Erich von Däniken, varalica

U kućnim su bibliotekama vazda postojale knjige za koje nitko od ukućana nije znao kako su se tu zatekle. Nitko ih nije kupio ili dobio za rođendan, Božić, Novu godinu, nitko ih nije posudio u biblioteci pa zaboravio vratiti, nego su nekim čudom koje neće biti objašnjeno ušle u kuću same, utisnule se u zbijene redove domaćih knjiga, onim čije nam je podrijetlo znano, i trajno ostale tu da im se čudimo i da nam smetaju. Jedna od takvih knjiga na Sepetarevcu nosila je naslov “Sjećanja na budućnost”, autor Erich von Däniken, nakladnik zagrebačka Stvarnost, godine 1970.

Meki uvez, bijele plastificirane korice, sa zelenim, crvenim i plavim detaljima. Nije upamćeno da je itko tu knjigu uzeo da čita, ničiju pažnju u sljedećih dvadesetak godina, prije nego što započne rat, ova knjiga nije privukla.

Oko nje se živjelo i umiralo, a biblioteka je rasla onako kako je prolazilo vrijeme i kako su pokraj nje rasli, mijenjali se i sazrijevali čitajući ljudi. Neke bi se knjige negdje zaturile, pa ih se nije moglo naći, druge bi nekom izvan kuće bile davane na čitanje, pa nikada nisu vraćene, treće bi se čitalo po nekoliko puta, četvrte bi bile poštovane, premda ih se nikad nije otvorilo, i tako je vrlo živo, u stalnim mijenama, pred očima ukućana živjela kućna biblioteka.

Samo jedna knjiga u njoj, ona nepotrebna i suvišna, koja je u kuću ušla nekim neobjašnjivim čudom, stalno se vrzmala tu pred očima: “Sjećanja na budućnost”, Ericha von Dänikena.

Onda je krajem sedamdesetih na televiziji prikazan nekakav dokumentarni serijal u kojem je taj Von Däniken pred oči dokone publike donosio razna čudesa sa svih strana svijeta. Površno sam to gledao, ali pamtim dvije stvari: nekakvo polje, viđeno iz helikoptera, koje je iz svemira pokošeno, tako da vanzemaljci iz njega mogu pročitati tajne znakove, i nekakvu kristalnu lubanju, pronađenu u Latinskoj Americi, za koju je Von Däniken, inače lik koji je tad izgledao kao što će izgledati trgovci fantastičnim posuđem u televizijskim reklamama budućnosti, tvrdio da je načinjena alatom čvršćim od najčvršće tvari na zemlji, te da na njoj, na toj lubanji, nema nijednog traga obrade materijala.

Nešto je tom tvrdnjom kanio dokazati, nešto što je već pisalo u knjizi “Sjećanje na budućnost”, koju, međutim, nitko na Sepetarevcu nije htio čitati. Däniken je, naime, zastupao mišljenje da je život na zemlju stigao odnekud iz kosmosa i da su izvanzemaljci mnogo prisutniji u našem civilizacijskom razvoju, kao i u svakodnevnim životima, nego što bi se itko usudio pretpostaviti.

U koječemu je vidio njihove prste, i onda bi pisao nove knjige, snimao nove dokumentarne filmove i serijale.

Nakon 1945, te poraza nacionalsocijalizma i fašizma, ali i sloma svih tradicionalnih ljudskih ideala i vjerovanja, nastupa polustoljetna era suočavanja zapadne civilizacije s posljedicama stoljeća logora, a onda i s Holokaustom. Doba je to posvemašnje samoće, bez Boga, bez nade i vjere, bez ikoga tko bi našu odgovornost podnosio umjesto nas. Tada se rađa moda letećih tanjura, Bermudskog trougla, kojekakvih izvantjelesnih iskustava, kojima prečesto asistiraju i mali zeleni.

Cvjetaju znanstvenofantastički žanrovi, rađa se nepregledna povijest budućnosti, započinje trka u Svemir i na Mjesec, koja se vodi između Amerike i Sovjetskog Saveza, a Erich von Däniken biva jedan od onih koji će za svako čudo naći zabavno i lakovjernoj publici blisko objašnjenje.

Šarlatan dobrozvučećeg njemačkog imena i prezimena vješto se udjenuo negdje između Zapada i Istoka. Umio je konstruirati naizgled stvarne okolnosti za koje ne bi postojalo znanstveno objašnjenje, na način na koji to, recimo, često čine i vjerski fanatici i trgovci religijskim dogmama, ali ono što su oni pripisivali Bogu, Von Däniken pripisivao je malim zelenim, i njihovim veličanstvenim, našem umu nespoznatljivim civilizacijama.

Na kraju, svima je to zgodno zvučalo, jer smo tad bili u ranoj, racionalističkoj fazi potrošačkog društva, kad su se, s jedne strane željezne zavjese, komunisti razumom borili protiv Boga, dok su s druge strane iste te zavjese kapitalisti istim tim razumom pokušavali nadvladati komuniste.

I jednim, i drugim, izvanzemaljci Ericha von Dänikena mogli su biti samo od pomoći. Konačno, u vrijeme kada su astronauti uz šahiste bili najveći heroji današnjice, koji su odlučivali hoće li pobijediti crveni Istok ili (tobože) šareni Zapad, Von Däniken zastupao je tezu da su naši davni preci zapravo bili – astronauti.

Njegove knjige svojedobno su prevedene na tridesetak jezika i prodane u ukupno sedamdesetak milijuna primjeraka, pa nije ni čudo da je nekim čudom primjerak “Sjećanja na budućnost” dolutao i na Sepetarevac.

Još kao maloljetnik osuđivan je zbog sitnog kriminala, da bi kasnije imao ozbiljnu karijeru kao prevarant, krivotvoritelj, lopov. Bio je apsolutno besraman u zlorabljenju mašte, te posve neopterećen obzirima koji nastaju kao posljedica formalnog ili neformalnog obrazovanja.

Knjigu “Sjećanja na budućnost” pisao je, recimo, po izlasku iz zatvora, kada je dobio namještenje hotelskog upravitelja u turističkom paklu, u Davosu. Pisao je kada bi gosti navečer pozaspali, ali slabo mu je išlo, no ipak jedan je čuveni, premda ne i ugledni nakladnik prihvatio da njegove fantazmagorije obradi i opismeni neki profesionalni pisac.

Nađen je gospodin imena Utz Utermann, koji je koristio ponešto gromoglasniji pseudonim Wilhelm Roggersdorf. Ali za pseudonim je gospodin Utermann imao jedan ozbiljniji razlog: naime, pod tim je imenom odranije bio poznat kao urednik Völkischer Beobachter, službenog tabloidnog glasila Hitlerove stranke, i valjda najzloglasnije tiskovine u ukupnoj povijesti novinarstva.

Utermann je svoj posao stručno obavio, “Sjećanje na budućnost” postalo je kolosalni, ali činilo se bezazleni bestseler za idiote, a prema ugovoru s izdavačem, Von Däniken tržio je sedam posto, a Utermann tri posto od svakog prodanog primjerka. Pa tako, valjda, i od tog primjerka iz kućne biblioteke na Sepetarevcu.

No, kako je to još uvijek bilo neko ozbiljno doba čovječanstva, prije grotesknog trijumfa kapitalizma u Hladnome ratu, i kako su u javnom mnijenju još uvijek odlučivali ozbiljni mediji, novine i službena znanost, arheolozi, povjesničari, astrofizičari, geolozi… sedamdesetih su godina dohakali Erichu von Dänikenu i vratili ga u anonimnost. Na Zapadu već u tom desetljeću biva oglašen kao varalica, na Istoku održavat će se još neko vrijeme kao bezazleni dobroćudni šarlatan i trgovac mitom o pra-astronautima, da bi na kraju bio raznesen pred naletima velike povijesti i globalne promjene vremena.

Kada, s uspostavom postfaktualnog društva, u vladavini društvenih mreža i sveopćoj poplavi internetskog smeća, posvuda pobijede mnogo krupnije i toksičnije varalice od njega, i kada službena znanost postane posljednja rupa na liberalno-kapitalističkoj svirali, te kada budalaštine iz njegovih knjiga postanu dio službenih saopćenja ministarstava znanosti u nekada slobodnim zapadnim zemljama, a recimo na Trećem, navodno najpametnijem i najkulturnijem programu Plenkovićeve dalekovidnice, zastavna emisija udarnoga termina bude “Na rubu znanosti”, nećemo se sjetiti Ericha von Däniken, jer da smo ga se sjetili, onda bismo i rekli da se iz njegovih knjiga rodio svijet u kojem živimo, a da su ispod njegovog šinjela izašli svi oni koji tim svijetom vladaju.

Ono što su Galilei, Tesla ili Einstein bili za svijet koji se rađao nakon 1945, to je za današnji svijet Erich von Däniken. Iznenadila nas je prvih dana 2026. vijest o njegovu odlasku, jer nam se činilo da je Von Däniken davno umro. Ako nije, kako je moguće da ga Donald Trump nije imenovao za državnog sekretara za nauku Sjedinjenih Američkih Država?

Danas bismo za njega rekli da nije bio samo varalica i šarlatan, nego i da je bio prorok novog doba. I kao što to s prorocima biva, nije mu bilo omogućeno da uživa u plodovima svoga proroštva.

Je li za Von Dänikena blagoslov ili je prokletstvo to što su se ostvarili njegovi snovi? To je jedno od onih pitanja koja nas nadilaze. Je li prokletstvo doživjeti ostvarenje vlastitih snova? Ako si uvjereni sanjar, onda jest. Ali ako si varalica, onda možda i nije.

Erich von Däniken u postčinjeničnom dobu probudio se kao pošten čovjek. Ili, kako će to reći Hina: “Premda su njegove teorije i danas kontroverzne među povjesničarima, znanstvenicima i kolegama piscima, djela su mu i dalje vrlo popularna.” Ako smo dobro razumjeli agenciju Siniše Kovačića, povjesničari, znanstvenici, a naročito “kolege pisci”, čisti su pušioničari u odnosu na pokojnika.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Erich von Däniken, varalica koji je doživio da svijet počne sličiti njegovu djelu).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  O ljudima i gamadi: mržnja, riječ 2025. godine u Hrvatskoj
    •  Velika bijela košulja - Božićna priča
    •  Tko su, u što vjeruju i za koga glasaju ubojice žena?
    •  Nije svako mjesto na kojem se trguje knjigama knjižara
    •  Edo Maajka, umjetnik je dijete koje se rodilo u tuđini
    •  Vrijeme kada djeca postaju roditelji svojim mrtvim očevima
    •  Zohran Mamdani, prvi gradonačelnik svijeta
    •  Kako je docent Žižić objavio da fašizma u svijetu više nema
    •  Snješka Knežević, čuvarica i kustosica grada Zagreba
    •  Zašto nas se toliko tiče ubojstvo oca u Novom Mestu

> Svi tekstovi ovog autora