Glazbeni pokušaji (Asserta musicalia, 1656), o različitim aspektima teorije i povijesti glazbe, Nova glazbena otkrića (Nova inventa musica) i Nove tablice koje daju uvid u glazbu (Tabulae novae, exhibentes musicam), oboje 1657., letak Novo glazbalo za skladanje pjesama s čudesnom lakoćom (Novum instrumentum ad cantus mira facilitate componendos, 1658) te poglavlje O glazbi (De musica) u Razgovorima ob vladateljstvu. Križanić je naginjao tezi o tempiranoj udezbi, čime je očitovao bliskost s rimskim glazbenim krugovima (J. Caramuel, P. F. Valentini, G. Frescobaldi).

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora