Kako sam postao Zijo Nenametlija

Čika Zijo, djedov drug po rakiji, bio je toliko blage i nagodne naravi, da ga je djed zbog nje prozvao nenametli-efendija. Ne znam kako mu je bilo pravo prezime, ali Zijo je oduvijek za mene bio i ostao – čika Zijo Nenametlija.

Djed mi je jednom ispripovjedio da je Ziji zbog pretjeranog čibučenja neki kesedžija u Mostaru otpilio jedno plućno krilo, pa mu je ljeti iz onoga preostaloga jedva za život dotjecalo, a zimi bi se zbog kokljiva sarajevskog zraka kočio i kleo što mu zajedno s onim bolesnim ne usjekoše i ovo zdravo, da se povazdan ne pati i da ne hropće k’o kakvo hajvanče.

Djed je Ziji zbog te muke uvijek povlađivao, ali mu je na njoj – ako sam ga bio dobro i ispravno razumio – čak pomalo i zavidio, jer je govorio da Ziji svi smradovi i gadarije ovoga svijeta dođu samo napola, a nama ostalima na cijelo, pa tako ispade da je nama normalnima još i duplo gore nego što je Ziji s njegovom falinkom.

A u Sarajevu je vazda tako: tuđa nevolja i muka, pa makar ona bila i dvostruko gorom, uvijek je makar dvostruko bolja od one vlastite, pa ti ondje ni u najgoremu nije dano biti bolji od drugoga.

A zadugo nisam nigdje vidio ljepših djevojaka od onih na bazenima. Vidjevši moj interes, čika Zijo Nenametlija uvijek bi govorio da se muško ni s čim ne može tako svezati ni objesiti kao ženskim fistanom, i da je za muškarca najskliskija i najopasnija sutjeska među ženskim bedrima

Za rijetkih ljetnih dana, kada bi se nebom provukao pokoji lijeni oblačak i među brdima iščiljela teška sarajevska žega, djed i Zijo Nenametlija odlazili bi na Bembašu ćiribimbisati mladice kako se kupaju na bazenima.

Meni bi već na čaršiji u usta zadjenuli usput kupljenu flašicu Jupija i slamčicu, da ih ništa ne zapitkujem i da s mirom promatram gdje se raja kupaju.

To mi je vazda bivalo glupo, jer se i ja htjedoh kupati, ali djed mi je govorio da neću ni pod razno tamo gdje čaršijska halaša piša i sere, jer da to mogu – iskreno i pravo govoreći – i kod Marije u ve-ce šolji.

Tako bih ja na bazenima samo srkao Pipija i promatrao druge gdje se praćakaju, skaču i uživaju.

A zadugo nisam nigdje vidio ljepših djevojaka od onih na bazenima. Vidjevši moj interes, čika Zijo Nenametlija uvijek bi govorio da se muško ni s čim ne može tako svezati ni objesiti kao ženskim fistanom, i da je za muškarca najskliskija i najopasnija sutjeska među ženskim bedrima.

Nisam znao šta je to sutjeska, ali sam s djedom gledao istoimeni film s Richardom Burtonom i Batom Živojinovićem, na temelju čega zaključih da to među ženskim bedrima nikako ne može biti dobro, ako odande izvukoše onoliko tifusara i ranjenika.

I još je Zijo govorio da žene uvijek treba promatrati i tražiti baš uz vodu – na bazenima, uz obale rijeke, jezera ili na morskim plažama, dok se kupaju i dok na sebi nemaju nikakve šminke, jer samo tako im se odmah jasno vidi čehra, od čega je i kakva li je, a ne da se čovjek ibretom ibreti kad mu se neki neznanac bez šminke ukaže u postelji.

Djed bi mi kasnije objašnjavao da je taj Zijin kaharluk na žene samo zbog njegove supruge Amile, Stočanke, koja bi i dva mirna oka u glavi zavadila, ali da njih dvojicu, eto, još uvijek nije i da neće, sve dok je na svijetu šljive i rakije.

Dodao bi još i to da je Zijo pretjerano trpeći, da ga sjeba ona njegova nenametli narav, a da smo nas dvojica bezbeli drukčiji i da s babom Marijom prođosmo daleko bolje, jer da je stolački sindžir neusporedivo gori i teži od trogirskog kanafa; jednim da se vezuje stoka i živina, a drugim brodovi.

Ja iz toga samo zaključih, da je naš Zijo jal ovan, jal goveče, a nas dvojica, djed i ja, biva da smo – brodovi. Pomislih: kako li je tek Ziji onako svezanom disati, jer u njega je samo jedno plućno krilo, a u nas dvojice – četiri!

Slušao bih ja gdje se njih dvojica o svom jadu zabavljaju, ali bi mi oči vazda polijetale na ženske sutjeske i bibava poprsja.

Kad bi Hasan i Zijo pričom skrenuli od žena u slijepu čikmu politike, ja bih se od njih potajice udaljavao, primičući se sve bliže bazenima, ne bih li tako i izbliza promotrio kako se djevojkama ježuri koža i našpice grudi kad s vrućega betona ulijeću u bazen.

Čika Zijo, djedov drug po rakiji, bio je toliko blage i nagodne naravi, da ga je djed zbog nje prozvao nenametli-efendija. Ne znam kako mu je bilo pravo prezime, ali Zijo je oduvijek za mene bio i ostao – čika Zijo Nenametlija

Taj bi me prizor toliko silno zabavljao i uveseljavao, a od njega bi me prožeo i onaj ugodni osjet topline u preponama i u glavi, po svemu suprotan od onoga kad potegneš prvi srk hladnoga Jupija, a napolju je zvizdan i žedan si.

Curama nije nikad smetalo to što ih zagledam, jer su mi na osmijeh uvijek uzvraćale osmijehom, ali su me klipani i muška jalija zbog toga klempili i čvokali, mrškajući me da se gubim tamo na brčkalište, gdje je i sva druga mangupčad.

Ja im se pođoh na to beljiti, i haman zaustih da ću zvati svoga dédu partizana, kadli prođe neki direk od čovjeka te se u prolazu nehotice nogom očeša o mene, pa zajedno s Pipijem i slamkom završih u bazenu.

Ne sjećam se šta je bilo i kako me iz bazena izvukoše, ali i sad, evo, kadgod zažmirim, vidim ispred sebe ono lijepo i okruglasto djevojačko lice, bademastih očiju i jedrih, kao višnja crvenih usana, kako stoji nada mnom i zapitkuje: ”A, čiji li si ti, šejtane!?”

A ja k’o iz topa ispaljujem: ”Hasanov i Zije Nenametlije!”

Ismijaše me njezina raja, biva to mora da su neka pederska posla, a meni sve otad žao, što je onda ne zagrlih i ne poljubih.

Tko zna, možda bih se i bio odvažio, da me ne sjeba onaj Zijin kaharluk i priča, zbog koje još i danas – kadgod prođem kraj nekog mulića ili plaže, i kadgod se na me upravi djevojka jedrih usana – ja ostajem posve male, crvljive i neodvažne snage.

I ja, eto, s vremenom postadoh – Zijo Nenametlija.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Savezništvo teologa u papru
    •  Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
    •  Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
    •  Opet ćemo zajedno gledati sunce
    •  Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
    •  Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
    •  Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
    •  Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
    •  Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
    •  Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista

> Svi tekstovi ovog autora