Zamotaj se, ženo, da ja ne sagriješim

Kad svećenik javno upozori trudnu ženu da snosi krivnju za nevjeru svojega muža, nešto je trulo u Crkvi, ali i u glavi. Ne zato što svećenik ne smije govoriti o grijehu, nego zato što je zaboravio, ili uopće nije naučio, što grijeh jest.

Sveti Augustin uči da je peccatum – grijeh izbor volje, a ne nusprodukt ženskih hormona. Sveti Toma Akvinski dodaje da čin volje (actus voluntatis) mora biti slobodan kako bi bio moralan.

Don Mirko Šakić, mladi svećenik iz Podstrane, rekao je pred mladima u splitskoj dvorani na susretu ”Hrvatskoga nadzemlja” 18. lipnja 2025. da se ”najviše preljuba događa u braku kad je žena trudna”, da ”muškarci tada najviše padaju” te da ”mnoge cure same izazivaju požudu”. Te riječi nisu tek pastoralni gaf; one su teološki salto mortale koji se prizemljuje na leđa žena i ostavlja trag neraščišćene muške slabosti.

Trenutak kada trudnički trbuh postane krunski dokaz muške slabosti trenutak je u kojem teologija ispada iz tračnica i pretvara se u reality show. Kad don Mirko grijeh preseli s volje na suknju, on presijeca kralježnicu čitavoj moralnoj teologiji. Jer ako žena, time što postoji, hoda plažom i nosi dijete, postaje generator tuđega grijeha, onda nismo više u kršćanstvu, nego u praiskonskom mitu u kojem Eva donosi pad, a Adam, uzimajući plod, tek ”poklekne”.

Gdje je tu odgovornost? A gdje slobodna volja? Gdje je Krist koji nije okrivio ženu uhvaćenu u preljubu, nego je muške poglede suočio s kamenom u ruci? Kad se grijeh spusti na tkaninu kupaćega kostima, milost biva izbačena iz garderobe.

Zanimljivo je da iz Rima, u istom tjednu, dolazi posve drukčiji narativ. Papa Lav XIV. podsjeća da je ”diskriminacija i isključenje žena grijeh koji zahtijeva brzo djelovanje”. Trudna žena, kaže on, nosi ”neotuđivo dostojanstvo nerođena života”. Papa Lav obnavlja dostojanstvo, a don Mirko ga razdire.

Dva glasa, jedna Crkva a između njih jaz koji se ne može zatrpati ni svim pijeskom s plaže.

U tom se jazu valja prisjetiti i sv. Ivana Pavla II., koji je još 1988. u apostolskom pismu Mulieris dignitatem zapisao da ”Bog povjerava čovjeka ženi” te da je ženska osjetljivost za osobu temelj njezina poslanja. Ženu je nazvao ”prvim svjedokom uskrsnuća” i dionicom Kristova otkupiteljskog djela, a papa Franjo poručuje: ”Crkva nije potpuna bez žena, moramo razviti novu teologiju žene” (Evangelii Gaudium).

Njih dvojica, svaki svojim jezikom, podsjećaju da dostojanstvo žene nije dodatak Evanđelju nego njegov DNK.

Analizirajući don Mirkove umotvorine, valja se prisjetiti i smjernica biskupskih konferencija Hrvatske i BiH o korištenju društvenih mreža. Smjernice klericima nalažu suzdržavanje od govora koji ”vrijeđa, diskriminira ili potiče nerazumijevanje”. Biskupi su, dakle, propisali digitalnu pristojnost: svećenik ne smije ”lajkati” mizoginiju. No tko će mu ”dislajkati” kad je izgovori uživo?

Ironija je dvostruka: na Facebooku crveno svjetlo, u dvorani i na oltaru zeleno. Moguće rješenje? Uvesti dodatak smjernicama: ”Propis se primjenjuje i na mikrofone, megafone i propovjedaonice.” Ako već postoji filtar za internetske stranice, možda je vrijeme i za ”filtar propovjedaonice”.

Ako algoritam društvenih mreža može detektirati govor mržnje, crkveni algoritam savjesti mora prepoznati kada se propovijed pretvara u seksistički meme.

Problem, naravno, nije samo u don Mirku. On je simptom strukture u kojoj se žensko tijelo tretira kao prijetnja, a muški pogled kao zakon prirode. U takvoj optici trudnica postaje ”neprivlačna suprugu”, pa on, eto, ”padne”, dok se svetost materinstva pretvara u banalnu izliku.

Načelo slobode izbora, temelj kršćanske antropologije, u don Mirkovu se diskursu raspada u prah projekcije: ”Nisam ja kriv, kriva je ona.”

Ta projekcija hrani kulturološki obrazac u kojem ženu treba pokriti da se muškarac ne bi razotkrio. To je upravo ono što ”klečavci” čine svake prve subote na trgovima naših gradova.

Crkva, koja bi trebala liječiti, nerijetko budi stid umjesto savjesti, zaboravljajući u propovijedima svojih klerika da se Krist utjelovio kako bi spasio tijelo, a ne da bi ga demonizirao, i da ga je sveti Pavao proglasio hramom Duha Svetoga.

Svijet izvan crkvenih zidova već plaća cijenu retorike o ”izazivačicama”. Statistike femicida, novinski naslovi o ”ljubomornim partnerima”, sudske presude u kojima se ispituje dužina suknje pokazuju da riječ ”zavodi” lako preraste u ”napadnuta je, ubijena je… jer je zavodila”. Svako prebacivanje krivnje s počinitelja na suknju, s odluke na hormone, čini nas suučesnicima.

Na kraju, krivnja ne nosi suknju nego lice: lice čovjeka koji je slobodan izabrati ljubav ili izdaju, pogled poštovanja ili požude. Dok Crkva taj izbor naviješta jednako muškarcima i ženama, kako su učili sv. Ivan Pavao II. i Franjo, a danas papa Lav XIV., trudnica na plaži svima mora biti, pa i don Mirku, ono što jest: sakrament života, a ne opasnost za tuđu vjernost.

Dok ta svijest potpuno ne prožme sve, osobito klerike i ”klečavce”, morat ćemo se i dalje ”zamotavati”, ne žene u ručnike, nego Crkvu u pravilnike, da ne bismo morali slušati i gledati gluposti vlastitih propovjednika.

U vremenu kada je Crkva pozvana na sinodalnost, odgovornost i iskrenost trebala bi se odmotati od teologije straha i svima svakodnevno dozivati u pamet da je Krist slobodu platio vlastitom krvlju, a ne ženskom suknjom.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Antunovski hod kao loš spektakl
    •  Iustitia et pax šuti o nepravilnostima na lokalnim izborima
    •  Između inkluzivnosti i feudalne nostalgije – dva lica Crkve
    •  Mačevi razdora ''Marijinih ratnika''
    •  Lav XIV. most jedinstva ili izazov stabilnosti?
    •  Papa nove epohe ili dimna zavjesa stare Crkve?
    •  Hrvatski ''Spotlight'' počinje: slučaj svećenika Vizira
    •  Konklava - zaključana soba, otvorena očekivanja
    •  Krist nije franšiza
    •  Uskrs u zemlji šutnje

> Svi tekstovi ovog autora