Nečastivi u Montenegro Expressu

Belgijski detektiv Hercule Poirot je 1935. godine u Istanbulu tražio način da se hitno prebaci u Pariz. Na brodu nije bilo mjesta, avioni još nisu letjeli, helikopteri još i manje. Poirot je u posljednji čas našao mjesto u vozu Orient Express i zadovoljan krenuo iz Carigrada prema Francuskoj.

Kad su stigli u Kraljevinu Jugoslaviju zaglavili su se u nekoj izrazito brdskoj oblasti. Dok je snijeg snažno padao i potpuno blokirao voz, u vozu se dogodio zločin. Zameten u brdima i snijegu, Hercule Poirot je morao biti brz i hitno pronaći krivca, prije nego što bi slučaj preuzele jugoslovenske vlasti.

Kao i u svim drugim situacijama, i u ovom romanu Agathe Christie, ”Ubistvo u Orient Expressu”, Poirot nije omanuo. U nizu osumnjičenih, za koje se moglo pomisliti da su sigurni krivci, na kraju se pokazalo da je zločinac onaj koji je sve učinio da se u njega ne posumnja.

Ono što se u subotu i nedjelju 4. i 5. septembra dešavalo u Crnoj Gori oko ustoličenja novog mitropolita Joanikija na Cetinju ličilo je na pravu kriminalističku priču Agathe Christie. Bila je to ”Drama u Montenegro Expressu”, u trenucima kad je centralna stanica Cetinje bila zametena gumama, kamenjem i mržnjom, a do Cetinjskog manastira je valjalo doći, pa makar na krilima!

A sve se potpuno nepotrebno dešavalo povodom popunjavanja jednog upražnjenog i važnog mjesta u crkvenoj hijerarhiji gdje preko petsto godina živ čovjek dolazi na mjesto mrtvog. Kao kad poslije ljeta dođe jesen, kao ovih dana.

Jedan moralan predsjednik prihvatljiv za obje grupacije jedino može izvući i Crnogorce i Srbe iz vražjeg zagrljaja zla i politike

Sve se, nažalost, pretvorilo u otužnu dramu sa izmišljenim zločincima, masama (ne)vjernika, automatskim puškama, gumama u plamenu, molotovljevim koktelima, kamenjem, suzavcima, policijom u punoj opremi, helikopterima, pancirnom ćebadi… Jadna zemlja!

Drama bez kraja i konca, bez mudrosti i razuma, bez strpljenja i poštovanja, drama isključivosti i prezira, inaćenja i uvreda, drama u kojoj svi obećavaju da će biti još tragičnih ”ćeranja”. Režisera drame niko nije tražio, iako je njegov režiserski stil bio svima prepoznatljiv.

Za razliku od režisera, osumnjičeni je odmah pronađen jer je u njega bio uprt svaki prst. Poirot naravno nije naivan i on je neutralnim i lucidnim posmatranjem te korištenjem razuma lako spoznao da je krivac potpuno drugi. A krivac je niko drugi do poznati režiser koji je vješto i podmitljivo izgurao osumnjičenog u prvi plan.

Prevedimo to sad na jezik svima razumljiv: predsjednik Crne Gore Milo Đukanović donio je iz ličnih razloga i obijesti čudnovatu političku odluku da spriječi ceremoniju uvođenja u tron Joanikija, novog mitropolita Mitropolije crnogorsko-primorske sa sjedištem u Cetinju, pokrenuvši istovremeno sa svojim plaćenicima orkestriranu kampanju protiv Srpske Pravoslavne Crkve, kampanju koja se već godinama sa neskrivenim zadovoljstvom lako prima u masama.

Cilj te kampanje nije rješavanje nebeskih pitanja već rušenje crnogorske vlade koja Đukanoviću nije potpuno odana. Predsjedniku je to baš neobično. Nije na to navikao pa je stoga između dviju finansijskih operacija digao Crnu Goru i susjede na noge i otvorio nove frontove mržnje među ljudima.

Kad Đukanović nešto odluči, mediji ga slijepo prate. Uz neizbježni novac koji magnetski ide k njemu i kojim sve kupuje, mržnja i haos su godinama glavno Đukanovićevo oruđe u vođenju politike čuvanja vlastitog trona i sefa.

Samo uz pomoć novca i ostrašćenosti može se povjerovati u ono što zdrav razum ne prihvata: da je redovna i neizbježna hirotonija novog mitropolita crnogorsko-primorskog u Cetinjskom manastiru udar na mir u Crnoj Gori i susjedstvu.

Po ovoj logici i hirotonija mitropolita Hrizostoma u Sarajevu, početkom septembra 2017. godine u Sarajevu, poslije smrti mitropolita Nikolaja, uz prisustvo patrijarha Irineja, bila je udar na mir. Naravno da nije, a tada niko nije bio ni plaćen da to kaže ili napiše.

Prije će biti da udare na mir i crnogorsku slogu već tri decenije ne prestaje praviti lično Milo Đukanović, po ko zna koji put huškajući braću jedne na druge i izazivajući nove nestabilnosti.

Cetinjski religijski dramski zaplet završio se onako kako Đukanović nije želio. Ustoličenje se dogodilo iako je on bio iskreno ubijeđen da se neće dogoditi. Doživio je iznenađenje s neba!

Patrijarh i mitropolit sletjeli su s neba na krilima NATO pakta i pokazali da je za ovakvu ceremoniju dovoljna i šačica ljudi i da je sve to obična formalnost. Čak je i bolje bilo što su silni političari bili odsutni. Inače bi bilo dobro da se političari i sveštenici što manje druže i slikaju, po bilo kom osnovu.

Ono što se u subotu i nedjelju 4. i 5. septembra dešavalo u Crnoj Gori oko ustoličenja novog mitropolita Joanikija na Cetinju ličilo je na pravu kriminalističku priču Agathe Christie. Bila je to ”Drama u Montenegro Expressu”, u trenucima kad je centralna stanica Cetinje bila zametena gumama, kamenjem i mržnjom, a do Cetinjskog manastira je valjalo doći, pa makar na krilima!

Jednog dana će svi shvatiti da način na koji je obavljeno uvođenje u tron nije sramota za Srpsku Pravoslavnu Crkvu već za državu Crnu Goru. Da crnogorska vlada nije bila dostojna trenutka, kao što je bila u odsudnom momentu, država bi umalo prekršila član 14. Ustava Crne Gore koji predviđa da su ”vjerske zajednice ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova”.

Na kraju je Krivokapićeva vlada opstala i to je ono što još više boli Đukanovića.

A čini mi se da nismo skrenuli dovoljno pažnje na jednu veoma zanimljivu pojedinost: malo poslije Đukanovićeve ljutite izjave da će vlada morati kolektivno odgovarati, ambasada SAD-a u Podgorici saopštila je da će krivica za dešavanja oko ustoličenja biti individualna!

Od tog trenutka Đukanović se neko vrijeme nije uopšte oglašavao o bilo čemu. Ne bi me čudilo da ta individua koja će uskoro zažaliti zbog svega bude gospodar Crne Gore lično.

Za razliku od Đukanovića, crnogorska vlada je znala da mora, osim Ustava, poštovati činjenicu da se na posljednjem popisu u Crnoj Gori 2011. godine 178.110 stanovnika izjasnilo kao Srbi. Rođeni u Crnoj Gori, vezani za Crnu Goru, crnogorski Srbi žele nastaviti svoju tradiciju, i svjetovnu i duhovnu, tradiciju koja datira od pamtivijeka. Njima je teško objasniti da je sasvim prirodno spriječiti ustoličenje njihovog novog mitropolita upravo u Cetinjskom manastiru.

A njihova duhovna i emotivna vezanost za Cetinje seže daleko, u 1482. godinu, kad je pred naletom Osmanlija Ivan Crnojević od Cetinja napravio novi prijestolni grad. Dvije godine kasnije podigao je Cetinjski manastir i u njega prenio sjedište Episkopije zetske koja je bila sastavni dio Srpske Pravoslavne Crkve (koja se tada tako nije zvala, op. A.) sa sjedištem u Peći.

Tako je Cetinje vjekovima ostalo svjetovni i duhovni centar Crne Gore, srce i duša te ponosne zemlje. Toliko snažan centar da kad je prestao biti politički, ostao je emotivni i duhovni centar Crne Gore.

Duga i slavna istorijska tradicija učinila je da danas građani Crne Gore, bili oni Crnogorci ili Srbi, smatraju Cetinje svojom duhovnom prijestonicom.

Samo što se posljednjih godina ta identifikacija koja je stoljećima spajala ljude odvija na veoma različit i potpuno isključiv način. On se posljednjih godina pretvara u neprijateljski, onaj koji razdvaja ljude i pretvara ih u zvijeri. Nema većeg neprijatelja do brata.

Crna Gora već neko vrijeme izgleda kao tužni poligon nepotrebnog sukoba dva tvrdoglavo zavađena brata blizanca, previše zanesenih vlastitom tradicijom i nasljeđem, braćom koja se nadmeću ko je dublje uronjen u tu tradiciju i ko više voli crnogorski kamen. A svi ga podjednako vole i svi su podjednako uronjeni.

Crnogorci su se zapravo vjekovima htjeli dokazivati da su baš oni najbolji Srbi. Nekad bilo, sad se spominjalo.

Sve se, nažalost, pretvorilo u otužnu dramu sa izmišljenim zločincima, masama (ne)vjernika, automatskim puškama, gumama u plamenu, molotovljevim koktelima, kamenjem, suzavcima, policijom u punoj opremi, helikopterima, pancirnom ćebadi… Jadna zemlja!

To je odavno završena priča i to treba poštovati, ali ne treba nikad zaboraviti da se crnogorstvo i srpstvo kroz cijelu istoriju nikad nisu isključivali niti su to bile suprotnosti. Naprotiv, ta dva identiteta istoga neprestano su se dopunjavali i jedno drugo oplemenjivali. Kad se to i ako se to ponovo dogodi, neće biti sretnijeg svijeta od Crnogoraca.

Takav je bio i odnos prema Pravoslavnoj Crkvi. Crnogorci su nekad s ponosom isticali da je autokefalna Crkva crnogorska sačuvala neokrnjeni kontinuitet duhovnog života Pravoslavne Crkve srpske i očuvala njenu specifičnu filozofiju i slobodu života koja je još izraženija u Crnoj Gori.

Pravoslavna Crkva u Crnoj Gori, zvala se ona srpska, kao što se uglavnom zvala, ili crnogorska, kao što se zvala od 1766. do 1918. godine nikad nije prestala biti svetosavska i to valja upamtiti.

Današnja ”Crnogorska Pravoslavna Crkva”, osnovana 1993. godine, ne želi ništa imati sa svetosavljem. To je naravno njeno pravo koje treba duboko poštovati, ali to onda znači da ta Crkva ne može biti duhovni nasljednik crnogorske autokefalne Crkve koja je djelovala od ukidanja Pećke patrijaršije 1766. do stvaranja Jugoslavije 1918.

Drugi i još veći problem mogao bi nastati ne na duhovnom već na svjetovnom polju jer nije nemoguće da će se nova Crnogorska Crkva potpuno odreći duhove tradicije Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori do 1993. godine, ali ne i njenih nekretnina.

Cetinjski crni dim od zapaljenih guma simbolički je to najavio, ali i pokazao na koji način se misli riješiti jedno pitanje koje bi se u principu trebalo rješavati u božanskom miru i bratskoj ljubavi.

Od viška strasti, ali i mržnje koja se s vrha već dugo ubrizgava, Crnogorci nikako da shvate da je duhovno nasljeđe Crne Gore njihovo zajedničko nasljeđe i da za svakoga ima mjesta. Nasljeđe koga niko ne treba posebno i isključivo svojatati, a još manje se njega odricati. Kad bi bilo sreće, to nasljeđe bi se zajednički njegovalo.

Stoga je zaista velika šteta što je pokušano sprečavanje uvođenja u tron Joanikija i što se stanovništvo podijelilo na pitanju koje ne može i ne smije dijeliti ljude jer se radi o neizbježnoj i rutinskoj ceremoniji. Drama o kojoj govorimo samo je dodatno i nepotrebno zatrovala odnose između Crnogoraca i Srba.

Možda neke osobe koje je istorija već osudila uživaju u mržnji koju su proizveli i u novcu koji im je ta mržnja donijela, ali istinska Crna Gora očajnički čeka dane zbližavanja Srba i Crnogoraca. Ti dani naprosto moraju doći kad jedne i druge budu vodili dostojniji ljudi.

Zbog viška strasti i ponosa Crnogorci su spremni i na dvoboj kako bi se pokazalo ko je u pravu a ko u krivu, ko je vjera a ko nevjera. Pravi vjernici, međutim, na obje strane, nikad ne bi ruke digli jedni na druge. To mogu samo lažni vjernici, oni koji ne slijede Sveto Pismo već slijepo i interesno slijede političare, takođe na obje strane.

Crnogorci se ponašaju kao ljudi koji žive pod temperaturom od 40 stepeni, a ”njihovi” politički doktori im daju terapiju koja dodatno povećava temperaturu. A povišena temperatura nije saradnik dijaloga i mirnog ljudskog života.

Suviše i previše ima politike i na jednoj i na drugoj strani, a premalo razuma i logike. Politika se uvukla i u Crkvu pa bi obje Crkve morale hitno napraviti potpun otklon od politike.

Pravoslavna Crkva u Crnoj Gori, zvala se ona srpska, kao što se uglavnom zvala, ili crnogorska, kao što se zvala od 1766. do 1918. godine nikad nije prestala biti svetosavska i to valja upamtiti

Mitropolit Joanikije je to najavio, ali trebaće to dokazati na djelu, nadajmo se što prije. Ne sumnjam da će mu u tome patrijarh Porfirije dati punu podršku i da su o tome već razgovarali. Pitanje je jedino hoće li to uspjeti samom Porfiriju koji to sigurno želi. Vjerujmo u njega, poželimo mu sreću i budimo strpljivi kao što je on. Strpljivi ljudi uvijek su efikasniji od onih koji prebrzo misle i rade.

Mitropolit Mihailo je nemoćan jer on politički zavisi od svog političkog stvoritelja i preduslov da ”Crnogorska Pravoslavna Crkva” postane odvojena od politike je odlazak sadašnjeg gospodara Crne Gore u političku penziju. Građani Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Crnogorci još nisu ni svjesni kakve će se omče oko vrata tada osloboditi.

Sa svoje strane, Srpska Pravoslavna Crkva morala bi biti mnogo modernija, fleksibilnija i realnija i njen odnos prema Crnogorcima trebao bi biti iskreniji i sa mnogo više uvažavanja.

Puno toga se promijenilo u Crnoj Gori, a Srpska Pravoslavna Crkva to nikako ili presporo prati. Ona mora koristiti svaku priliku da sa iskrenim poštovanjem i ljubavi govori o onima koji su se od nje otuđili. Ne treba se ljutiti na njih zbog toga već prije svega upitati sebe zašto se to dogodilo. Ko može razumjeti i praštati kao Crkva?

Problem koji rastače Crnu Goru je upravo manjak uzajamnog poštovanja i odsustvo vjere u bratsku slogu, kao i stalna želja da jedni poraze druge, a ne da se jedni dogovore s drugim.

Rujna zora svanuće u Crnoj Gori samo onda kad na njeno čelo dođe državnik koji će iznad svega raditi na normalizaciji odnosa između trenutno duboko podijeljenih ljudi koji nesumnjivo vole svoju zemlju, što je ključna pretpostavka za uspjeh.

Jedan moralan predsjednik prihvatljiv za obje grupacije jedino može izvući i Crnogorce i Srbe iz vražjeg zagrljaja zla i politike.

Ako bude sreće i pameti i ako je ne budu vodili kriminalci, Crna Gora će postati mali biser Balkana. To je njena sudbina od koje zasad suludo bježi.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Idu čete biznismena, mrtva stabla pronose
    •  Udžbenici istorije: traženje istine preko trostrukih laži
    •  Život u carstvu ravnodušnosti
    •  Šta je Bosna bez Mlade Bosne?
    •  Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak'!
    •  Neopasne rezolucije u dobu opasnih ljudi
    •  Posljednje evropsko ljeto
    •  Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
    •  Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora
    •  Jugoslavenska Bosna i Hercegovina

> Svi tekstovi ovog autora