Piće i kekse je Dalija Orešković dala, pjenu luda nije uzela

Starenje je istovremeno spoznaja života i njegovo napuštanje. Svijest o prolaznosti povlašteno je stanje, čovjek koji toga nije svjestan ili koji je, što je potpuno nedostojanstveno, preuzeo neke nepropitane, usustavljene formule o životu i smrti, pogotovo one religiozne, ulazi u stanje dehumanizacije.

Nitko nas, bez našeg pristanka, ne može dehumanizirati, baš kao što nas nitko ne može ni humanizirati, mi smo nositelji te aktivnosti.

Očovječenje je naš trajni zadatak, na našoj ljudskosti smo dužni neprestano raditi. Moralnost je put očovječenja, briga o moralu je briga o vlastitoj ljudskosti. Ne vjerujem u beživotni moral koji se demonstrira u javnom iskazivanju vjernosti nekom sustavu, ali duboko cijenim trud svakog čovjeka da svoj život usklađuje s nekim vrijednosnim sustavom.

Kada čujem da neka politička stranka brani kršćanska načela ili da neka sportska ekipa demonstrira vjernost Kristu, blago se nasmijem, baš kao što se nasmijem i na rasprave o dehumanizaciji.

Besmislice o tome da je, primjerice, saborska zastupnica Sandra Benčić dehumanizirala HDZ-ovce time što ih je nazvala stokom, samo su to – najobičnije besmislice. Nitko ne postaje stoka tuđom riječju, ali netko to može postati svojom voljom – tko silno želi živjeti kao stoka, ta želja će mu se ispuniti.

Druga je stvar što taj netko, koji to želi, nedvojbeno ima problem sa sebestvarenjam i sebeostvarenjem. Čovjek se ne ostvaruje padom u ponor animalne prisutnosti, njegov zadatak je da neprestano u sebi stvara novu ljudskost. Ne razumiju svi ovaj govor. 

Friedrich Nietzsche je, kroz Zaratustru, u svijet pustio jednu misao: ”Pa ipak, što to govorim ovdje gdje nitko moje uši nema”. Kada bismo shvatili da nitko nema naše odnosno baš moje uši te da stoga ne čuje ono što ja čujem, da nitko nema moje oči te da stoga ne vidi ono što baš ja vidim i da nitko nema moje ruke te da stoga ne može svijet dodirivati načinom na koji ja to činim, evoluirali bismo – ne bismo se borili za lojalnost strukturi već bismo se trudili da ne izdamo sebe.

Budući da se to ne događa samom činjenicom da smo rođeni kao ljudi, mnogi osjetila ne koriste kako bi izvanjski svijet unosili u prostranstva njihove duše, te čitav životni vijek provedu kao stranci u nikad manjem i nikad bližem svijetu. 

Ovaj svijet može biti i jest ljudski samo ako shvatimo da pripada svakom pojedincu koji tom svijetu izriče istinu, čineći ga baš njegovim svijetom, a ako se to ne zbiva, na djelu je očaj umasovljivanja i, da opet posegnem za Nietzscheovom slikom, očaj kojekakvih ”luda kojima pjena navire na usta”.

Masa, svaka i svugdje, puna je te pjene, ona truje i prlja povijest. Iz te pjene nastaju ratovi, zvjerstva i smrt. Sva povijesna razdoblja obilježena su masom koja se pjeni odnosno, ako pripadnike mase gledamo na pojedinačnoj razini, kao ”lude” koje u ljudski svijet ubacuju pjenu.

Te ”lude”, neovisno pojavljuju li se u liku političara koji tvrde da ljube državu i narod, premda taj narod guraju u labirint korupcije, lažnih veterana koji pjenu neslobode bacaju oko sebe demonstrirajući tako trajnu zarobljenost nudeći je kao svetost pred kojom se čitava nacija treba pokloniti, sportaša koji na sportskom terenu ridaju zbog navodno doživljene nepravde misleći da su se u igri identificirali sa svojom božanskom državom u kojoj se, zbog rastuće kuge korupcije, ljudskost svakog dana raspada, prosvjednika pred vratima doma Dalije Orešković koji bulazne o domoljublju ili, pak, u liku anonimnih komentatora na društvenim mrežama koji imaju potrebu nakon nečijeg javnog istupa izrigati pjenu koja ih održava na životu putem iluzije da su nešto veliko izrekli i tako presudili govorniku, nisu ništa drugo nego lude.

Nietzsche ih još naziva i majmunima. I ja ih, kada mi se obrate, tako doživljavam – to su moje lude i moji majmuni jer nemaju moje uši koje bi im omogućile da čuju moju riječ. Ni ja tuđu riječ ne mogu čuti, sve što čujem, moje je, ono što ja čujem, moj sugovornik nije izrekao onako kako sam ja to čuo.

Stvarnost interpretiram propuštajući kroz moje iskustvo, ali i sukladno cilju koji sam prihvatio kao konačnu svrhu moje egzistencije.

No, svemu usprkos, ipak postoji metoda da provjerim obraća li mi se čovjek ili luda: ako čujem riječ, obratio mi se čovjek, koji mi je nedokučiv, a ako vidim pjenu, došla je moja luda i prišao mi je moj majmun. Nisam ih ja učinio ludama i majmunima, oni su to sami odlučili biti, ja samo registriram njihovo željeno i realizirano stanje.

Dalija Orešković posegnula je za drugom metodom – ona je prosvjednicima, koji prosvjeduju protiv njezinog doma i njezine obitelji, ostavila kekse i piće, a oni su njoj ostavili ono što imaju: pjenu. Dalija, srećom, nije pristala na robnu razmjenu. Piće i kekse je dala, pjenu luda nije uzela.

I u opisanom slučaju se pokazuje kako stvarnost ne smijemo reducirati na jednu dimenziju. Dalija i prosvjednici se razlikuju, oni ne žive u istim svjetovima. Ona živi u domu, oni doma nemaju, ona živi u državi koja, kada gledamo tekstove koji su tu državu oblikovali i stvorili, a najznačajniji takav tekst se naziva Ustav RH, ne skriva ponos zbog svih, u povijesti obranjenih vrijednosti, oni pjenom te vrijednosti pokušavaju obezvrijediti.

Na početku ljeta pročitam knjigu nekog meni bliskog autora. Tako sam i ovo ljeto pročitao knjigu Semezdina Mehmedinovića naslovljenu ”Mali roman o tišini”. To je knjiga, između ostalog, i o onome s čime sam započeo kolumnu – o starenju i svijesti da smo prolazni te da nam ta svijest pomaže da se ne zaprljamo besmislicama kojekakvih luda ili da, kao čin krajnjeg poniženja, život uzaludno provedemo kao zarobljenici mase odnosno kao svojom voljom dehumanizirani stvorovi.

Naš zadatak je da živimo vlastitim životom i da umiremo vlastitom smrću. Svakoj istini treba i zaborav inače će prestati biti istina. Onima koji ovo shvaćaju, ne treba objašnjavati, a onima kojima treba objasniti, ne znam kako bih objasnio, ali znam da bi to bio uzaludan posao – naše uši ne možemo drugima dati, ono što mi čujemo drugi čuti ne mogu.

Starenje je istovremeno spoznavanje svijeta i njegovo napuštanje, starenje je proces humanizacije. Ako imamo sreće i ako živimo smislenim životom, svijet ćemo napustiti, u njemu ćemo umrijeti kada ostvarimo najhumaniju verziju nas samih.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Plenković želi Hrvatsku vojsku pretvoriti u stranačku vojsku
    •  Slavenka Drakulić je zahtijevala da budemo vođeni dobrotom
    •  Plenković i Milanović su sigurni: Hrvati su dementni narod
    •  Račan i Milanović su bili njegovatelji HDZ-ove korupcije
    •  Hrvate, očito, ne zanima moralnost, već svetost korupcije
    •  Papa nudi alternativu suvremenom bezumlju
    •  Ubojstvo u Drnišu: oporbeni drijemež za Luku
    •  Hrvatski nacionalisti su glavni negatori hrvatske nacije
    •  Hrvatski nacionalisti su glavni negatori hrvatske nacije
    •  Gospodo iz oporbe, teren vas zove

> Svi tekstovi ovog autora