Pozdrav medicinskoj sestri koja je pitala pišem li o njima

Pitam se da li se pišu kakvi osvrti o liječenju u bolnicama? Zbog tegoba koje s imala obraćam se mojoj obiteljskoj liječnici (tu je i laboratorijski nalaz napravljen na samom početku bolesti učinjen izvan Zagreba, kada su tegobe počele), te zaključuje da se radi o kovidu, ali da tu ima još nešto, što treba dalje istražiti. Upućuje na hitan prijem u Kliniku za infektivne bolesti Fran Mihaljević u Zagrebu.

I tako provedoh dio listopada te cijeli studeni i prosinac u liječenju post kovid komplikacija u dvije bolnice: Infektivna klinika Dr F. Mihaljević (nešto vremena između i je i boravak kod kuće, potom u Bolnici sestara milosrdnica). Još sam na kućnom liječenju i praćenju.

(Na moju sreću, zadnjih 37 godina nisam bila značajnije zdravstveno ugrožena i zahvalna sam zbog toga.)  

Osim početne nevjerice vezano uz nevolju koja me je snašla, nastojim razumjeti to iskustvo: Ne samo spremna za maksimalnu suradnju u ispitivanju/liječenju: Uz različite osjećaje i misli, uzimam to i kao neko moje vrijeme za refleksiju o sebi (ova misao lijepo zvuči, za ne?).

U prvim danima hospitalizacije, videći lap top, mlada sestra usput me upita ”Pišete li vi to o nama?” Osjetila sam nelagodu, pomislila sam kako to ne bi bilo ni lijepo ni dobro da se sestra osjeti procjenjivački promatranom u njenom radu: Meni je trebalo da se lap topom izmaknem od svojih zabrinutih misli.

Ali dojmovi su duboki i želim ponešto podijeliti iz iskustva mene kao pacijenta i zapravo intenzivnog kontakta i doživljaja profesionalne okoline (koja brine o meni), drugih pacijenata: ljudi u nevolji, različitih stanja, potreba, reakcija, mogućnosti razumijevanja i suradnje… sudbine. U bolesničkoj sobi u kratkom vremenu čuju se ili naslute životne priče, a moj posao bio je i još je slušanje životnih priča.

Bojim se kako bi ovo moje osobno izlaganje moglo ispasti, ali krenula sam…

U bolničkim danima razmišljam o zdravstvenim radnicima (vratite izraz radnici, zaboga!!!), njihovim motivima, zadaćama, emocijama, materijalnom stanju. Kako sve to utječe na osobu i njezin rad, posebno na teškim odjelima i bolestima gdje su veliki rizici po zdravlje pacijenata, gdje je puno intenzivnih susreta,  rastanaka… i gubitaka.

Kako je to ulagati u svoje znanje, održavati motivaciju, a sačuvati nužni profesionalni odmak i human odnos, balansirati svoj rad i privatni život, davati smisao? Ta u tim zanimanjima cilj je izliječiti, olakšati, a to doista nije uvijek moguće…

Liječnici:

Razne su to smetnje o kojima moji liječnici od prvog susreta prate. Hitni prijem i mlada liječnica koja s puno pažnje obavlja svoj posao, informira me o prvim nalazima, donesenim odlukama. Slijedi par dana liječenja u dnevnoj bolnici gdje me liječnica  (maksimalno posvećena, entuzijastična kao liječnica i znanstvenica) informira o odluci za hospitalizaciju. Suočava me i objašnjava razloge na meni razumljiv i prihvatljiv način.

Saznajem kako su dugotrajnije posljedice kovida još nedovoljno poznato i znanstveno istraženo područje te, stoga, valjda i liječenje mora biti da je u nekim situacijama zahtjevnije nego tamo gdje je neka bolest bolje poznata…

Sjećam se kako mi je moja sestra govorila (u ranim osamdesetim godinama kao specijalizantica za infektivne bolesti) o pojavi neke nove zarazne bolesti  – HIV/AIDS, s kojom su se medicinski svijet i javnost (sa zebnjom) tada tek suočavali.

Korona je mnoge stvari promijenila u različitim područjima našeg života kao što su se promijenile i mnoge okolnosti epohe u kojoj živimo.

Shvaćam da se o meni brinu i postupaju prema uvidu i prioritetima, rekla bih nastojeći zadobiti pogled na cjelinu, povezujući se međusobno (mlađe i starije službe; potom iz različitih dijagnostičkih specijalnosti i područja, te s drugim bolnicama/stručnjacima kada bi ocijenili da je to potrebno…).

Potajno pomišljam, ali onda ipak i naglas kažem da se osjećam kao kod dr Housea (želeći biti duhovita?), misleći na sve to što se istražuje, prati, ukršta, povezuje i raspliće…

U različitim pretragama svjedočim s koliko entuzijazma liječnici, ujedno i  edukatori prenose znanje svojeg područja specijalizantima, studentima. Sjećam se i mladog specijaliste koji izgleda nije svjestan s koliko znanja, zainteresiranosti i smisla za edukaciju prenosi prisutnima ono što upravo prati na UZV ekranu (poštovani kolumnisti Autografa, profesori medicine Nataša Antoljak i Boris Labar bili bi ponosni!).

Sestre/med tehničari:

Osim liječnika, na odjelima i bolnicama kamo dospijevam upoznajem laborante, a na odjelima doživljavam sestre i medicinske tehničare te  njegovatelje/ice (i druge) u svakodnevnom vrlo bliskom, tjelesnom i emocionalnom kontaktu s pacijentima; dvjema stranama sigurno nije jednako, ali to su intimni trenuci za obije strane. Obavještavaju pacijente o koracima u postupanju, što pruža informacije, umiruje i olakšava pacijentu; donose brze praktične odluke u okviru svojih kompetencija i zaduženja… 

Briga i njega teških pacijenata, vezanih uz postelju, te daljnje zbrinjavanje gdje je potrebno, mora biti da je posebna tema…

Kasnije shvaćam koliko vremena koncentrirano provode i uz računalo: bilježe, pamte, prenose sljedećoj smjeni; uče o usavršavanju uređaja kojima se koriste, prate stručne smjernice, neki još i studiraju, usavršavaju se.

Ostala mi je slika iz noćne smjene kako je provode uz plavu svjetlost računala. Poželjela bih u sebi da im noć bude mirna. Puno je dana kada sam se uvjerila da nije bilo vremena ni za predah, stoga su momenti kada bi se začuo i smijeh osoblja meni bili znak dobre predblagdanske atmosfere u timu, unatoč svemu.

Umorni (sagorijevanje?) ili ne, profesionalno izlaze na kraj svojim zadaćama s teškim/zahtjevnim, te često u bolesti psihički promijenjenim pacijentima.

Drugi:

Tu je i osoblje koje obavlja različite druge aktivnosti, nužne za funkcioniranje cijelog sistema. Diskretne osobe zadužene za čišćenje ponekad daju komentar koji malo doprinese atmosferi, održavajući (pre) velike površine (što znači manjak i tog kadra, ne samo zdravstvenog).

Tu su i pratioci na razne pretrage (nisam o tome ranije ništa znala, a također sudjeluju u liječenju – koji opet svojom pažnjom i vještinom, pomažu obavljanju potrebnih pretraga i drugo, strpljivi oko toga kada, kako, kamo treba otpratiti pacijenta…).

Također shvaćam da mnogi među zaposlenima putuju (na smjenski) rad iz drugih mjesta. Kod nekih to znači buđenje/kretanje u 4,30.

Pacijenti:

Čini mi se da u kratkom vremenu ispričamo svoju životnu priču. Postoje i uobičajene teme: Npr odakle stiže hrana, kako se određuju jelovnici za različite potrebe pacijenata? Hoće li stići još topla? Priče o hrani (prigovori) kojih ima, zapravo puno govore o nama, pacijentima i odnosu prema bolesti. A jednog od tih dana tema hrane bila je na onaj lijepi način, koji podržava nadu za ozdravljenjem ili barem poboljšanju zdravlja.

Dinamika promjene pacijenata u sobi/ama također je bila nešto značajno: npr dojmila su me se tri ratna veterana: kao (pre)mladi i nepripremljeni, nakon niza godina nošenja s ratnom traumom, onkološki su pacijenti s ponekim gelerom u tijelu… O tome sigurno ima podataka (moj uzorak od tri osobe navodi me na pitanje kako li se kroz desetljeća prate njihove potrebe i potrebe njihove neposredne okoline? Tko se osjeća (ili bi trebao) odgovornim? Čini mi se da je to različiti svijet od onih branitelja/zabranitelja koji se ističu u javnosti).

Uvjeti:

Na dva odjela u Vinogradskoj gdje sam boravila, rad se još uvijek odvija u privremenom prostoru zbog rekonstrukcije od potresa (čeka se skoro preseljenje) što postavlja dodatne zahtjeve na sve, a u meni je izazivalo suosjećanje i poštovanje zbog povećanih napora kako bi se zadržala kvaliteta brige o pacijentima.

I ovdje se dešava da pacijenti počekaju na postelju. Hodajući po inače prometnom hodniku duž odjela kako bih održavala koliko je moguće svoju snagu, vidim kako hodnici služe i kao spremišta različite opreme, u čemu se osoblje dodatno snalazi.

Rane jutarnje vizite kod predaje noćne smjene meni su bile i psihološki značajne (sigurnost, povjerenje), a malo kasnije i one s liječnicima, kada saznajemo više o sebi i procesu liječenja. (Podsjećam se što sam znala o psihologiji bolesnika i kako je to sada kada sam ja pacijent).

Ne razmišljam dalje o administraciji, upravi, položaju institucije, položaju zdravstva u društvu…

Zbog propisa i čekanja važnog lijeka (”pametni lijek”) s kojim se ne bi smjelo kasniti, naslućujem što se sve događa: pacijent s teškom bolesti čeka administrativnu proceduru odobrenja… izgleda nije sporno odobrenje, ali neizvjesnost nije laka. Može biti da ja pretjerujem (svjesna da se upuštam u nepoznato područje), ali nekako mi je bilo teško kada pacijent zna cijenu lijeka, broj ciklusa koje treba primiti i drugo. Nekako još i to dodaje teretu nošenja s dijagnozom i daljnjom perspektivom. Liječnica je također u iščekivanju, čini mi se angažirana kao za najbližeg.

Za mene koja nisam imala iskustvo rada u složenim sistemima (ali moji roditelji jesu) nužnost povezivanja i koordinacije su impresivni, koliko god tu sigurno ima i poteškoća.

Bolnica je ”totalna institucija” koja regulira sve aspekte života neke osobe (pacijenata, ali na svoj način i osoblja).

Ma zašto ja sve ovo pišem? Da li ja idealiziram, pitam se?

Meni je važno ovo iskustvo kroz koje prolazim kao pacijentica. Također, kao građanki koja je eto doživjela jedan poseban živi svijet, tako blizu, tako potreban, intenzivan, onaj u koji nerado zavirujemo dok nas ili naše bližnje ne pritisne potreba…

Dok smo zdravi, zdravlje se podrazumijeva? Kao pojedinci bježimo od svjesnosti o svojim navikama i stilu života koji može dovesti do bolesti.  Kada smo bolesni, imamo velika očekivanja od liječnika i ostalih što može rezultirati i razočaranjem, ljutnjom (”kako to da mi ne daju pravi lijek da ovo prođe nego dolazim već pola godine”).

Ipak, odgovornost za zdravlje nije samo na pojedincu… tiče se društva i njegove odgovornosti.

Prateći teme o stanju zdravstvenog sustava, pitam se zar nije prvo potrebna prosvjeta i prevencija, pa onda liječenje??? A danas je normalno da se zdravlje i zdravstvo gleda kao na biznis, na štetu javnog zdravstva? Nataša Škaričić piše 13. 11. 2025. u Novostima: ”Profitno zdravstvo raste, jednakost se smanjuje”?

(Privatnu medicinsku praksu kao stomatologija, ginekologija, koristila sam kroz život. Pa kada je nužno i današnje ponude ako mi nema druge, koristim, ali zdravlje kao biznis i mogućnost samo za imućne, još uz potporu države, teško mi pada).

Razmišljajući o zdravstvenim radnicima i o njihovom zdravlju, nalazim neke članke:

A Mohanty, 2019. Health problems in healthcare workers: A review, https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC6753812/; T. Varjačić i dr: Stres i posljedice stresa liječnika onkologa, Soc. psihijatrija., 41 (2013) 118 – 122); Zanimljiv pregled o zdravstvu i vremenu nekada i danas u post kovid periodu, te današnjim prioritetima koji pogoduju kapitalu, epidemiologa Predraga Đurića iz 2022. https//impulsportal.net: Šta možemo da naučimo iz iskustva zdravstva u SFRJ?

U edukaciji zdravstveni radnika fokus je, razumljivo, na liječenju pacijenata. Izgleda malo se pažnje posvećuje brizi o zdravlju i dobrobiti samih zdravstvenih radnika. A poznato je da su pod stresom zbog manjeg broja osoblja i drugih problema, visokih očekivanja (od sebe, okoline), te specifičnih problema i opasnosti na radnom mjestu.

Čitam članke o pobolijevanjima i povećanoj morbidnosti zdravstvenih radnika u kasnijem životu u usporedbi s općom populacijom, osobito npr u radu s onkološkim bolestima, djecom… Kod nas i u svijetu (opet, složena problematika, povezana je i s razvijenošću pojedinih zemalja).

Tko brine o zdravstvenim radnicima? Koliko je to i kome važno? Želimo li znati dugoročne tjelesne i psihološke posljedice na njihovo zdravlje, smisao koji pridaju svom radu, o balansu privatnog i profesionalnog života, utjecaju i odgovornosti za organizaciju rada, o razvoju u struci i napredovanju, o položaju zdravstva u društvu?

Zdravstveni radnici također su ljudi s emocijama, koji se ponekad iscrpljuju ili nedovoljno brinu o sebi zbog različitih razloga; i oni pobolijevaju.

Koje su to mjere potrebne za njihovu zaštitu i dobrobit, na administrativnoj i institucionalnoj, političkoj razini?

Ovih dana govori se o zabrinjavajućem stanju hitnog prijema na Rebru i općenito o tome da se u hitne službe slijevaju i potrebe (a nisu hitne prirode) koje je drugdje trebalo rješavati. Negdje sam opazila kako odgovorna osoba spominje da zdravstveni radnici hitne službe na KBC Zagreb (”Rebru”) daju sve od sebe i da pacijenti budu obrađeni. Vjerujem da je tako.

Ali, zar nije cinizam kazati da se funkcioniranje hitnog prijema održava naporima i posvećenošću zdravstvenih radnika? Pa ne može se očekivati da zdravstvo leži na entuzijazmu, posvećenosti poslu i odgovornosti onih u neposrednom radu, bez obzira na probleme u sustavu! Zar sve manje radnika koji se sve više trude…?

Provodeći režim koji mi je određen za vrijeme kućnog liječenja i predviđenih kontrola, mislim da idem u bolje dane.

Na kraju, želim pozdraviti onu mladu sestru s početka ovog mog traktata koja je pitala da li ja to pišem o njima. Da, o svima njima koji nas savjetuju, uče i liječe, brinu se za nas pacijente. S poštovanjem.

Oni zaslužuju da budu priznati na razne načine, da njihova djelatnost bude na drugačiji način prepoznata i cijenjena u društvu, s naglaskom na prevenciju i očuvanje zdravlja (našeg i njihovog), a potom na liječenje bolesti. A to je onda dobrobit i za društvo. Koje snage bi to mogle uspostaviti?

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Identitetu treba sloboda. Tada je i agresije u društvu manje
    •  Što je to dobrota?
    •  Thompsonovo sakraliziranje nacionalnog
    •  Važne poruke mirovne konferencije ''Srcem do mira''
    •  Treba dići glas protiv poricanja zločina
    •  Jača svijest o prepoznavanju potrebe za psihološkom podrškom
    •  Kako osnažiti školu nakon tragedije u OŠ Prečko
    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske
    •  Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?

> Svi tekstovi ovog autora