Zločini Andrije Artukovića u službi NDH (8)

(Opaska uredništva: U rubrici Feljton donosimo završnu riječ tužitelja Ante Nobila i njegove šefice, Ivanke Pinter Gajer, na suđenju ustaškom dužnosniku Andriji Artukoviću u travnju i svibnju 1986. Pinter Gajer je izrekla i napisala uvod koji je imao političkih ocjena i kraj, a Nobilo je napisao i pročitao sredinu koja je bila analiza samog postupka protiv Artukovića).

U dokaznom postupku saslušani svjedoci Ivo Senjanović, Radovan Trivunčić, Ruža Rupčić, Mijo Gec, Mara Vejnović, Egon Berger, Stjepan Nikolić, Željko Salzberger, Blaž Mesarić, Ljuban Jednak, Ivan Buntak u svojim potresnim iskazima iskazali su ovdje pred vama drugovi suci u dokaznom postupku da su zatvaranja i upućivanja u koncentracione logore započela odmah po osnivanju

Tzv. NDH, da su progoni Židova započeli s obilježavanjem, s oduzimanjem imovine, sa zabranama kretanja, da bi akcije hapšenja i odvođenja u logore vrlo brzo poprimile neviđene razmjere. Isto se tako postupalo i s Romima, sa Srbima te Hrvatima antifašistima. Zatvori su bili mjesta gdje se mučilo, prebijalo i likvidiralo.

Logori su bili mučilišta nepojmljivih razmjera, sa strašnim posljedicama po onima koji su tu dovedeni. U logore se dovodilo bez bilo kakvih prethodnih postupaka.

Mržnja i krvološtvo ustaša nisu mimoišli ni dojenčad ni malu djecu koji su zbog neishranjenosti, bolesti, trovanja, raznih mučenja umirali u agoniji života.

Svjedokinja Ruža Rupčić, kao i svjedokinja Mara Vejnović opisale su u svojim iskazima potresnim riječima odvajanje djece od majki, mučenje, klanje i ubijanje plinom djece svih dobi.

Svi ti svjedoci u pravilu upućivani su u logore samo zato što su bili Židovi, što su bili Romi, Srbi, antifašisti, a sudbinu majki povezale su i sudbine njihove djece.

Svjedok Đuro Klaić s Korduna, zatim svjedok Ljuban Jednak iz Banije u svojim iskazima opisali su ubijanje i skupljanje ljudi iz sela i naselja, kao što je bilo u Glini, u blizini Vrginmosta i drugdje.

Optuženi je u svom iskazu pokušao da otkloni svaku mogućnost da bi kao ministar unutrašnjih poslova znao za te događaje, navodeći da su ga doduše obavještavali o nekim uzbunama na terenu, ali da za progone nije čuo. Nije, po obrani optuženog, čuo za prisilno pokrštavanje, ni za ubijanje pokrštenih i ubijenih Srba u glinskoj crkvi, jer, kako on kaže, nije bio za to nadležan i o tome svemu nije imao pojma.

Pokršavanje je, po njegovim riječima, započelo upućenim pismom Pavelića na teren, a optuženi je samo u razgovoru s nadbiskupom Stepincem – svetim čovjekom bio kurir, odnosno transmisija za poruke koje su Pavelić i Stepinac međusobno upućivali.

Da je obrana optuženog ne samo neosnovana nego apsurdna, govori Zakonska odredba o suzbijanju nasilnih kažnjivih čina protiv države pojedinim osobama ili imovini od 20. srpnja 1942. godine, koja je objavljena u Narodnim novinama br. 162 od 22. srpnja 1942. godine, a koja je pročitana u dokaznom postupku, iz koje nedvojbeno proizlazi tko su osobe koje se upućuju u logor, zatim da se upućuju i članovi obitelji, koje same ili u zajednici s oružanim skupinama narušavaju javni red i sigurnost, zatim u kojoj se navodi da se upućivanje u logore vrši nakon odluke Ministarstva unutrašnjih poslova, Ravnateljstva za javni red i sigurnost, koje Ravnateljstvo donosi Odluku o oduzimanju imovine upućenih u logor.

Da se nije radilo o ”individualnim” slučajevima kako to navodi optuženi u svojoj obrani, ne proizlazi samo iz iskaza gore navedenih svjedoka, već i iz iskaza svjedoka Stjepana Bratelja, Franje Trubara i niza drugih, koji su u svojim iskazima potvrdili, a bili su tada službenici ili u Ministarstvu unutrašnjih poslova ili šefovi Redarstva, da je bila opće poznata činjenica da se ljudi masovno upućuju u logore i da tamo nestaju, da se hapse Srbi, da se isti upućuju u Jasenovac, a da se sve to radilo po nalogu sredskih načelnika koji su spadali u Artukovićevu nadležnost.

Da je optuženi ne samo znao za upućivanje u logore, već i za stanje u logorima, kao i za mučenja po zatvorima, nesporno proizlazi iz iskaza svjedoka Blaža Mesarića, koji je vidio optuženog da obilazi zatvor, zatim svjedoka Đure Klaića, koji je od svog brata koji je boravio u Jasenovcu čuo o dolasku Artukovića u logore, da su se tada brusili noževi i sjekire, zatim iz iskaza Mije Geca koji pretpostavlja da je u komisiji koja je obilazila logor bio prisutan i Andrija Artuković, te na osnovu izjave Ivana Buntaka koji je potvrdio da je vidio optuženog zajedno s Pavelićem u obilasku ustaša u Zlatar Bistrici, gdje su se kao pokloni dijelile kame.

Iz iskaza u dokaznom postupku pročitanog Vuke Radeka nesporno proizlazi da je optuženi obilazio i logor Stara Gradiška, pa prema tome ne samo da je znao o stanju u logorima, nego je i jako dobro znao da se u logore upućuju djeca.

Da je optuženi u vršenju svojih ovlaštenja bio vrlo aktivan kad se primjenjivala odmazda na osnovu zakonske odredbe o suzbijanju nasilnih kažnjivih čina protiv države, pojedinih osoba i imovine od 22. srpnja 1942. godine, vidljivo je iz bezbroj oglasa, objavljenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova, Glavnom ravnateljstvu za javni red i sigurnost, u dnevnim listovima, kao što je, primjerice, u Hrvatskom narodu br. 752 od 8. lipnja 1943. godine o strijeljanju 10 redarstvenih ustanovljenih komunista prvaka ili u broju 526 od 11. rujna 1942. godine o strijeljanju 20 talaca za dva njemačka vojnika.

Svi navedeni i provedeni dokazi nesumnjivo ukazuju da je optuženi u okviru svojih ovlaštenja bio dugo pripreman, da je u skladu sa svojom ideologijom, na ustaškim načelima, sa svojim moralnim principima koje je identificirao s principima Katoličke crkve, ne samo iz beskrajne mržnje vršio teror i ubijanje upućivanjem u zatvore i koncentracione logore, već je to činio zbog svoje ideje ”da treba uništiti nametnike”, u ime neke čistoće, a zbog te čistoće treba vršiti i odmazde, pa makar i nad stotinama ljudi, jer isti ne mogu da stanu svi u koncentracione logore, ili jednostavno zbog toga jer su živi, i za optuženog nema nikakvog značenja ljudski život, a posebno život čovjeka njemu niže rase, druge vjere ili jednostavno zato jer ne pripada ustaškom pokretu.

Postupak protiv optuženog Andrije Artukovića zbog poznatih činjenica vezanih za zahtjev za izručenje, kao i za činjenice koje su utvrđene već u postupku izručenja protiv Andrije Artukovića, izazvao je veliki interes u javnosti, kako u našoj zemlji tako i u inozemstvu.

Dokazni postupak protiv optuženog Andrije Artukovića samo je potvrdio osnovanost stvorenog mišljenja u javnosti da je optuženi Andrija Artuković odgovoran za bezbroj zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika izvršenih na način neshvatljiv ljudskom razumu.

Težina počinjenih ratnih zločina, stupanj odgovornosti optuženog, kao i posljedice koje se ne mogu i ne smiju zaboraviti, nalažu vama drugovi suci, da u ovom krivičnom postupku ocijenite odgovornost optuženog, i ako utvrdite da je kriv, da mu izreknete zasluženu kaznu po zakonu.

Provedeni postupak protiv optuženog Andrije Artukovića u kojem su utvrđene sve relevantne činjenice koje ukazuju na stupanj krivične odgovornosti optuženog, pobude iz kojih je djela počinio, povredu zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima su djela počinjena, njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na njegovu ličnost, nesumnjivo daju dovoljnu osnovu za ocjenu tko je optuženi Andrija Artuković i kakvu je kaznu za počinjena djela i zaslužio.

Nema sumnje da je stupanj krivične odgovornosti obzirom na težinu počinjenih djela i njihovu ogromnu društvenu opasnost vrlo velik. Povreda zaštićenog dobra su teške povrede, nanijete civilnom stanovništvu i ratnim zarobljenicima. Lišavanje života civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika po optuženom Andriju Artukoviću imalo je za posljedicu ogroman broj žrtava, radilo se o masakru više od 1.000 ljudi, a koje mu se stavljaju na teret kao posljedice konkretnih inkriminacija koje su bile osnova za vođenje ovog postupka.

Optuženi je već u svojoj mladosti stekao visoke školske kvalifikacije, te stečeno znanje i sve svoje sposobnosti iskoristio je u stvaranju terorističke zločinačke organizacije s drugim najvećim zločincima, čiji su simboli bili kama i pištolj.

Od svog odlaska u emigraciju 1932. godine, sistematski se sam priprema i priprema druge za terorizam, stupa u službu nacizma i fašizma i nakon mučnog napada okupatora na Jugoslaviju, s već pripremljenim i detaljno razrađenim programom nastupa u jednoj od prvih uloga uz zločinca Antu Pavelića u stvaranju terorističke, kvislinške tvorevine nazvane NDH.

Svoje znanje iz pravnih nauka koristio je u pripremi i oblikovanju svirepih akata ustaške vlasti. Primjenjujući ustašku ideologiju stvorio je sistem terora, bezakonja, a sve pod izgovorom stvaranja čiste hrvatske države i u ime više rase.

Stotine tisuća ljudi ubijani su, mučeni i deportirani, samo zato što su bili drukčijeg političkog i ideološkog uvjerenja ili zato što su pripadali drugom narodu, drugoj vjeroispovijesti ili zato što su se slučajno tu našli. To je bila tragična bilanca jedne strahovlade u kojoj je optuženi Andrija Artuković kao ministar unutrašnjih poslova, ministar bogoštovlja i pravosuđa i čuvar državnog pečata odigrao jednu od najvažnijih uloga.

Pobude i okolnosti zbog kojih je optuženi počinio krivična djela, kao i težina njihovih posljedica svrstavaju optuženog Andriju Artukovića u red najtežih ratnih zločinaca u toku Drugog svjetskog rata.

Optuženi je vlastoljubiva i častohlepna osoba. On sebe u toku postupka naziva ”mala malenkost”, a istovremeno ističe da je bio osoba punog povjerenja zločinca Ante Pavelića.

On je svirep i beskrupulozan. On je bio inicijator i naredbodavac najgnusnijih zločina od vršenja genocida nad Židovima, Romima, Srbima do likvidacija svih protivnika ne birajući sredstva i način izvršenja djela. Dok ističe svoje moralne principe, koje poistovjećuje s principima Katoličke crkve i ustaške države, upućuje djecu, žene i starce u najozlogašenije logore smrti. Prikazujući se borcem za neka idejna prava hrvatskog naroda ne libi se da u ime tog istog naroda vrši zlodjela, od kojih čovjeku zastaje dah, mrači se normalni um, jer su oni tako strašni da ih i najkrvoločnija zvijer ne bi mogla smisliti.

Da je optuženi osoba izopačenih pogleda na život, govori najbolje činjenica da inicijatore najgnusnijih zločina kao i njihove neposredne izvršioce ubice smatra osobama visokih moralnih kvaliteta očito zato jer je i sam ubica i zločinac.

I ovaj postupak pokazao je, da je optuženi dvolična i neiskrena osoba. Uvijek je bio spreman da odgovornost za zločin otkloni od sebe, da ih prebaci na druge, a da pri tom ostane potpuno hladan pred žrtvama svojih zlodjela.

On je cinik koji se ne kaje. Štoviše on je neiskren i kad su u pitanju notorne činjenice. Ni nakon više od 40 godina, optuženi ne pokazuje ni traga kajanja, a kad sluša potresne iskaze svjedoka, iskaze žrtava svojih zlodjela, na licu mu se vidi cinični osmijeh. Ovaj osmijeh vrlo brzo zamjenjuje kameni izražaj lica, iza kojeg nema ni savjesti, ni žaljenja, ni potrebe za oprostom.

Iako je u ovom postupku utvrđivanja odgovornosti optuženog za samo dva krivična djela, odnosno četiri inkriminirane radnje, činjenice utvrđene, a odnose se na okolnosti pod kojima su djela počinjena nesumnjivo ukazuju da je optuženi u stvari odgovoran za ubijanje više stotina hiljada ljudi, među kojima je bilo sitne djece, žena i staraca, kao i za sva ona mučenja, patnje, zastrašivanja, koje je optuženi svojim postupcima nanio narodima.

To sve ukazuje da je optuženi Andrija Artuković bio i ostao ratni zločinac, da je osnovano dobio naziv balkanskog krvnika, te da se počinjeni zločini ne mogu i ne smiju zaboraviti.

Ovaj postupak i izrečena kazna optuženom treba da kao savjest i svijest bude opomena ljudima za zločine koji se ne smiju zaboraviti, za koje se mora odgovarati, za zločine stare, za zločine danas i sve one zločine protiv nasilja, protiv mira i čovječnosti.

Kao ratni zločinac optuženi Andrija Artuković je svojim postupcima u historiji naših naroda zabilježio najcrnje stranice terora, zločina i smrti. Optuženi je zločinac koji po svom opsegu i težini izvršenih zločina svrstava se u red najvećih i najozlogašenijih ratnih zločinaca koje je slobodoljubivo čovječanstvo osudilo na Nirnberškom i drugim procesima.

Zbog toga što je pravda spora ali dostižna, zbog toga jer čovjek mora da vjeruje u pravdu, izrečena kazna optuženom treba da bude opomena znanim i neznanima da se zločini ne bi ponovili, da se zločini ne smiju vršiti, da mračnjaštvo i ljudska izopačenost treba da ustupi svoje mjesto razumijevanju i sporazumijevanju između ljudi i naroda.

Predlažemo stoga da se optuženom Andriji Artukoviću za inkriminirana mu krivična djela, a u okviru zakona izrekne jedina moguća kazna i to smrtna kazna.

(Kraj feljtona).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zločini Andrije Artukovića u službi NDH (7)
    •  Zločini Andrije Artukovića u službi NDH (6)
    •  Zločini Andrije Artukovića u službi NDH (5)
    •  Zločini Andrije Artukovića u službi NDH (4)
    •  Zločini Andrije Artukovića u službi NDH (3)
    •  Zločini Andrije Artukovića u službi NDH (2)
    •  Zločini Andrije Artukovića u službi NDH (1)

> Svi tekstovi ovog autora