Što veći, bučniji, histeričniji Hrvat to veća lopina

Kad bi se ka dica igrali na male branke, onda smo umisto pravog gola stavili dva bovana. Diš lipše. Pogotovo šta ga je mirila ista noga da ne bude ukreja si. Gol skoro ka bombon.

Ali uz svu tu lipotu uvik bi nasta problem kada bi neko tuka balun koji bi priletija oni bovan. Kako niko nije zna je li gol vridi, ili bi bila stativa, da je bilo, ili bi se od nje odrebatija i uša u mrižu, koje isto nije bilo, onda bi se mi mali karali ka veliki.

I svaki put bi ta svađa skoro na nože završila tek kada bi se neko zakleja na mater kako gol vridi. Jebaji ga, mater je svetinja i nju niko ne smi spominjat uzalud. I mi smo svi to pravilo, bez ikakvih rezervi, poštivali.

Sićan se kako je jedanput oni Pizdun Kiflić iz donje Križeve naočigled svih falija cili gol i iša lagat i onda naglas reka: ”Je, gol je, majke mi!”. Svi smo se ukipili i s neviricon i gađenjen pogledali. A kad je za žuntu doda: ”Ali, svitu, ja stvarno volin svoju mater i to najviše na svitu”, onda dileme više nije bilo.

Bilo je po njemu ko je stiga šta coketon, šta nogon u gujicu, a oni Klanfa, šta je bija najveći među nama, mu je zalipija lipu peščurinu. A usput mu je doda: ”Pizdo, a šta ti misliš da mi svoje matere ne volimo najviše na svitu!”

Ovi se lažov pokunjija i uteka doma i nikad više s nama nije igra balun na male branke. On će se nama klet u svetinju i još to podebljavat. Stvarno je kreten.

E sad, kako su se u mom odrastanju neke stvari samo podrazumijevale onda mi nikada nije palo na pamet kurčit se sa svojom ljubavi prema nekim svetinjama. Tipa mater, balun ili domaja, svejedno.

Ali kako me ulica trajno formirala onda san se, iako odrastao, svaki put tija, ako ne pocipat, onda makar pokarat s ovin novokomponiranin Rvatinama kad bi se itali prekomjernin ljubavnim bombama svoje neizmjerne ljubavi prema domaji. To sve veliki, veći, ka brdo ili ka Everest veliki Hrvati koji za popizdit vole svoju Rvacku.

Tu se deklarativno izgovorenu ljubav moglo mirit jedino s promjerom nabreklih žila na vratu onoga koji je tija sve oko sebe satrat ne bi li se popeja na tron svehrvatskog šampiona u domoljublju.

U prvo san vrime mislija kako ima, nije da nema, i svita s povećanim potrebama onda san na te ludaše gleda pomalo samilosno.

Ali kako se to domoljubno granatiranje nastavilo debelo nakon rata onda san se počeja pitat šta čeka država i šta dozvoljava da je svaki kreten tako unedogled idiotski stavlja u usta. Šta se ne brani nekin zakonon koji ograničavanjem upotrebe štiti svoje ime!?

Naravno, jer kad se neko ime, a pogotovo ime domovine, van svake mjere upotrebljava onda se ono samo potroši i izliže skoro do neprepoznatljivosti. Od gorde ponosne riči postane štraca.

Da buden još jasniji, meni je to isto kao da neko u zrelim godinama izađe na ulicu s majicon na kojoj je slika njegove matere i onda nosi bandiru svoje matere, što veća to bolje, i onda urla: ”Ja volin svoju mater! Svitu, ja baš volin svoju mater, niko ne voli svoju mater ka ja, moja mater je meni sve!”

Ako ovo nije za psihijatriju, onda ne znam šta je. U stvari znan. Po mom mišljenju bi i ovi šta priko svake mire urlaju o svom hrvatstvu tribali imat ako ne isti onda makar sličan tretman u istoj ustanovi.

E, ali da bi država sačuvala svoj dignitet onda ni ona ne bi smila radit iste te ruinirajuće stvari. Pa jebo vas patak, da vas jebo, pa sami vi u našem saboru za vrijeme jedne jedine sjednice, milijardu puta uzaludno trošite rič koja bi se trebala čuvat ka relikvija.

Hrvatsko ovo, hrvatsko ono, uvaženi predsjedniče hrvatskog sabora, veleuvaženi premijeru hrvatske samostalne države, štovani ministre hrvatske vlade, hrvatski saborniče i tako milijun puta.

A za posljedicu ovakve svehrvatske političko semantičke prostitucije s imenom Hrvatske imamo lopovluke s jednim jedinim pravilom. Što veći, bučniji, histeričniji Hrvat to veća lopina.

Ovu našu prelipu državicu isključivo su opelješili i doveli je skoro do prosjačkog štapa, najveći busači u hrvatska prsa. U našim kazamatima skoro i da nema pristojnog samozatajnog Hrvata. Te ćelije su rezervirane samo za najveće domoljube.

I dok Hrvatske šume, Hrvatske vode, Hrvatske ceste ili HŽ mogu razumit, hrvatske karote, hrvatski papundek, hrvatski suncobran, hrvatsku žvaku, hrvatske barakokule itd. ne mogu.

Pogotovo kad malo bolje pogledaš u deklaraciju, lipo vidiš da je sve to lipa naša Hrvatska uvezla. A kad od cile države ostane samo bandira, himna i grb onda ovakvo hrvatovanje doživljavam isključivo kao bijednu sprdačinu.

Ako ovo nije prekomjerno trošenje jedne prelipe imenice, onda ne znam šta je. A kad se nešto toliko izrabljuje i u svakodnevnom životu, onda na to gledam kao na autogol i kao pravi pokazatelj kako je u toj maloj, lipoj državi života sve manje.

Virujte mi, ne lažem, majke mi hrvatske!

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Novom Sadu s puno ljubavi
    •  Lov u mutnom
    •  Webe, webe ko te jebe
    •  Mrzim mržnju
    •  Oj luđačka zemljo mila
    •  Dokoni penzić na godišnjem
    •  Ko tu koga…
    •  Trebinje, Trebinje, ako me dogodine ne vidiš, jebi me!
    •  Armija sretnoga svita jedina je garancija trajnog mira
    •  Narod puši farsu od slobode izbora i što veću falšu drame

> Svi tekstovi ovog autora