”Poison Cake” za nemoralne kuhinje hrvatskih biskupija

Poigravanje s moralom je konstanta, nije to obilježje samo našeg vremena. Moralni autoriteti, a najčešće je riječ o religijskim predstavnicima, imaju snagu, pogotovo u tzv. zatvorenim društvima, formirati društvenu klimu s jednom namjerom – da se to društvo drži pod kontrolom.

Nekontrolirano društvo je dvostruko opasno: ono ugrožava političku vlast kojoj treba mir (ako nije korumpirana) za provođenje javnih politika odnosno kojoj, ako je korumpirana, treba kontrola kako bi iskorištavala javni život, institucije i financije za bogaćenje; nadalje ono je također opasno za pojedince ili manjinske skupine jer se vrlo lako mogu naći pod udarom svjetine.

Očito je da postoji pozitivni i negativni aspekti kontrole, a oni ovise o motivima njezinog uspostavljanja.

Ako kontrola počiva na društvenim vrijednostima, pozitivna je, te vrijednosti, u funkcionalnim i prema dobru građana usmjerenim društvima, bivaju formulirane kao pravne norme. Pravne norme nisu ništa drugo nego zapisane vrijednosti nekog društva u nekom vremenu. One su podložne promjeni.

Zadatak društvenih institucija je da skrbe o provođenju zakona odnosno o tome da se društvo razvija u pozitivnom ozračju. Društvene norme nisu nedostižni ideal, one zahtijevaju da budu realizirane. Funkcionalna društva skrbe o društvenim vrijednostima, ta društva djeluju kao dobro organizirane moralne zajednice.

Disfunkcionalna društva, naprotiv, imaju zakone i norme, ona nisu disfunkcionalna na tim područjima, nego na području institucionalnog života. Tu je riječ o dobro smišljenom sustavu bojkotiranja institucija s ciljem da se zakoni ne provode, kako bi korumpirani slojevi društva bili sigurni i zaštićeni.

Hrvatska, nažalost, spada u ovu drugu skupinu – ona je država disfunkcionalnih institucija, a to ujedno znači da je vode korumpirani političari.

No to nije sva istina, puna istina je da je hrvatsko društvo nemoralno i, na strukturnoj razini, nedostojanstveno. Takvo društvo je lako kontrolirano, ono se zbog nedostatka ponosa i doživljaja ljudskosti, ne buni. Posluh je stalna pozadinska aktivnost našeg društvenog i političkog života.

Građani Hrvatske, što je očito, nemaju zadatak da se dokazuju kao dostojanstveni ljudi nego kao poslušni Hrvati. I to je najporaznije. Biti Hrvat potpuno je izjednačeno s najsramotnijom mogućom pozicijom, a ona glasi – Hrvati su oni koji pristaju na nedostojanstveni posluh.

Jednom će se i to promijeniti, ali to se ne može dogoditi samo od sebe. Hrvate je potrebno moralno reanimirati, a to se neće dogoditi dok se ne osvijesti mehanizam društvene kontrole, budući da ona guši moralni dinamizam. Društvo je najlakše držati pod kontrolom tako da se zagospodari s vrijednosnim područjem.

Jedna od teorija nastanka religija govori upravo o tome da su one nastale kako bi se masa obespravljenih i osiromašenih ljudi držala pod kontrolom, a sve kako oni ne bi ugrozili manjinu koja u svojim rukama drži većinu bogatstva.

Ukratko, manjina uživa u materijalnom bogatstvu, a većina u priči kako su bogovima dragi. Bogovi iz priče će njihovu patnju, nastalu uslijed ovozemaljske nepravde, obilato nagraditi u nadzemaljskoj sferi.

Naivan je to govor, ali on, povijest tako potvrđuje, prolazi. Religije govore o siromaštvu, a religijske strukture nisu siromašne, one, navodno, vode računa o odbačenim i ugroženim slojevima stanovništva. To što same nemaju iskustvo odbačenosti, ugroženosti i siromaštva, obespravljeni vjernici ne vide jer ih se manipulacijom dovelo u stanje da se oni identificiraju s onim u što vjeruju. Oni vlastitu povijesnu obespravljenost, koju u dobroj mjeri producira upravo religija, doživljavaju kao obespravljenost te religije?! Tko upadne u zamku nekritičnosti i nelogičnosti, osuđen je na zlokobni fatalizam.

Religije, doduše, posreduju neke vrijednosti i zato imaju pozitivnu ulogu. O tome nekom drugom prigodom.

Problem religije je kada ona počiva na autoritetu, a ne na milosti, uvažavanju, poštovanju i dostojanstvu. Takve religije razvijaju poseban oblik sljepoće, one odgajaju sljedbenike da samu religiju (njezinu strukturu, povijesnu ulogu, pojavnost i život religijskih predstavnika) ne prosuđuju mjerom religijskog nauka, nego ih dovode u stanje aktivnog samoponižavanja koje se očituje u iskazivanju posluha tim licemjernim strukturama.

Religija, dakle, traži da se izvanreligijsko područje mjeri religijskom mjerom, a sama religija ne.

Ljudi su moralna bića samo ako su u stanju propitati utemeljenje moralnog sustava uz koji su pristali, ako znaju što ulazi u sadržaj pojma dobra i do kuda to dobro seže, te, što je krucijalno, ako su u stanju shvatiti da moralni život nastaje iz pojedinačnog htijenja odnosno iz onoga ”ja hoću”.

Najbitnija dimenzija moralnog i religijskog života je svako ”ja” koje hoće pripadati nekom moralnom sustavu ili religijskoj zajednici. Tada se formira identitet toga ”ja”.

Neosobni moral je beživotan, on je namijenjen egzistencijalnim prevarantima koji na priči o moralu, a on ih ničim ne obvezuje jer ga svojim ”ja hoću” nisu umiješali u vlastiti život, ostvaruju neku društvenu ili materijalnu korist.

Od ovakvog morala žive, primjerice, političari. Oni redovito izdaju vrijednosti o kojima su biračima govorili i zbog kojih su oni glasali za njih. To nije ništa novo, od političara se to očekuje.

Nadalje, na tom neosobnom i beživotnom, moralu parazitiraju i mnogi predstavnici kleričkog i redovničkog staleža. Njih moral ne ograničava, ne usavršava ih, oni ga uopće ne doživljavaju, osim kada žele posegnuti za manipulativnim usmjeravanjem vjernika prema vrijednosnoj sljepoći.

Pogledajmo samo raspravu o pobjedniku ovogodišnje Dore – Marku Bošnjaku. Njegova pjesma je postala teološki problem, jer govori o trovanju. ”Poison Cake” se ne preporučuje vjernicima, pretpostavljam da se posebno zabranjuje onim vjernicima koji su, zahvaljujući duhovnoj brizi Đure Hranića, nadbiskupa đakovačko-osječkog, i Zdenka Križića, tada gospićko-senjskog biskupa, duhovno bili vođeni svećenikom osuđenim zbog pedofilije. To nije nikakav teološki problem, njega će prekriti programirana sljepoća vjernika koji sebe ne smiju doživljavati kao ”ja” koje nešto hoće.

Prema kriterijima naših dušobrižnika, stručnjaka za poetiku, pjesma Marka Bošnjaka truje duše katolika, dok pastoralna aktivnost svećenika pedofila te duše osnažuje. Nema većeg otrova od otrova sakramentalno podržavane pedofilije.

Smeta li navedena pjesma našim klericima zbog poetike ili zbog toga što razotkriva sve kuhinje u kojima nas kojekakvi zluradi kuhari, pa i oni sakramentalni, s predumišljajem truju i ubijaju? Ja odgovor znam, a znate ga i vi.

Briga o moralu počiva na izgrađivanju moralnih subjekata (”ja” koje hoće), dok kontrola počiva na autoritetima koji vode računa o poetici iza koje i iza kojih ostaju prazne očne duplje nesposobne vidjeti da ih branitelji nasilnika ne čuvaju od nasilja.

Da, ”Poison Cake” je pjesma koja je najprije zlokobno trijumfirala po nemoralnim sakramentalnim kuhinjama hrvatskih biskupija, a potom, eto, i na Dori. Ona je teološki problem, zato je uzbunila teološke krugove koji sada posežu za novim krugom moralnog osljepljivanja.

Ide to njima.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Papa Franjo je poštovao ljude i govorio je pluralnom svijetu
    •  Završena je lažna priča o Plenkovićevoj moći izvan RH
    •  Ako itko ne propituje volju nadređenih, to je Dražen Kutleša
    •  Raspoložuje me Tuđmanova knjiga tragikomičnog mraka
    •  Hrvatska je, u metaforičkom smislu, minsko polje
    •  Lažna religija producira brutalnost, istinita širi optimizam
    •  Nadbiskup Dražen Kutleša u Milanoviću vidi Tuđmana
    •  Mi smo država bez političkog sadržaja, zato biramo egoiste
    •  Za prvi dan godine: budite odgovorni prema vlastitom vremenu
    •  Koliko ima istinskih kršćana, toliko ima i kršćanstva

> Svi tekstovi ovog autora