Zoki Mad Max, brutalna verzija već poznatog/slabog premijera

Otkako je u petak 15. ožujka predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović izazvao najprije veliko iznenađenje, jer je raspisao parlamentarne izbore za srijedu 17. travnja, a zatim i kaos na političkoj sceni jer se pojavio na ekspresno zakazanoj press konferenciji njegove bivše Socijaldemokratske partije (SDP), na otvorenom, ispred zgrade Hrvatskog državnog arhiva, da bi kazao kako će: a) biti nestranački kandidat za premijera na listi SDP-a i b) da će kampanju voditi kao šef države, to jest da će ostavku dati tek po proglašenju izborne pobjede koalicije predvođene SDP-om, uslijedila je još brutalnija verzija poznatog Milanovića.

U ovih tjedan dana nema koga nije izvrijeđao, naravno, HDZ i premijera Andreja Plenkovića kojeg psuje svaki dan, to znamo, ali je udario na gomilu ljudi, od stručnjaka za ustavno pravo, preko članova Ustavnog suda, pa sve do osobe s posebnim potrebama (SIC!). I zanimljivo, gotovo nitko to nije smatrao problematičnim (što govori o razini euforije u taboru oko Milanovića).

Mene to sve podsjeća na šok koji je priredio 2016. godine. Podsjetit ću. Nekontroliranim ponašanjem i brutalnim vrijeđanjem Srba i Bošnjaka, među inima, tadašnji šef SDP-a Zoran Milanović je na susretu s predstavnicima ”branitelja”, takozvanih šatoraša (koji su 555 dana cirkusirali pred sjedištem Ministarstva branitelja pod motom ”Oba su pala”), a koji su mu dok je bio premijer radili o glavi, izazvao oštre reakcije i gnjev u regiji te, što bi ga moglo koštati izbora, kako sam prognozirao i kako se i dogodilo, ostavio bez teksta veliki broj osupnutih i zgroženih glasača lijevog centra ili ljevice.

Osnovna ocjena nakon analize tih riječi glasila je da se Milanović (opet) pokazao osobom koja nije kadra kontrolirati svoj izričaj, koja nastoji komunicirati nadmoć, ali ne kroz suradnju, koja kombinira agresiju i podcjenjivanje. Čitajući stenogram sastanka i preslušavajući snimak, nisam se mogao oteti dojmu da slušam diskurzivnu razinu Donalda Trumpa (by the way, Milanović sada napada državne institucije poput Trumpa) ili Vojislava Šešelja.

Nesumnjivo ga je taj jednosatni govor u sjedištu njegove stranke u Zagrebu (po svemu sudeći snimljen u režiji ”branitelja” i dostavljen Jutarnjem listu) razotkrio kao čovjeka opasnih manira. Koristio je frajerski, mjestimice uličarski diskurs, prikladniji za verbalno pripetavanje u krčmi nakon nekoliko pića ili na privatnom tulumu nakon povučene crte kokaina, kada kočnice popuštaju, nego za politički razgovor koji bi – po samoj prirodi politike – morao biti otvoreniji kompromisu nego izazovu, pogotovo jer je riječ o čovjeku koji je vodio i opet želi voditi hrvatsku vladu.

O Srbima kao naciji (dakle ne samo o tadašnjem predsjedniku Nikoliću i o tada premijeru Vučiću) je već govorio da su ”Bizant”, ”trulež”, ”barbari”, ”bahatlije”, ”zaostali”… Onda je pred šatorašima još dodao da su Srbi ”šaka jada” i pojasnio: ”da već 150 godina ne znaju bi li išli u Makedoniju, Vojvodinu, Bosnu, Hrvatsku, Bugarsku. Nema ih 10 miliona, jebo te, a žele biti gospodari pola Balkana”.

O Bosni i Hercegovini je govorio kao ”Big shit” (veliko sranje), i rekao da to ”nije država”, da se tamo nema ”s kim razgovarati” i da bi Hrvati, ako se Republika Srpska odvoji, ”mogli ostati s Bošnjacima”.

Reakcije su, možete zamisliti, bile dramatične. Bakir Izetbegović mu je odgovorio da je točno, da on zaista više neće imati sugovornika u BiH. Predsjednik Srbije ga je usporedio s ustaškim vođom Antom Pavelićem.

Tko je Zoran Milanović onaj tada i ovaj sada (sucima Ustavnog suda je kazao da su: ”gangsteri, nepismeni muljatori, stajske muhe, glupani, seljačine… da mu mogu samo staviti soli na rep”, popis je dugačak), velika je misterija za mnoge: ”Nikad ne znaš na koga će se okomiti, koga će dohvatiti. Here’s Johnny! Vrata su razbijena sjekirom. I nema pošteđenih. Ako si ga nagazio, vraća rafalno. Ako ga simpatiziraš, strahuješ jer, jasno je, ne može se suzdržati” (Silvana Menđušić, Telegram).

Za mene nema tu ništa misterioznog. Meni se čak čini da znam što bi se moglo dogoditi ako SDP pobijedi, ako za mandatara izabere osobu ”čije se ime ne smije spomenuti”, ako SDP sklepa potrebnu parlamentarnu većinu, ako se dogodi predviđeni bunt u HDZ-u i padne Plenković, ako taj bunt bude predvodio Tomislav Karamarko, koji je prošli vikend uskrsnuo na XX. saboru stranke i bio toplo pozdravljen od glavnog govornika Plenkovića pak velikim se aplauzom poručilo ecce homo koji će HDZ vratiti na pravi put… Mislim da sam neke stvari ukapirao pa ih želim podijeliti s vama.

Ali najprije da detektiramo problem. Definirao ga je, među inima, Ante Tomić (”U petak Rambo s trakom u kosi, a dan-dva poslije superuhljeb”, Jutarnji list 17. ožujka): ”Kad je u petak popodne izašao pred novinarske kamere i mikrofone, svoj je ulazak u izbornu utakmicu najavio oholo, prčevito, malne kao da će se goloruk, prsimice baciti na tenkove. On je bio neustrašiv, muževni antisistemski borac, bio je partizanski bombaš pod njemačkim bunkerom i Rambo s trakom u kosi. Ili se barem nama naivnima tako činilo, kad je govorio o rijekama pravde, sedlanju konja i izlasku iz zone komfora. Ova posljednja, popularna fraza vjerojatno nas je najviše zbunila. Ovo sa zonom komfora.

Kad je to spomenuo, pretpostavili smo da namjerava odstupiti s dužnosti predsjedničke dužnosti. I na trenutak smo ostali otvorenih usta i razrogačenih očiju, zadivljeni njegovom odvažnom gestom. No trenutak kasnije, kad je objasnio da bi ostao na Pantovčaku dok ne dobije izbore, od njegovog nam je junaštva ostao samo vlažni prdac. Jer oprostite, šta on uopće riskira? Ovako i onako, kako god se stvar završi, Milanović će i dalje imati ured od sto pedeset kvadrata, limuzinu, šofera i nekoliko stasitih muškaraca da ga od nula do dvadeset četiri čuvaju od dušmana. Kako je Zoran Milanović izašao iz zone komfora ako unaprijed zna da u ovoj igri ništa ne može izgubiti?”

O iskazima stručnjaka za ustavno pravo u Hrvatskoj čitali ste u rubrici Odjeci, iskaze sabrane uoči odluke Ustavnog suda kojom je upozorio Milanovića da s pozicije šefa države ne može niti biti kandidat niti sudjelovati u kampanji, čak i da je US spreman ”poništiti neke izborne liste ili izbore kao takve”.

Prof. Sanja Barić sve je rekla. Ovo je udar na ustavnopravni poredak. Nema opravdanja za ovakve akcije predsjednika Republike. Onaj tko bi trebao voditi brigu o funkcioniranju državne vlasti uvodi nas u ustavnu krizu bez presedana.

Elem, ovo je važno pitanje, zašto se Milanović ponaša kao podivljali Mad Max, vrijeđajući koga god stigne, pa je tako svojedobno rekao da njegova mater nije bila ”vojna lekarka” kao majka Andreja Plenkovića, šefa HDZ-a!?

U prvoj godini mandata Zoranove Vlade, gromobran vlade je bio Radimir Čačić koji se proslavio u Račanovoj vladi (onoj nakon Tuđmanove smrti) kao ministar koji je potegao da se napravi autocesta Zagreb-Split, ali je nehatom usmrtio dvije osobe na autocesti u Mađarskoj i sud ga je poslao na odsluženje zatvorske kazne. Nakon prespavane prve godine mandata, Milanović se nešto angažirao, ali tada počinju problemi. Ukratko, optužuje ga se da je izdao ideju ljevice i da se prometnuo u liberale. A Milanović je to pitanje činio isuviše kompliciranim proglašavajući se ”reformiranim kalvinistom” (ja sam mu tada odgovorio da su kalvinisti radišni ljudi, a ne neki koji na posao dolaze u 11 sati ujutro da bi veći dio popodneva provodili u otmjenom restoranu) i polemizirajući s uvjerenim ljevičarima poput uglednog teatrologa i sveučilišnog profesora, nažalost, pokojnog dr. Vjerana Zuppe kojeg je čak i vrijeđao (”Tko je taj Zuppa?”).

Što zbog nesnalaženja što zbog prgave naravi, uspio se posvađati s nizom važnih ljudi iz SDP-a (stranke koju je devastirao da bi sve do sada bila prava ruina, prepolovila se i nije imala, do Milanovićeva poteza, realnih šansi protiv HDZ-a), pa neke čak i izbaciti. Koliko je Milanović tada odlučan i prgav govori rečenica uoči najtežeg od njegovih konflikata, onog s bivšim gradonačelnikom i vladarom Rijeke i tadašnjim ministrom financija Slavkom Linićem: ”Ako je netko spreman za bitku, ja sam fit. U zubima mogu nositi tri puta težeg protivnika od Linića”.

Milanović se već duže kao šef države ponaša kao razjareni pit bull koji reže svakoga koji mu se suprotstavlja. Zašto je to tako? Pokazao je da ide na sve ili ništa i to samo kako bi se održao u središtu pažnje.

On kaže da je prihvatio ”ulogu groznog”, ali da ga se čuje. Sada pak poziva na stvaranje ”Treće republike” i na ”bacanje HDZ-a u more” (što podsjeća na govor Hamasa o Izraelu).

Poražen od HDZ-a, sada traži osvetu i to ličnu, želi poniziti Plenkovića, što se mnogima, kažimo istinu, čini potrebnim jer se taj nekoć umjereni desničar pretvorio u nepodnošljivog gnjavatora koji sve više sliči na Tuđmana. Ako bi se to dogodilo opet, ako bi pobijedio Plenković, koji još dominira u anketama, Milanović više ne bi imao što tražiti u politici.

Šef države djeluje kao da uopće nema plan B za sebe u životu. Njemu je ostati na vlasti biti ili ne biti. On to opravdava tvrdnjom da je potrebno da on predvodi vladu nacionalnog spasa, da je korupcija HDZ-a nepodnošljiva, i da je ono što je, ne prelilo čašu već da je kanta koja je prelila septičku jamu bio Plenkovićev plan da za državnog tužitelja instalira Ivana Turudića, nekoć predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, ”osobu koja se, bez imalo pretjerivanja, ni po čemu ne razlikuje od doušnika, suradnika i zaštitnika političkog kriminala i politički sponzoriranih kriminalaca” (smatra predsjednik Gradskog vijeća Zadra i kolumnist našeg portala Marko Vučetić).

Dakle, iako on govori o velikim uspjesima (što, imenovati zračnu luku Zagreb ”Airport Franjo Tuđman”?), premijerski mu mandat nije bio tako blistav, iako nije bio ni katastrofalan kako tvrde u HDZ-u. Politička analitičarka Jelena Lovrić (tjednik Nacional) podsjeća da je dobio zemlju u dubokoj recesiji, opustošenu, ”u banani”, kako je govorio odbjegli premijer Ivo Sanader, a Hrvatsku je polako dizao, što je bila pozicija za start Andreja Plenkovića, podebljana članstvom u EU i pristupom bogatim europskim fondovima.

Međutim i tada i sada je Milanovićev diskurs izuzetno toksičan, neizbalansiran, na primjer, u odnosu prema invaziji Rusije u Ukrajinu, a posebno katastrofalno mu je ”tuđmanovsko nerazumijevanje Bosne i Hercegovine” i vanjskopolitički domet koji seže do Dodikova ranča u Laktašima.

Ova igra koju vodi Milanović je vrlo riskantna. Milanovićev nacionalistički diskurs treba pripisivati izborima (za koje, vjerujem da se tiho sprema najmanje skoro četiri godine). Taj tip diskursa je cijelo vrijeme bio u visokoj korelaciji s izbornom retorikom i na taj je način pokušavao umanjiti potencijalnu korist HDZ-a.

Milanović je permanentno, kao pastuh, ulazio na teritorij HDZ-a i uzimao hranu iz tog hranidbenog lanca, pokušavajući smanjiti njihove rejtinge (cijelo, ali baš cijelo je vrijeme hodočastio po komemoracijama vezanim za Domovinski rat i obilazio vojne toponime, čak i ulazeći bez dozvole u BiH). Druga strana je bila zbunjena, jer to je bila njihova tema, njihovo sijeno. Štoviše, Milanović se pozicionirao na način da bi mogao koalirati s ekstremnom desnicom. Već dva mjeseca hvali i ekstremno desni Domovinski pokret i stranku Most za koju znamo da je kontrolirana od tvrdih klerikalnih ad hoc grupacija s agendama jakog konzervativizma). Ali u pitanju je igra rizika što se tiče vlastitih birača, s nepredvidivim rezultatom.

Može se dogoditi da od HDZ-u sklonih birača koji su nezadovoljni Plenkovićem (a nisu prešli u Domovinski pokret) dobije samo simpatije, a da nitko ili malo tko bude glasao za njega, dok na njegovoj strani to može biti neoprošteno te dio birača koji nije za taj tip diskursa jer je drukčijeg svjetonazora može reći – hvala lijepo, ostat ćemo doma ili idemo tražiti nešto treće (paket Možemo?). Ili, što je vjerojatnije, ipak, Andreju Plenkoviću.

Milanović, ”mladić koji je obećavao i mnoge razočarao”, i koji se užasno boji propasti, možda nije u stanju da sjedne i razgovara kao normalan čovjek. Neovisno o dugoročnim političkim posljedicama činjenice da je onaj famozni razgovor sa šatorašima dospio u javnost, jasno je kako je pristojnijem dijelu javnosti zadan strahoviti udarac kojeg nije očekivao. I od kojega se nije ni danas oporavio.

Ako pobijedi SDP vrlo je moguće da će trebati grabiti mandata i lijevo i desno. Lijevo će biti teže nego desno. Milanovića su već napustili istarski IDS, Radnička fronta, neki liberali (Fokus). Možemo!, koji ima vlast u Zagrebu i ne baš preveliki ugled (sada tavori na 8 posto intencije glasanja), a odlučio se izaći samostalno na izbore jer su pregovori s SDP-om propali (o točkastoj koaliciji), najveći je gubitnik nakon Milanovićeva poteza. I svečano je kandidatkninja Možemo! za premjerku, Sandra Benčić, obećala da neće koalirati s Mostom, najbližim partnerom desno od SDP-a. Most je, rekosmo, klerikalna družina, a Možemo!, na primjer, obećava u ustav unijeti pravo na abortus te dati pravo gej osobama na usvojenje djece. Hoću reći, ta postizborna koalicija SDP-a se čini izuzetno teškom, ne i neostvarivom.

Kada bi se ipak udružili, plan, o kojem sam rekao da mi se čini vjerojatnim, jest da Most, koji također ne podnosi Plenkovića (šef HDZ-a je, sjetite se, potjerao Mostove ministre iz Vlade u travnju 2017.), pričeka da Plenković padne pa da provocira pad eventualne Milanovićeve Vlade i potraži povratak na vlast, ali u partnerstvu s HDZ-om.

Vjerujem da vas zanima i strategija srpske stranke Milorada Pupovca, SDSS, koji cijelo ovo vrijeme spašava Plenkovićevu većinu u Saboru.

Eh, da, svašta je Milanović govorio i o Pupovcu, dragosti poput: ”Pupovac nije Srbin, on je sitni lopov, on je beznačajni profiter, predvodnik šačice korumpiranih Srba…”.

”Nemamo još konačnu odluku. Već dulje o tome razgovaramo, a ako bismo išli na opće izbore onda bi to bilo samo u jednoj izbornoj jedinici”, kazao je predsjednik Srpske demokratske samostalne stranke.

Osvoje li mandat u sedmoj izbornoj jedinici (gdje ima dosta Srba kojima je ili SDSS ili SNV, čitaj Pupovac, pomogao), to bi značilo da će SDSS u idućem sazivu Sabora imati četiri zastupnika jer će sigurno imati svoju listu i u dvanaestoj izbornoj jedinici u kojoj se biraju manjinski zastupnici. Srpska nacionalna manjina ima zajamčena tri saborska zastupnika i uvijek ih dobiva upravo SDSS (analizira Ivanka Toma u Jutarnjem listu).

Premda Pupovac nije želio reći koja se izborna jedinica razmatra za predstojeće parlamentarne izbore, logika govori da bi to mogla biti rečena sedma izborna jedinica koja, po novom zakonu, obuhvaća cijelu Karlovačku županiju, cijelu Ličko-senjsku, dijelove Sisačko-moslavačke i to gradove Glinu, Kutinu, Petrinju, Popovaču i Sisak, te općine Dvor, Gvozd, Lekenik, Martinska Ves, Sunja, Topusko i Velika Ludina, zatim dio Primorsko-goranske županije (Čabar, Delnice, Kastav i Vrbovsko te niz općina), nadalje dio Zadarske županije koja obuhvaća gradove Obrovac i Pag, kao i općine Gračac, Jasenice, Kolan, Novigrad, Posedarje, Povljanu, Ražanac, Starigrad i Vir.

U ovoj, teritorijalno najvećoj, izbornoj jedinici živi značajan broj birača srpske nacionalnosti, a posebno na područjima stradalima u potresima koji su devastirali Baniju. Tradicionalno su birači srpske nacionalnosti na općim izborima bili najskloniji SDP-u, no na ovima bi te glasove želio uzeti SDSS pri čemu bi u kampanji mogao isticati rezultate u obnovi nakon potresa te navoditi kako je do pomaka i stvarne obnove došlo zahvaljujući njihovom angažmanu u vladajućoj koaliciji.

Ako i ne osvoje mandat, sigurno će dio glasova odnijeti SDP-ovoj listi čime bi se neizravno pomoglo HDZ-u.

Što kazati kao zaključak? Mel Gibson igra, znate li već, ”Mad” Maxa Rockatanskog, hladnokrvnog i neustrašivog prometnog policajca-presretača obučenog u uniformu od crne kože. Max se, u ne tako dalekoj, post-apokaliptičnoj budućnosti, bori protiv bande ludih bikera-ubojica, koji teroriziraju svakog na koga ih put nanese, sve dok se na njihovoj meti ne nađu Maxov najbolji prijatelj u policiji i njegova obitelj…

Milanović je, kao i Mad Max, tako on barem o sebi govori, vještiji vozač, spreman da dovrši potjeru Plenkovića i HDZ-a samo što ovog puta, iako pri visokoj brzini koja počinje kidati živce protivniku, bit će krvi, sudara s preprekom na cesti, smrću i eksplozija automobila, ali nije jasno čije će vozilo grunuti, čija će se glava otkotrljati (neki već govore da će Milanović opet šokirati i podnijeti ostavku u zadnji čas, koliko to dopušta Državno izborno povjerenstvo, ma, što da vam kažem, svakim časom netko tutne novi scenarij).

Naručite kokice i uživajte u filmu.

 

(Šira verzija je objavljena na portalu Velike priče. Donosim je, iznimno, zbog velike važnosti teme. Zahvaljujem se beogradskim kolegama).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora