Plenković želi Hrvatsku vojsku pretvoriti u stranačku vojsku

U Platonovom dijalogu Protagora nalazi se, između ostalog, i mit prema kojem Zeus ljudima, s dobrohotnim razlogom, dodjeljuje sram i pravednost. To je učinio s namjerom da osigura opstanak ljudskoj vrsti, kao i svakom pojedincu, pripadniku ljudske vrste, a taj opstanak je uvijek vezan uz zajednicu odnosno društvo.

Život u zajednici nije moguć bez političkih vještina, a njih, ako pratimo logiku ovog mita, nema bez srama i pravednosti. Besramna osoba je ujedno neodgovorna i politički opasna, odgovornost prema drugima odnosno svijest da se nalazimo pred drugim ljudskim bićem i da naše djelovanje utječe na to biće, proizlazi iz srama.

Odgovornost, sram i briga su komplementarne stvarnosti koje se međusobno zazivaju. Sebe se sramimo kada se promatramo očima drugih odnosno kada mislimo da i drugi vide ono što mi u sebi vidimo, a to ne bismo htjeli, jer nas degradira. Osjećaj srama ima pedagošku ulogu – sram nas odgoja, on je neodvojiv od dobro formirane savjesti.

Odgovoran čovjek nastaje iz samorefleksije, morala i srama. Politika u Hrvatskoj je, nažalost, gotovo posve lišena srama, zato je do nepodnošljivosti neodgovorna i nemoralna.

U trenutnoj raspravi oko slanja vojnika u Pariz, svjedočimo besramnom nadmudrivanju političara, ali i servilnih stručnjaka, neovisno je li riječ o pravnim stručnjacima ili kojekakvim kreatorima javnog mnijenja,  koji su davno izabrali stranu. Takvi političari i takvi stručnjaci su besramni, njihovo mišljenje me ne zanima, ono, ni uz maksimalni angažman imaginacije, ne udovoljava kriterijima mišljenja, riječ o bezočnom i besramnom uvjeravanju. Ne zanima me niti jedno mišljenje o politici ako ne proizlazi iz srama.

Ono što sam ovih dana čuo, uglavnom je besramno svrstavanje uz najmoćniju političku figuru u Hrvatskoj, a to je, dakako, taj famozni AP. Milanovića neprestano kritiziram, mislim da je hedonistički orijentiran, ali u ovom slučaju, neovisno o svim falangama uvjeravanja, nedvojbeno je u pravu.

Vrhovni vojni zapovjednik izdaje vojsci zapovijed i iznad njega ne postoji nitko tko to može učiniti, jer ako može, on nije vrhovni vojni zapovjednik, nego je to onaj koji zapovijed izdaje – u ovom slučaju ministar obrane.

Naravno da, sukladno zakonskim propisima, o nečemu odlučuje i ministar obrane, kao primjerice o prelasku granice vojnika zbog ceremonijalno-protokolarnih razloga, i to na razini voda. Ako ministar donese odluku da vojnici prelaze granicu, a predsjednik izda zapovijed kojom to zabranjuje, vojska je dužna poslušati vrhovnog vojnog zapovjednika.

Ja sam, primjerice, pročelnik Odjela za filozofiju i na toj razini donosim odluke, no, ako se s nekom mojom odlukom ne slaže rektor, on tu odluku može poništiti, zaposlenici Odjela za filozofiju su dužni postupiti po odluci rektora. Stvar je potpuno jasna.

Problem koji je stvoren krije nešto drugo – Plenkovićevu želju da pokaže kako HDZ slijepo ne slijede samo razvojačeni branitelji s plinskim bocama, nego i aktivni pripadnici Hrvatske vojske.

Ovaj spor nije nastao kao spor Anušića i Milanovića, nego Plenkovića i Milanovića. Ovo je borba  oko toga čija je vojska. Ako Plenković sebi podredi i vojsku (DORH, većina medija, policija i sudstvo su već u njegovim rukama) dovršit će započeti proces degradiranja demokracije u autoritarni sustav.

Javna rasprava oko vojske pokazala je da premijer uvijek može računati na servilnost besramnih podanika, pogotovo onih koji bi trebali slijediti zov racionaliteta, ali im je svrstavanje draže i unosnije. Kada, primjerice, premijer odluči ići protiv odluka zagrebačke vlasti, njegov hod će servilni kmetski gen, koji umišlja da je intelektualna i javna elita, dočekati s aplauzom kao posve zakonit i, štoviše, ganutljivo domoljuban čin.

Kada je Plenković derogirao odluke gradonačelnika Zagreba, podanici su mu klicali tvrdeći da njegovo dobročinstvo nema granica i da on ne krši zakone nego ih afirmira demonstriranjem državničke brige. 

Njegova volja, ako slušamo te adorante, obvezuje, ona je zakonodavna i nepogrešiva, a adoranti su, da više ne pišem o njima, posve besramni.

Nadam se da je sram nastanjen u duši generala Kundida, jer ako nije, ako sram nije združen s njegovom moralnošću, osuđeni smo na propast. U tom slučaju nam ni Zeus ne može pomoći.

Raspravu o Ustavu i zakonima u državi u kojoj je osuđeni nasilnik, a podsjećam da je nasilje izvršio tako da je u lokalnoj birtiji pretukao policajce, postao ministar, doživljavam kao prozirnu farsu. O kakvoj državi, o kakvom društvu, o kakvim zakonima i o kakvom Ustavu vi pričate (ne razgovarate, nego baš pričate)? Izabrali ste osuđenog nasilnika za ministra i sada moralizirate?!

Ovdje je sve laž i tko tu laž vidi, sretan je. I ne, zbog toga se uopće ne uzrujavam, stvarnost me nikada ne uzrujava, ona je naprosto takva kakva je.

Čovjek je, na svu sreću, prolazno biće. Biologija će svakoga od nas odvesti na mjesto nepovratnog rasapa i konačnog zaborava. Slabići se istini nestanka opiru zavaravanjem kako će povijest zabilježiti nešto i kako netko nikada neće biti zaboravljen. Sve je to laž – svi će biti zaboravljeni i povijest neće ništa bitno zabilježiti.

Svaki naš rat traje do sljedećeg rata zato što o ratu lažemo – kunemo se u njegovu vrijednost i u našu hrabrost. Hrabri ljudi ostavljaju rat iza sebe jer znaju da u ratu nema mnogo pozitivnih trenutaka.

Često prigovaramo da je Hrvatska prihvatila mit umjesto povijesti. To ponekad i ja, bez dostatnog obrazloženja, kažem, ali to nije istina. Hrvatska nije zasnovana ni na mitu, ali ni na povijesti, ona je prepuštena buncanju podijeljenog plemena koje se, a da ni samo ne zna kada i kako, odlučilo pristati uz figuru zaštitnika, ustajući protiv figure neprijatelja svoga zaštitnika.

U plemenskim zajednicama zaštitnik nema smisla bez neprijatelja. Ako promatramo Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, onda jasno vidimo da se Plenković obraća neprijatelju Milanoviću, baš kao i da se Milanović obraća neprijatelju Plenkoviću. Oni međusobno ne komuniciraju, oni ne komuniciraju izravno ni s onima koji ih slijede, nego se, putem medija, dakle posredno, obraćaju kako bi potpalili vatre neprijateljstva i homogenizirali svoju zaslijepljenu pastvu nesposobnu za distancu, a bez distance nema autonomije, kritičkog mišljenja i slobode.

Ne mislim da između Milanovića i Plenkovića možemo staviti znak jednakosti, ali, bez trunke sumnje, mislim da, u ovom slučaju, Milanović brani državu sprječavajući Plenkovića da Hrvatsku vojsku pretvori u stranačku vojsku.

Ceremonijalno-protokolarne aktivnosti vojnika su dimna zavjesa iza koje se krije nešto gore i mračnije – riječ je o tami koja postupno prekriva ovo besramno društvo. Nemamo povijest, ne trebamo je ni imati, ali bih bio sretan da počivamo makar na mitu, tada bi iz srama izgradili pravednije društvo. Ovako posrćemo u tami autokracije.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Slavenka Drakulić je zahtijevala da budemo vođeni dobrotom
    •  Plenković i Milanović su sigurni: Hrvati su dementni narod
    •  Račan i Milanović su bili njegovatelji HDZ-ove korupcije
    •  Hrvate, očito, ne zanima moralnost, već svetost korupcije
    •  Papa nudi alternativu suvremenom bezumlju
    •  Ubojstvo u Drnišu: oporbeni drijemež za Luku
    •  Hrvatski nacionalisti su glavni negatori hrvatske nacije
    •  Hrvatski nacionalisti su glavni negatori hrvatske nacije
    •  Gospodo iz oporbe, teren vas zove
    •  Vrijeme je da započnemo s radikalnom kritikom oporbe

> Svi tekstovi ovog autora