Moraju li u Hrvatsku turisti stići kao okupatori?

Još od ranog proljeća jedna od omiljenih, valjda i najklikabilnijih tema hrvatskih portala, pijani su, obeznanjeni, prljavi i zasrani, divlji, primitivni, ružni gadni i nepristojni turisti, koji seru, povraćaju, pišaju i tko zna što još rade po ljupkim kalama i kaletima naših malih i velih mista.

Nema tog infotajment medija koji se nije nad turistima sablaznuo i zgadio, te bi se moglo reći da već neko vrijeme traje natjecanje među čuvenim hrvatskim istraživačkim novinarima tko će naći, opisati i fotografirati stranca u gorem i odvratnijem stanju.

Naime, naravno da je riječ isključivo o strancima, najčešće Britancima mlađe dobi, jer zašto bi domaći išli u turizam ako već u turizmu žive. A kontinentalni Hrvati, ako se oni još smatraju domaćima, za turizam već nekih tridesetak godina nemaju novca. Osim toga, bez činjenice da su stranci, ne bi bila moguća ni ona druga činjenica, da su odvratni.

Ali nije tu riječ o ksenofobiji, nego o nečemu što je istovremeno kompleksnije i jednostavnije. Hrvatska danas je, 2023. godine, zemlja sobarica i konobara, koja živi od socijalne pomoći Europske Unije. Pogranični teritorij prema uzavrelim tajanstvima Balkana, vojna krajina, predziđe Europe, čijih tri i pol milijuna stanovnika lako je zbrinuti iz fondova solidarnosti. Za to vrijeme oni će se nasitno baviti onim jedinim što još znaju: iznajmljivanjem soba, zamjenom plahti i jastučnica, redovitim čišćenjem espresso aparata.

U tri ljetna mjeseca napunit će po Dalmaciji sve slobodne postelje, iznajmit će po dalmatinskim plažama sve plastične ležaljke, sandoline i luftmadrace, i za to će turistima uzeti ogromne novce, mnogo veće od novaca koje im za istu stvar uzimaju Turci, Grci, Talijani, Francuzi, Španjolci… Dok im budu uzimali novce – jer svi aranžmani naplaćuju se unaprijed – neće biti svjesni da upravo svoj život pretvaraju u tromjesečni pakao. Ali kad im dođu oni od kojih su već uzeli novce, i to u rekordnom broju, koji za deset posto nadmašuje njihov broj u najuspješnijoj 2019. godini, prema njima osjetit će mržnju kakvu su, opet naknadno, osjećali prema svim zavojevačima: Mlečanima, Osmanlijama, Habsburzima, vermahtovcima i esesovcima, skvadristima i oficirima JNA…

Turisti su ponešto osuvremenjena verzija tih tradicionalnih hrvatskih zavojevača. A kako ih previše dolazi, jer mora ih previše doći da bi zarada bila rekordna, i kako u tim našim malim i velim mistima nema drugih osim sve mrzovoljnijih sobarica i sve nervoznijih konobara, te nema drugoga života osim njihova hudog sobaričkog i konobarskog bitisanja i propadanja, pridošli se turisti okreću onom jedinom što im je na raspolaganju: samoubilačkom opijanju i valjanju po dalmatinskim kalama i kaletama.

Naravno da pritom ne izgledaju lijepo. Naravno da bi se, pri pogledu na njih, zgadili život i turizam i nekom osjećajnijem i empatičnijem svijetu nego što su hrvatski konobari i sobarice. Ali zato u drugim zemljama, recimo u Turskoj, Grčkoj, Italiji, Francuskoj i Španjolskoj, turizam općenito izgleda drukčije. I postoji, recimo, neka kulturna ponuda, postoje čak i knjižare, postoje kina i kazališta, čiji je cilj da, pored ostaloga, goste i domaćine odgovore od zvjerskog opijanja i valjanja po ulicama. Također, postoji kod tog nešto lukavijeg svijeta i stanovita ljubaznost kod sobarica i konobara.

Oni, naime, znaju da ljubaznost i pristojnost obavezuju, da opterećuju savjest onih prema kojima ste ljubazni i pristojni. Ljubaznost i pristojnost kod ljudi gotovo u pravilu izazovu tu reakciju da i oni budu ljubazni i pristojni. I tako dok po našim portalima promatram fotografije mrtvih pijanih turista po splitskim ulicama, i dok na televizijama s nacionalnom frekvencijom gledam potresne reportaže o ponašanju turista po dalmatinskoj obali, svaki put pomislim da je sve to posljedica neljubaznosti domaćina.

A ta neljubaznost, pak, posljedica je temeljnog besmisla same hrvatske ideje o turizmu kao djelatnosti zasnovane na otimanju novca ljudima koje si namamio suncem, plažom i plićakom punim ježeva. Oprostite gospodo, ali tko se pokraj vas takvih ne bi nasmrt opio?

Turiste nakon što dođu treba progoniti i kažnjavati! I treba im naplatiti sve ono što im se dosad već nije naplatilo. U Dubrovniku, recimo, toj ispražnjenoj kamenoj ljušturi, unutar čijih zidina ne živi više od tisuću ljudi, a koja je nekad davno prije pražnjenja bila interesantan, poviješću i kulturom bogat renesansni gradić na istočnoj obali Jadrana, kojega su njegovi vrijedni kustosi u devetnaestom i u dvadesetom stoljeću doveli u ogledno muzealno i izložbeno stanje, turistima ovoga su ljeta zabranili da vuku po gradu svoje koferčiće na kotačima. Prethodno su im već zabranili da naokolo hodaju neprikladno odjeveni, tako da bi se već moglo očekivati da žene pod burkama i muškarci u galabijama na vrhovima prstiju prolaze Stradunom, noseći u naručjima svoja šarena Samsonite čeda, kao da ih nose na krštenje. A ako im u susret naiđe neki malo nervozniji konobar, ili sobarica s PMS-om, da im se ljubazno na engleskom ispričaju što su ih uznemirili svojim dolaskom!

Naravno da su turisti u Dubrovniku pošast! Ali ta pošast nije se sama od sebe pojavila. Niti za nju ikakvu krivnju ili odgovornost snose stranci koji su skloni ići po stranim zemljama, i tamo tražiti neke svoje dubrovnike, venecije, verone…

Pošast turizma nastupila je nakon što su Dubrovčani za suho zlato rasprodali svoju imovinu u starome gradu, i nakon što im se zatim svidjelo da naplaćuju goleme novce kruzerima koji se kotve u gruškoj luci. Manje im se, naravno, svidjelo što su s tih kruzera počele silaziti tisuće ljudi kojima se prisralo i pripišalo na čvrstome tlu, i što je taj svijet počeo stvarati neviđene gužve na ulazima u grad. Manje im se, naravno, svidjelo što se tako ispražnjen i rasprodan Dubrovnik pretvorio u najveći javni nužnik na istočnoj obali Jadrana. Ali sve to je naprosto posljedica famoznog odnosa između ponude i potražnje. Prodali ste za nezamislivo velike novce svoje izbe i izbice u Dubrovniku, s kojima ste, međutim, prodali i mogućnost da u toj kamenoj ljušturi postoji išta osim turizma i turističke scenografije. Izgubili ste mogućnost, koje nikada niste ni bili svjesni, da ritmom vlastitog života određujete turističke ritmove, onako kako to, recimo, rade Grci. Umjesto toga ritam turističkog pakla odredit će ono što je ostalo od vaših života. Tako je u Dubrovniku, a tako će uskoro biti i u Splitu. Živjeti u tim gradovima postalo je kao živjeti u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu.

Koliko god novca mnogo moglo biti, koliko god je rasprodaja naslijeđene domovine čovjeku u jednom trenutku mogla donijeti bogatstvo, kojim će doživotno osigurati i sebe i svoje bližnje, ponešto postoji što se novcem ne može kupiti. Naravno da se ne može kupiti vlastiti mir. Ali kupiti se ne može ni ono iz čega su nastajala vaša sjećanja i vaši identiteti.

Nakon što ste prodali sve ono što vam je pripadalo u Dubrovniku, nakon što rasprodate još ovo malo Splita, vaša djeca i unuci neće više imati dubrovačkih, splitskih ni dalmatinskih djetinjstava. Vaša djeca i unuci neće imati svoga Dubrovnika, koliko god ga vi danas nastojali sačuvati maltretirajući na sve načine budale koje su vam došle u turizam. Čuj, zabranili im da vuku koferčad po gradu, i naplaćuju im kazne od po nekoliko stotina eura!

Hrvatsku već nekih šezdesetak godina, ili još od vremena kada su početkom šezdesetih Nijemci, tada generacija bivših vojnika Wehrmachta (premda je među njima moralo biti esesovaca, gestapovaca, pa i bivših čuvara logora smrti po Istoku…), krenuli da hodočaste u Dalmaciju, mori ideja da se može i smije živjeti od iznajmljivanja sunca i mora. Takav život možda jest lagodan – tri mjeseca radiš k’o konj, nakon čega devet mjeseci ne radiš ništa, i uživaš u iznadprosječnom materijalnom bogatstvu – ali je dugoročno neisplativ, besperspektivan, nemoguć… Nije u ljudskoj prirodi da se živi od ničega, ne stvarajući ništa, ne misleći ni o čemu…

Upravo zato u drugim se zemljama turizam ne razvija kao monokultura, nego postoji zajednica kojoj se ljudi bave sa stotinu drugih poslova, u kojoj postoje kultura, film i književnost, u kojoj izlaze neke ozbiljne novine, i kojoj se preko svega toga – ili zbog svega toga – dolazi u turističke posjete.

Hrvatska je zemlja u koju turisti dolaze kao okupatori, kao termiti, kao epidemija.

Miljenko Jergović, 15. 07. 2023.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova dopuštenja. Prenosimo s e-časopisa autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Mora li Hrvatska biti zemlja u koju turisti stižu kao okupatori?).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora