Danas orgijate na Šubićevcu, sutra će vam djeca na Ovčari?

Jedan od bitnih elemenata nacije je svijest o zajedničkoj povijesti. Povijest, dakako, počiva na kontinuitetu. Bez kontinuiteta povijesti nemoguće je govoriti o smislenom ljudskom životu, a kamoli o naciji.

Stalne promjene i mahnito pristajanje uz neki događaj kao nadpovijesni obilježje je plemenske zajednice. Religija ima jedan događaj, ona mu se neprestano vraća i njime tumači promjene. Daljnja razlika između religije i plemena je u tome što religija vjerniku posreduje osjećaj zaštićenosti u svijetu i mir koji proizlazi iz egzistencijalne sigurnosti da bog upravlja svijetom i da nitko tko svoj život usaglašava s njegovom voljom, a to su po definiciji vjernici, neće biti ostavljen i propasti prepušten. Religija, dakle, posreduje određenu dimenziju mira, sigurnosti i povjerenja, zadatak religija je da šire mir, sigurnost i povjerenje. Pleme, naprotiv, počiva na trajnom nemiru, nesigurnosti i nepovjerenju.

Pleme se okuplja oko žrtve, ono slavi žrtvu, ukapa se u žrtvu i osnažuje se žrtvom kako bi nasrnulo na neprijatelja i tako sebi osiguralo opstojnost, uglavnom s privilegijama. Pripadnici plemenske svijesti izdvajaju zaslužne pojedince, bogate ih, hijerarhijski ih uzdižu iznad sebe i sve im praštaju.

Zalažem se za to da se svaka pozitivna, a time poželjna i društveno korisna stvarnost, prosuđuje onim principima na kojima ta stvarnost počiva. Ako se nešto predstavlja religijom, a potiče na neprijateljstvo, ubojstva i ratove, ako nešto slavi rat umjesto mira, zasigurno nije religija. Riječ je o brutalnoj prevari. Takvu stvarnost treba kritizirati, ali uvijek s pozicije onoga što bi ona trebala biti. Antireligija nastaje unutar religije.

Autentični neprijatelj nikada ne dolazi izvana, on uzurpira neku pozitivnu stvarnost, lažno se legitimira kao njezin pravovjerni predstavnik i u konačnici je uništava. Ovo nije moguće shvatiti izvan povijesti i kontinuiteta koji povijesti pripada.

Da ne bi bilo neizgovoreno, smatram da Dan pobjede i domovinske zahvalnosti danas najglasnije obilježavaju oni koji pobjedu svode na poraz, a domovinu na nezaštićeni prostor vučjeg čopora. Takvi nemaju povijesni kontinuitet, zato pogrešno prikazuju povijesni događaj.

Svake godine nam 5. kolovoza 1995. izgleda drugačije. To vrijeđa sve one koji danas u tišini slave sjećanje na pobjedu, ujedno oplakujući domovinu koja je nakon pobjede izdana. Što izdaja više bude rasla, to će se 5. kolovoza 1995. više prikazivati kao religijski događaj.

No, nemojmo zaboraviti da religija uvijek imaju povijesnu dimenziju iako je njezino polazište nadpovijesno, ono to i mora biti, jer se tako razvija nostalgija prema onom metafizičkom i mističnom koje ima snagu trajne prisutnosti u vremenu.

Religija je organizirana, mirotvorna i smirujuća prisutnost, ali i aktivno djelovanje u povijesti koje se temelji na metapovijesnom početku. Ona je, dakle, istovremeno mistična i (meta)povijesna kategorija. To joj jamči trajnu prisutnost u vremenu.

Religija nikada neće nestati, borba protiv religije uzaludna je i, u konačnici, pogrešna i nepotrebna, borba protiv antireligije je nužna. Borba da se neki nereligijski događaj, kao primjerice Dan pobjede, prikaže kao religijski, pogrešna je i štetna.

Sve dok smrt dokida svaku pojedinačnu ljudsku egzistenciju, postojat će i religije. Ako se enigma smrti jednom rasvijetli i ako ljudski rod jednom pobijedi smrt, a sva je prilika da se to nikad neće dogoditi (ja svijet u kojem ne mogu i neću umrijeti ne bih doživljavao kao svoj, jer me svijest o smrti definira, ja jesam moja smrt), nestat će i religija.

Smrt je tema koju bismo neprestano, s različitih aspekata, trebali unositi i o njoj raspravljati u tzv. javnom prostoru. Smrt bismo trebali misliti i povremeno bismo trebali donositi odluke iz svijesti o smrti.

Bijeg od smrti je uzaludan, a strah od smrti razotkriva slabiće koji se nisu u stanju zauzeti za druge i sebe. Mnogi se zauzimaju za sebe, to redovito čine, primjerice, naši političari. Povlastice koje oni uživaju proizlaze iz njihovog zauzimanja za sebe same, problem je što tu njihovo zauzimanje počinje i prestaje. Oni se ne zauzimaju za druge.

Tko se zauzima za druge, na drugog neće posegnuti oružje, niti će slaviti pobjede koje su izvojevane oružjem s namjerom da se na oružju trajno zadrže. Pobjeda u ratu dovršava se odbacivanjem oružja, tko to ne napravi, nije pobijedio. Jedino se iz stanja i iskustva odbacivanja oružja, kao uzvišenije i savršenije povijesne pozicije, može slaviti vojna pobjeda. Vojna pobjeda vodi miru, mir se ne podlaže spremnosti za rat.

Povijest ne služi za obračun u sadašnjosti, povijest ne biramo, nje bismo trebali biti svjesni i iz nje bismo trebali izvlačiti zaključke o tome kakav nam je vrijednosni sustav u sadašnjosti. No, za ono što se zbilo, što je prepoznato kao povijesni događaj, nebitan je naš odnos prema tome, kao ni broj onih koji se prema tom događaju odnose.

Povijesni događaji nikada ne ovise o tome što mi o njima mislimo, ali se zato iz našeg odnosa prema prošlosti može iščitati za kakvo društvo se zalažemo, koji i kakav vrijednosni sustav nas motivira na djelovanje i kakvu sliku o čovjeku želimo afirmirati.

Thompsonov koncert u Šibeniku razotkrio je jednu bitnu istinu o Šibeniku – i Šibenik se pridružio gradovima orgijanja nad poviješću i nad žrtvama. Sve ono što Šibenik nije postao za vrijeme Domovinskog rata, postao je danas kada se navodno slavi taj isti rat.

Šibenik je, kao i mnogi drugi gradovi, bio izložen brutalnoj agresiji, ali tada, zahvaljujući značajnim dijelom i dobrom i mudrom biskupu Srećku Badurini, nije orgijao nad poviješću.

Thompsonovi koncerti me u osnovi ne zanimaju, o njima sam govorio kada je trebalo. Međutim, koncert u Šibeniku poseban je zbog toga što je pretvoren u inicijaciju Šibenika među gradove koji su dopustili besprizorno i sramotno orgijanje nad žrtvama koje su stradale zbog toga što su se tijekom Drugog svjetskog rata zauzimale za druge. Ti drugi smo mi, ti drugi su Šibenčani.

Mjesto na kojem je pogubljen Rade Končar i njegovi suborci, mjesto je na kojim će trajno odjekivati, sve dok kraja vremena, njegove riječi ”Kukavice, pucajte u prsa”. Poznato je da su talijanski fašisti Radu Končara, borca za slobodu, namjeravali strijeljati u leđa, s povezom na očima, ali on na to nije pristao. Borci za istinu i pravdu ne okreću leđa neprijatelju i ne skrivaju pogled. To čine kukavice.

Kukavice ne mogu podnijeti istinu. Kukavice su u onom vremenu nosile fašističku uniformu, u talijanskoj i u nehrvatskoj, ustaškoj verziji. Nehrvatska verzija fašizma uzvikivala je zloglasni poklič ”Za dom spremni”. Heroji, zato što su borci za pravdu u svome vremenu i u okolnostima toga vremena, ulaze u kontinuitet povijesti, stoga se njihove riječi čuju i u povijesnim događajima koji će uslijediti nakon njihove smrti.

Riječi ”Kukavice, pucajte u prsa” odzvanjale su Šibenikom i u Domovinskom ratu, Šibenik i Šibenčani se nisu odrekli kontinuiteta povijesti. Vodili su računa o svojim sugrađanima srpske nacionalnosti, nisu ih promatrali kao neprijatelje, nego kao sugrađane koji dijele istu sudbinu kao i oni.

Srpska agresija Šibenčane, zato što nisu stavili povez na oči i povijesti nisu okrenuli leđa, nije pretvorila u agresore prema Srbima u Šibeniku, nego u branitelje Šibenika i Šibenčana. Tako je to bilo do ovog tjedna. Thompsonov koncert je to promijenio.

U Šibenik su ušli oni koji su Šibenčanima donijeli poveze za oči, rekli su im da okrenu leđa kako bi oni mogli orgijati na mjestu pogibije Rade Končara i njegovih suboraca.

Na stratištu boraca i heroja se ne orgija. Takvi danas orgijaju na Šubićevcu, sutra će njihovi potomci orgijati na nekom koncertu na Ovčari.

Povijesni diskontinuitet oduzima ljudskost, a kada ostanete bez ljudskosti, za vas nema pobjede ni domovine. Ako ste sačuvali ljudskost, ušli ste u povijesni kontinuitet i mogu vam se, neovisno o tome što, u fizičkom smislu, u tom vremenu niste živjeli, čestitati sve pobjede koje su uslijedile nakon vaše smrti, jer su to pobjede unutar iste povijesti.

Ja danas Radi Končaru čestitam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kao i Dan branitelja. 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto građani pristaju da im država bude muzej sramote?
    •  Most je monogamna politička prostitutka
    •  Sutkinja koja je oslobodila Marka Skeju osudila je Sabor
    •  Piće i kekse je Dalija Orešković dala, pjenu luda nije uzela
    •  Plenković želi Hrvatsku vojsku pretvoriti u stranačku vojsku
    •  Slavenka Drakulić je zahtijevala da budemo vođeni dobrotom
    •  Plenković i Milanović su sigurni: Hrvati su dementni narod
    •  Račan i Milanović su bili njegovatelji HDZ-ove korupcije
    •  Hrvate, očito, ne zanima moralnost, već svetost korupcije
    •  Papa nudi alternativu suvremenom bezumlju

> Svi tekstovi ovog autora