autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Malo je jedan Vidović za ovoliku mutež

AUTOR: Vedran Limić / 20.03.2026.

Vedran Limić

S vrimena na vrime moja jedina me zna poslat na pazarić kupit nešto šta ona nije uspila nać na glavnom pazaru. I onda ja bez pogovora, patike na noge i pravac na mali pazar koji je nekih tristotinjak metara od naše kuće.

Od tih trista, sto metara zračne linije otpada na put kroz park Emanuela Vidovića, velikog splitskog slikara poznatog po sfumato tehnici u kojoj je odma uz bok Leonarda. I putovanje kroz ti đardin nikad nisan uspija preć manje od tri i po sata.

I to ne zato šta san nešta posebno spor već zato šta ti arhitekt koji je projektira te stazice ima bit da je diplomu kupija u Travniku. I to iz druge. A kako ne volin gazit po travi, onda polako pičim po tim stazicama. Ima ih milijun, skoro više nego stabala, ali zato malo manje od zbroja travki. E sad, kad dođen na početak onda me odma dočeka sedam krakova pa ti sad biraj, nije da nemam izbora.

Ovu desnu izbjegavam iz ideoloških razloga jer je skrojena u obliku duplog slova S. Ti SS me podsjeća na vrlo mračnu prošlost. Ovu još desniju u formi slova U, izbjegavam jer me podsjeća na mračnu sadašnjost. U ovu srednju, šaljivu s pet kraka, ne zakoračujem jer svaki put bi me vratila u prošlost, preciznije na početni položaj. Tako s njon nikako ne mogu do željenog cilja.

I onda ja idem ovin ostalima običnim, reklo bi se narodnim stazama. A tek to je zajeb samo takvi jer jedna je u obliku slova NJ, druga LJ, a treća ŠČG i onda ja pičim po svome. Skoro nikad ne idem desno, puno više livo, a najčešće pravo i onda kako-tako dođem do kraja ovog prekrasnog đardina s milijun krivih puteva i puteljaka koji me vrte u krug na ovoj prelijepoj feti zemlje.

Ove, reklo bi se, stranputice nipošto ne umanjuju hortikulturnu lipotu ovog parka pogotovo kad mu pridodam ornitološki rajski ugođaj. Zadnji put me neki stranac ljubazno zamolio da mu kažem di je izlaz jer se već tri sata vrti u krug. Ljubazno sam mu dao broj Banskih dvora ipak je to prava adresa za trasiranje izlaza iz svekolikih problema.

I sad bez zajebancije, mene prve face Banskih dvora neopisivo podsjećaju na ovi moj čudnovati park sfumato meštra Emanuela Vidovića. Ovo sfumato dolazi od magle, izmaglice, nejasnih slika u kojima se samo naziru konture onoga što se želi prikazat.

Evo neki dan, na nekoj presici, naš najveći sin što je hrvatska majka rodila, na pitanje kada će ionako obespravljenim umirovljenicima standard, koji je skoro istovjetan prosjacima, napokon porasti i kad će povećanje penzije, majstor odgovara kako BDP nikad nije bio veći nego danas.

Onda spominje avione, bombone, kamione, tenkove, puteve, škole… jednom riječju nabraja neviđene uspjehe svoje vlade po sistemu svaka nam čast. Iako cila Europa zna da smo posljednji, ipak to ne prijeći vladu da se časti medaljama.

Dakako, konkretnog odgovora nema, ali sfumata kao u galeriji Vidović. Onda slijedi ponovljeno pitanje i skoro isti krivudavi odgovor. Usput smo saznali kako je vlada povećala plaće i davanja u školstvu, zdravstvu, policiji i tako dalje, i onako skoro usput dodaje kako vlada radi sve ne bili i taj problem uspješno riješili.

A kako je ovi ljubopitljivi uporan, onda slijedi odgovor u stilu: Uskoro čim se za to steknu uvjeti. Ako se njega ili njegove pobočnike pita nešto konkretno tipa: Zašto inflacija i dalje galopira, šta njima u tom, a za pravo reći ni u jednom trenutku nimalo ne odgovara, slijedi odgovor tipa: Baš ste slatki tako radoznali.

Ako ih se pita o sramnom pozdravu oni kao zbor spojenih moždana tvrdi kako oni to ne čuju. Crnokapuljaše i njihovo divljanje, porast kriminala, međuvršnjačko nasilje, porast narkomanije i alkoholizma, egzodus hrvatske pameti, nepotizma, mitologije, pogodovanje krupno-mutnom kokošarskom kapitalu, ne vide, ustvari kao u magli se ponekad i sporadično tako neke pojave i naziru.

Jednom riječju sve ove negativne pojave koje su stekle status vidljivosti na svakom koraku oni u svojoj stamenoj deklarativnoj transparentnosti ne vide. Reklo bi se sfumato u našem političkom narativu hara žešće nego u svim slikama genijalnog Emanuela Vidovića.

A nama običnim ljudima preostaje jedino da kroz izbore biramo kojom ćemo stazom ići. Možemo onom SS, onom U, možemo i višekrakom, a možemo i onom svojom ako uključimo mozak.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: