novinarstvo s potpisom
”Samo sam izvršavao naredbe”, odgovor je većine zločinaca kad (ili ako) završe pred licem pravde. To je, dakako, problematičan odgovor.
Ne samo zbog činjenice da se njime zvijer koja je ubijala premeće u krotko biće koje je pokorno i bespogovorno izvršavalo naredbe nekog ”zagonetnog” nalogodavca, nego i zbog odnosa prema žrtvama koje u sustavu krvnikovih vrijednosti nemaju nikakva značaja, koje njemu spoznajno ne predstavljaju ništa.
”Samo sam izvršavao naredbe”, za sobom povlači problem mehanizama dehumanizacije, problem usustavljenog djelovanja na kolektivnu psihu ljudi koji naposljetku na subliminalnoj razini neku skupinu ili skupine prestane smatrati ljudima.
Povlači se pitanje postizanja dostatne razine isključivosti, podjele na ”nas i one koji nisu mi” koja je uspjela stvoriti toliki identitetski jaz, da se kolektivno dođe do zaključka kako ”oni koji nisu mi” ne samo da nemaju prava na neke civilizacijske beneficije, nego nemaju pravo ni na život.
Problematiku naredbi i njihova hladnokrvnog izvršavanja najčešće razmatramo u okviru totalitarističkih režima. Baš to i jest problematično.
Dehumanizacija drugih naime vreba iza svakog ugla. Nove tehnologije učinile su je lakše i brže ostvarivom. Na društvenim je mrežama ona zastrašujuće sveprisutna.
Strelovitom brzinom stvaraju se tabori kojima okvire određuju medijski izložene teme. Pokreću se ”lokalizirani” ratovi posve dehumaniziranih koji se svode na profile, ”nickove”. I svi su napadači u lančanim hajkama.
U svijetu koji od svakog zahtijeva da je lijep, mlad, skladan, pametan ili barem dovoljno bahat da se smatra pametnim. Obrazovanje i znanje više, naime, nisu bitni. Obrazovanje i znanje je, naime, dovoljno omalovažiti da izgube temeljne značajke, svrsishodnost.
Na društvenim mrežama ionako svi sve znaju. Od biokemije, infektologije, genetike, arhitekture, kvantne fizike, do geopolitike, podrijetla vrsta, evolucije, teologije. Svi sve znaju i smatraju da je nužno to javno izložiti. Bez iole srama.
Vrijednosno se društvo preokrenulo. Kao masivni pješčani sat.
Pokrenulo se novo doba. Ne samo od sebe, nego mehanizmima javne komunikacije, putem medija koji ili nisu svjesni (kako, pobogu?!) reperkusija svojih izdavačkih politika, ili s namjerom stvaraju civilizacijski nove okolnosti u gotovo bezazlenom ritmu naslova: Misli na sebe, Budi svoj, Budi mjera svih stvari (čak i ako si moralno ili umno demoliran)… u vorteksima, na društvenim mrežama, na ulici, u forumima.
Mediji koji danas ljude pretvaraju u minijaturna samoživa božanstva, koji bombastično pišu i bombardiraju nas novim, suštinski beskorisnim kategorijama posvuduša, influensera, starleta, umjesto da pišu o mladim, pametnim, obrazovanim i vrijednim ljudima koji na mnogobrojnim natjecanjima ostavljaju traga na matrici svjetske baštine, u nastajanju devedesetih godina prošlog stoljeća imali su krvavu, huškačku ulogu.
Mediji koji su huškački izravno odgovorni za pokolj devedesetih danas čine nova zla. Ponovno, naime, mijenjaju stvarnost u nešto klaustrofobično, maligno.
Gomilom perfidnih sitnica koje nevažno pretvaraju u najvažnije, ”plastificirane” u uzore zbog kojih mladi hitaju pod skalpele ili u anoreksije, a stariji se ”filtriraju” na mrežama.
Užas bi bio potpun da nije medija koji odrađuju posao umjesto famoznih institucija, koji pokušavaju paradigmu ”snašao se” vratiti moralnijim vodama konstatacije: ukrao je.
Ima, na sreću, medija koji su svjesni da su ono čemu pridaju pozornost i znaju razliku između borbe za pravdu i hajke.
Neki, nažalost, ne znaju, pa siju pomutnju, raspiruju ratove, verbalne ratove, nesmiljena verbalna zvjerstva koja uništavaju ugled i dostojanstvo, koja nas malo-pomalo pretvaraju u ogorčene, vazda gnjevne, o bijesu i gorčini ovisne (ne)ljude koji u drugima vide samo potencijalne neprijatelje po stavu.
I strašna je spoznaja da nam je u sve većoj mjeri potrebno prethodno iznova humanizirati ljude koji pate, kojima je potrebna naša pomoć, a kako bismo se udostojili pomoći: dramatična fotografija i srceparajući tekst.
Svijet je prešao u virtualu, pa se stvarnost valja dokazati, udariti kvačicu na ono: I’m not a robot.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.