Igor Mandić i mediokriteti koji bi nebo premrežili

Da sam znao da će čim odem uredništvo Jutarnjeg lista angažirati Igora Mandića, otišao bih mnogo ranije. Naravno, ne bih to učinio zbog javnog interesa, niti iz nekih drugih, jednako plemenitih, za bližnje skrbnih razloga, nego bih čim prije otišao iz novina u kojima sam dvadeset godina pisao zato da bih mogao čitati ono što Mandić piše.

Zato da bih mogao čitati njegove tekstove o suvremenoj hrvatskoj i nekoliko srodnih joj i bliskih književnosti, onako kako sam ih čitao, te njegove književne kritike, prije četrdesetak i više godina, dok sam kao dječak, još uvijek nesvršeni osmoškolac, po raznim jugoslavenskim novinama tragao za tekstovima tih nekoliko novinskih pisaca preko kojih ću jednom istovremeno ulaziti u novine i u književnost.

Otišao bih, kažem, i mnogo ranije iz Jutarnjeg lista, otišao bih odmah čim bi mi netko došapnuo da će od iduće subote, odmah po mom odlasku, Mandiću biti omogućeno da započne svoj novi književnokritički serijal, premda mi ne bi bili jasni ti kriteriji prema kojima je nužno da ja odem, e da bi netko angažirao njega. Ali to, uostalom, nije važno.

Urednički kriteriji samih novina nikada, barem u nas, nisu stvarali velike i važne sadržaje. Oni se, ti kriteriji, tiču straha od konkurencije, potrebe da se stvaraju kratkotrajne iluzije u javnosti, tiču se, na kraju krajeva, politike. Ponekad se, međutim, dogodi neko čudo, pa zahvaljujući njima propiše netko tko bi i trebao pisati.

Igor Mandić sigurno je nakon Krleže najutjecajniji i najmoćniji opinion maker hrvatske i svih drugih književnosti štokavskoga jezičnog područja. Ali smisao njegova utjecaja nije bio da njegovi čitatelji počinju misliti isto što i on

I onda sam svake subote, redovno i prilježno, ne propustivši nijedan tjedan, kupovao novine s njegovim “Zubom kritike”. Prije četrdesetak godina, kada sam ga počinjao čitati, a naročito u ona njegova zrela i bogata vremena, koja je sredinom osamdesetih provodio po beogradskim novinama, uglavnom u Ninu, a nešto manje u Dugi, s njegovim stavovima uglavnom se nisam slagao.

Bolje rečeno, učio sam se ne slagati s njim. Učio sam se svađati s novinskim papirom, jer je o nekoj knjizi tvrdio nešto sasvim suprotno onome što sam ja upravo u njoj pročitao. Njegovo tumačenje, a naročito njegov doživljaj, razlikovali su se, obično na fatalan način, od onoga što sam sam doživio.

Mandićevi omiljeni pisci nisu bili moji omiljeni pisci. Što je moralo biti i logično, jer kad je meni bilo, recimo, sedamnaest, njemu je bilo dvadeset i sedam više. Ali i bez toga, ne možete imati isti ukus kao Mandić. Ne smijete ga imati. Jer to bi onda značilo da nemate ukusa i da se na vas suštinski ne prima ništa od onoga što pročitate, pa njegov ukus preuzimate kao svoj.

Nema sumnje da je i takvih bilo, i to mnogo. Igor Mandić sigurno je nakon Krleže najutjecajniji i najmoćniji opinion maker hrvatske i svih drugih književnosti štokavskoga jezičnog područja. Ali smisao njegova utjecaja nije bio da njegovi čitatelji počinju misliti isto što i on.

Za razliku od Krleže, Mandić nije imao diktatorskih ambicija u književnim i estetskim pitanjima. Smisao je bio da uopće počnu misliti o onome što su pročitali, da biraju što će čitati, da o književnosti – makar i sami sa sobom – strasno i živo raspravljaju, i da se – ovo je najvažnije – u književnosti vode isključivo kriterijima pročitanog.

Nema tu politike, ličnih i bezličnih simpatija, ideologije, piščeva društvenog položaja i njegove neomiljenosti u društvu, njegovih veza i utjecaja. Postoji samo ono što je pisac napisao i postoje ukus, znanje i karakter Igora Mandića. Taj karakter, naravno, nije najnagodniji, tako da se olaku čitatelju često učini da je mnoga knjiga pala žrtvom Mandićeva karaktera, ali nije tako.

Karakter je, netrpeljiv, mušićav, jogunast i naopak, onakav s kakvim se čovjek rodio, ili, vjerojatnije, onakav kakvim ga je kreirao za čitatelja i za tekst. Njegov književnokritički lik, kao i lik njegova novinskog pisca, pomalo je fikcionalni, romaneskni lik. U velikoj mjeri se upravo zbog njega takvog čitaju njegove kritike.

Mandić nikad nije bio nekakav lokalni jado, koji svoje mišljenje iznosi potajice, kao smeće u tuđe kontejnere, podvaljujući ga kao objektivni stav.

Da biste novinskom kritičaru vjerovali, on mora biti vjerodostojan čitatelj. Mora pisati stalno, uglavnom na svoju štetu. I mora djelovati kao institucija. Pravi književni kritičar – a kritika se uglavnom u novinama ispisuje – mora on biti cijela jedna književnost. Onako kako je to bio Marcel Reich-Ranicki, u jednoj mnogo, mnogo većoj književnosti, ili onako kako je to Teofil Pančić, u jednoj također većoj književnosti.

Igor Mandić, pak, uvijek je bio mnogo veći od književnosti koju zagovara, a to je iritiralo ljude. I to je bio jedan od mnogobrojnih razloga zbog kojih je tolike godine mogao živjeti u Zagrebu, a da ga nitko ne angažira da piše književne kritike.

U momčadi Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika ili Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, Leo Messi ne može igrati, naprosto zato što bi kvario igru i obesmišljavao pravila. Tim mi je onda i draže što je moj odlazak odnekud nekim čudom bio potreban i dovoljan da Igora Mandića puste da piše.

I onda jedne je subote u Jutarnjem listu izostao. Raspitao sam se, zabrinut za vlastite čitalačke užitke i rituale, te saznao koješta o stanju Mandićeve utrobe. Tako to jest: koliko god se uzdali u maštu, sačinjeni smo od tijela. A ta tijela su vrlo trošna.

Srećom, međutim, nekoliko tjedana kasnije vratio se Mandić s bolovanja, i u povratničkom tekstu koji nije bio o nekoj knjizi – jer očito u bolnici nije čitao suvremenu hrvatsku književnost – napisao je nekoliko dragocjenih riječi: “Jer, da nema kritičara koji postavljaju i traže određene kriterije, ni sama književnost ne bi dobro prošla. Da nema kritičara, koji svojim redovitim/ustaljenim, ma koliko inokosnim idejama, unose kontradiktorne ideje/stavove među dobro klikaški umrežena književna društvanca, to bi amateri/diletanti/mediokriteti nebo premrežili.”

Nadam se da ste prepoznali figuru iz druge rečenice, i znanu, premda ne i naročito citiranu, a vrlo lijepu frazu: da nije vjetra, pauci bi nebo premrežili. Igor Mandić čista je i zdrava zimska bura suvremene hrvatske književnosti.

Istina, opet je on pisanjem o njihovim knjigama povrijedio neke naše pisce i spisateljice. Toliko i tako da su se najavljivale i nekakve peticije protiv njega, i da ga se optuživalo za kršenje u međuvremenu ustanovljenih pravila političke korektnosti.

Da sam znao da će čim odem uredništvo Jutarnjeg lista angažirati Igora Mandića, otišao bih mnogo ranije. Naravno, ne bih to učinio zbog javnog interesa, niti iz nekih drugih, jednako plemenitih, za bližnje skrbnih razloga, nego bih čim prije otišao iz novina u kojima sam dvadeset godina pisao zato da bih mogao čitati ono što Mandić piše

Otpisivali su mu da je išćumjehali zlobni starac, neznalica i koješta još. I to će se tako nastaviti dok god bude pisao. Mnogo je lakše bez njega. Općenito, mnogo je lakše bez književnosti. A poništavanje kriterija presudni je korak prema nestanku jedne književnosti.

Za njega su, za taj korak, u Hrvatskoj prije svih zaslužna sva ta profesorčad s kojekakvih književnih studija, koji se ubiše, sve da ni oni ni njihovi studenti ne bi ništa čitali, izmišljajući teme roda, socijalizma i raznih kulturalnih prenemaganja, kojima će nebo premrežiti i svu književnost učiniti jednako vrijednom i bezvrijednom.

Od Zagorke oni su učinili najveću i najvažniju figuru ukupne hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća, a od suvremene književnosti su, skupa s gospodom gornjogradskim ljevičarima, redom ne baš darovitim piscima, načinili sranje. Mandić tome je smetnja. On je taj čir na debelom mesu hrvatske književnosti.

Ne, nisam njegov istomišljenik, premda sam u međuvremenu odrastao. I premda sam se, po kriterijima regionalnim i međunarodnim, ukriterijio, o knjigama koje pročitam vrlo, vrlo rijetko mislim isto što i Mandić.

Odrastao sam mimo njega, kao što ljudi, da bi mogli živjeti jedni s drugima, odrastaju jedni mimo drugih. Ali sa živom sviješću o mjestu i o kontekstu, i o tome da su nam oni, ti uz koje smo odrastali, svojom sjenom i primjerom omogućili da budemo ono što jesmo. Oni su našoj mašti činili okvir.

I onda kad čitam nove Mandićeve kritike, i kad se u petak željno pitam i brinem o čemu će on pisati u subotu, ja na vrlo živ i prisutan način ostvarujem jedan od rijetkih do danas sačuvanih djetinjih i mladalačkih užitaka. U poetiku svakodnevnog života pojedinog jezika, njegove kulture i književnosti, upisano je iščekivanje svih njegovih čitatelja oko toga što će njegovi važni pisci ove subote, nedjelje, ponedjeljka, petka napisati i objaviti. Od toga se, naime, živi.

Na tome sam zahvalan svojim piscima. Kroz njih volim ovaj jezik, i smatram ga najboljim, najljepšim, jedinim.

(Nije dozvoljeno preuzimanje ovog sadržaja bez autorova dopuštenja. Prenosimo s autorova portala).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora