Kako žive agnostici i ateisti, odnosno ireligiozne osobe?

Pet puta su Hrvati (ili sedam, ta nisu glasali za Franju Tuđmana zbog njegova katolištva!) za šefa države birali političara koji ne ide u Crkvu, ne vjeruje, agnostik je, ateist ili ireligiozan… Zapravo, ako ćemo pošteno, samo jednom nam se dogodio mandat osobe koja se deklarirala vjernikom, to jest, katolkinjom – Kolinda Grabar-Kitarović se zove to Božje stvorenje.

Ovu kolumnu posvećujem osobama bez vjere u Boga i to zato što mi je stalo da dobro prođe, da se za nju čuje, da bude dobro posjećena iduća naša tribina (portala Ekumene) iz serije ”Laboratorij za dijalog”, tribina u povodu 20. godišnjice postojanja udruge ireligioznih osoba Protagora. Naime, iduće bi nedjelje poziv bio na knap jer je tribina zakazana za ponedjeljak 30. ožujka u 19:30 sati u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu (i to će biti naša posljednja tribina ”u mandatu” predrage ravnateljice Jasne Kovačević koja nam odlazi u mirovinu, nadajmo se ne u mirovanje!).

Navršilo se, dakle, dvadeset godina od osnutka Protagore, udruge koja je u hrvatskom javnom prostoru prepoznata po zauzimanju za prava ireligioznih građana i za dosljednu primjenu načela sekularne države. Osnovana u veljači prije dva desetljeća na poticaj profesora filozofije i sociologije Milana Polića, Protagora je od samog početka okupljala ljude različitih profesionalnih i javnih profila, povezane uvjerenjem da ustavno određenje Hrvatske kao sekularne države mora imati i stvarni, a ne samo deklarativni sadržaj.

Upravo se u tom prostoru između ustavnog načela i društvene prakse oblikuje i djelovanje Protagore.

Gosti naše najavljene tribine: pedagoginja Vesna Mihoković-Puhovski i odvjetnik Alan-Stjepko Sorić kažu da je Hrvatska na normativnoj razini sekularna država u kojoj su sloboda vjeroispovijesti i sloboda drugih svjetonazora zajamčene, a država odvojena od vjerskih zajednica. U stvarnosti to razgraničenje često ostaje nejasno, djelomično ili selektivno provedeno. Protagora zato godinama upozorava da sekularnost nije apstraktno ideološko pitanje, nego standard jednakosti među građanima.

By the way, Protagora je bio grčki filozof (oko 480. pr. Kr. – oko 410. pr. Kr.) kojeg se može nazivati skeptičnim ili agnostičkim (“O bogovima ne mogu znati niti da jesu niti da nisu, niti kakvo je njima obličje: jer mnogo toga sprečava pouzdano znanje, nejasnoća [same stvari] i kratkoća ljudskog života”).

Sada ću još malo o navodnoj sekularnosti Hrvatske. Zašto pišem navodno?

Često ćemo čuti iz usta i pera političara, neupućenih novinara i nekih aktivista organizacija civilnog društva kako je Hrvatska sekularna ”jer to piše u Ustavu”. Ne, ne piše!

Ono što Ustav poštuje su određene stavke načela sekularnosti (npr. čl. 40. i čl. 41.),

Članak 40.

Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.

Članak 41.

Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.

Ali termin ”sekularna” u Ustavu ne postoji onako kako postoji u ustavima drugih država. Ako želimo pokazati takav primjer, nećemo pogriješiti navedemo li odredbu iz, na primjer, francuskog Ustava.

Odvojenost Crkve i države eksplicite je naglašena u prvom članku francuskog Ustava: ”La France est une République indivisible, laique, démocratique et sociale”.

U prvom članku hrvatskog Ustava, koji su pisali hrvatski pravnici školovani i u Francuskoj, sekularnost države je eksplicitno izbačen pojam. Citiram: ”Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država”. Nedostaje ono ”laička”.

Zadaća bi nam trebala biti nastojanje, koje momentalno nije moguće, da se Hrvatska definira kao sekularna država, ne nužno tvrdo kao u Francuskoj, ali to se može napraviti. Posao se realno ne olakšava tako da se krivo definira pojašnjava prof. Žarko Puhovski, nego treba doista odrediti u Ustavu da je država sekularna. Kada? Kad se o tome postigne dovoljno jaka svijest koja bi dovela do dvotrećinske većine u Saboru; to možda neće biti skoro moguće, ali ne znači da ne treba težiti tome.

Sekularnost nije pravilo, iako bi to postala kada bi se točnom, opsežnom definicijom unijelo u kakav zakon ili čak Ustav; ona je princip, standard suvremenog društva koji se očituje u jako puno stvari, a to u RH jednostavno nije slučaj bez obzira na to što u Ustavu piše ili ne.

Pristalice sekularizma, koji se u Francuskoj zove laicité, zagovaraju, prije svega, odvojenost Crkve od države, nemiješanje vjerskih institucija u poslove države i nemiješanje države u rad vjerskih institucija. To je nešto sasvim drugo od tvrdnje da je religija irelevantna za čovjekov život.

Sekularizam (od latinske riječi saeculum, koja ukazuje na sve ono što ne pripada religiji) je skup društvenih promjena koje jednu naciju vode ka usvajanju sekularne kulture. Pojam ”sekularna kultura” shvaćamo u smislu da država ima male ili nikakve ingerencije u vjerskoj sferi i obratno, da vjera ima male i nikakve ingerencije u državnim poslovima. Drugim riječima, sekularizmom država jamči društvu slobodu od religioznih zakona i učenja.

Sekularizam je, dakle, princip razdvajanja državnih institucija i osoba ovlaštenih za zastupanje države od vjerskih institucija i vjerskih dostojanstvenika.

U intervjuu francuskim katoličkim novinama La Croix 16. svibnja 2016. godine papa Franjo je na upit što misli o povećanoj zabrinutosti dijela kršćana zbog širenja islama u Europi odgovorio je kako svatko ima pravo prakticirati vjeru koju je odabrao. ”Sekularna država, za razliku od države s jednom religijom koja se svima nameće, može svakome pružiti tu priliku”, kazao je Papa.

Naime, ”svi su ljudi jednaki: kao sinovi i kćeri Božje ili kao kreatori svojega osobnog dostojanstva. I svatko bi trebalo da ima slobodu prakticirati svoju vjeru. Ako muslimanka želi nositi hidžab, treba joj to omogućiti. Jednako vrijedi ako katolik želi nositi križ. Moramo imati priliku ispovijedati svoju vjeru ne na marginama kulture, nego u njoj.”

Potom je dodao: ”Vjerujem da sekularizam popraćen jakim zakonima koji jamče vjersku slobodu pruža okvir za kretanje prema naprijed”.

Papa je, dakle, jasno rekao da države trebaju biti sekularne!

Države s državnom religijom, teokratske, znamo, loše završavaju. I ugrožavaju građanske slobode, uključujući i slobodu samih vjernika: ničiju savjest ne mogu i ne smiju određivati zakoni juridičkoga reda.

Papinu izjavu zacijelo ne bi trebalo shvatiti kao poziv na zbijanje redova protiv ”sekularizirana svijeta” i njegovu ”sveopću, masonsko-liberalnu urotu protiv vjere” – što je poziv koji sve agresivnije čujemo iz redova onih koji su se infiltrirali u politički život u Hrvatskoj hoteći zaposjesti sekularne zakone ne bi li tako vrijednosti za koje se zalažu nametnuli cijelom društvu – nego kao poziv na ponovno promišljanje odnosa religije i sekularnoga svijeta, dijalektike izgradnje kršćanske savjesti i donošenja zakona koji bi štitili od diskriminacije i one koji ne žive po moralnim učenjima Crkve.

Zanimljivo da su se na Papine pozive na promjene ponajmanje voljni odazvati biskupi iz istočnoeuropskih zemalja, iz tzv. zemalja bivšeg komunizma. Ne prihvaćaju li ga Crkve tih zemalja zbog toga što nisu do kraja prošle upravo kroz proces sekularizacije kojemu se sada toliko opiru?

Doduše, živjeti u homogenističkim komunističkim i socijalističkim zemljama bilo je iskustvo kadikad brutalne sekularizacije, no promjena političkog režima nije donijela diferencijaciju. Štoviše, uvela je svojevrstan neofeudalni koncept kao mogući siguran okvir u strahu, proizvedenom gubitkom ”neprijatelja”, od mogućega raspada.

Crkve koje su godinama bile izvan javnoga političkog života odjednom su se našle u situaciji da i same mogu koristiti poluge vlasti.

Tzv. ”Crkva u Hrvata” (što je potpuno kriv pojam, apsolutno ne koncilski, zapravo nacionalistički) koja ”sekularizam” smatra najljućim neprijateljem kršćanske vjere sama proizvodi sekularizam najgore vrste.

Dijeljenje ljudi na ”mi” i ”oni” – Hrvati i ne-Hrvati, vjernici i ateisti – proizvodi nasilje utemeljeno na totalitarističkom razumijevanju same vjere. ”Budući da vjera u jednoga Boga ‘antitetički krivotvori identitet’, vjerska predanost jednome Bogu skončava u pogrešnom poimanju identiteta (mi smo ‘mi’ jer nismo ‘oni’) te pridonosi nasilnom djelovanju (mi možemo ostati ‘mi’ samo ako izbrišemo ‘njih’)”, piše teolog prof. Miroslav Volf (u knjizi ”Javna vjera”).

Problem proizlazi iz činjenice da religija u svojem vjerskom području još uvijek polaže pravo na kategoriju univerzalne istine.

Naš znameniti sociolog religije pokojni Željko Mardešić primjećuje da upravo na tome počiva religijska isključivost (u knjizi ”Lica i maske svetoga”). Naime, mnogim vjernicima se čini kako vjerovati da postoji samo jedan Bog znači vjerovati u samo jednoga pravog Boga.

Budući da takva tvrdnja za istinom o moralnom i metafizičkom obilježju jednoga Boga mora biti univerzalna, ona je onda neizbježno javna.

Univerzalne javne tvrdnje dovode do sukoba kada se sučele sa suprotnim tvrdnjama bez obzira na to radi li se o partikularnim ili univerzalnim oblicima te tvrdnje. Stoga religijska isključivost neizbježno ima nasilno naslijeđe: ”mi” vjernici imamo na našoj strani jednoga pravog Boga i stojimo nasuprot ”njih”, nevjernika i odmetnika.

Elem, ukratko rečeno, sekularizacija se može pobliže odrediti kao postupno slabljenje i onda nestajanje javnog utjecaja eklezijalnih ustanova na društveno ponašanje i mišljenje ljudi. Je li to dobro ili loše?

Pri pravljenju tipologije religioznosti potrebno je obratiti pažnju i na društveni položaj koji ima određena religija. U suštini su moguća tri osnovna načina procjenjivanja i tretiranja religija koje treba promatrati preko odnosa države i Crkve: da država prihvaća Crkvu kao svoju ideološku osnovu ili saveznika, da se drži ravnodušno, tretirajući je kao privatnu stvar ili da vodi direktnu ili indirektnu akciju protiv Crkve.

Mi svjedočimo, ne svugdje na isti način, da proces sekularizacije, što podrazumijeva, ponavljam, smanjeni utjecaj religije na društvo, dovodi do toga da se religija povlači u sferu privatnog života svake osobe koja vjeruje.

Ali vjerske zajednice, svojim zajedničkim religijskim vrijednostima i svojim tisućljetnim iskustvom, mogu dati značajan doprinos u svrhu moralno-etičke preobrazbe i senzibilizacije svih slojeva za veću društvenu pravednost. Javnost, ona koja nije vjernički raspoložena, tereti Katoličku crkvu da gura nos u zakonodavne poslove, ali istodobno pokazuje nerazumijevanje za narav i mjesto vjerskih zajednica.

Ako se misli na same vjernike, mnogi katolici misle da biskupi, na primjer, nisu dovoljno angažirani u krucijalnim pitanjima kao što su ona socijalan i ekonomska, dapače, da su se okrenuli od siromaha jer grade luksuzna zdanja dok narod čak i gladuje.

Kažimo to i ovako: religija u društvu i životu pojedinaca igra mnogostruku ulogu ispunjavanja višestrukih funkcija. Najbrojnije i najzanimljivije su one koje su povezane uz traženje izgovora za ljudske interese i njihovo zabašurivanje, što je sinonim za ideologizaciju religije. Istraživanja ukazuju (neki teolozi poput Alena Kristića to i naglašavaju) da je u povijesti religija igrala – možda i više nego što se pretpostavljalo – ulogu maske, jer je svojom teološkom retorikom pokrivala scenarije nereligiozne ili potpuno svjetovne koristi.

”Hinjena religioznost je dokazala da ne postoji ni jedan politički interes koji ne bi mogla pokriti religijska ideja te da su, nažalost, u tome svoj udio imali i imaju i mnogi vjerski službenici, ali i vođe” (Kristić). Sekularizam je šansa, nužnost, nikakav pakao na zemlji. Ne meni.

O tomu bih želio da porazgovaramo, ali prvenstveno o tomu kako nas ireligiozne osobe promatraju, kako se one osjećaju u Hrvatskoj danas?

To da su naši sugrađani većinu puta glasali za agnostika ili ateistu govori o tomu da, jer nas to povijest uči i višestruko potvrđuje, većina vjernika u crkve ne dolazi po političko mišljenje. Crkva nije komitet, ma da se kao takva često i postavlja. Uostalom: evo što sam pročitao u poruci koja je stigla na moj stol od jedne gospođe iz Zagreba (dok sam radio u prvoj kampanji Ive Josipovića): ”Uvjerena sam da agnostik može biti pošteniji od pojedinaca koji se deklariraju velikim katolicima”. I u tome je poanta. Traže se stručnost i poštenje. To su mjerila podobnosti. Jer, kako je izjavio don Živko Kustić: ”Ako moram popraviti bravu, zovem bravara i ne pitam ga je li jučer bio na misi”.

I ne bih sada otvarao raspravu o malim, srednjim, velikim ili ogromnim katolicima jer sam, kao što je poznato i razglašeno, ”loš katolik” koji bi se napokon trebao gubiti iz Katoličke crkve i prijeći u Pravoslavnu crkvu, pa stoga, možda i nisam mjerodavan ili pozvan valorizirati nečije katolištvo. Radije bih dao svoje mišljenje o ”spornom” svjetonazoru ireligioznih osoba.

Valja čitati djela velikog ali pokojnog luteranskog teologa Jürgena Moltmanna. Dogodilo mi se da sam upoznao i imao čast razgovarati s prof. Moltmannom u Zagrebu pa sam ostao potvrđen i pohvaljen u sljedećem stavu. Jasno je da se ateisti i/ili agnostici ne moraju ispričavati ili opravdavati zbog vlastita svjetonazora. Nije sporno da mnogi u Boga ne vjeruju. Važno je istaknuti da Bog vjeruje u svako ljudsko biće i da ima povjerenje, u njega i u nju. Zbog toga sam i ja dužan poštivati to povjerenje koje Bog ima u sve ljude i neću odbaciti nekoga zbog činjenice da ne vjeruje u Boga ili zato što ne može ili zato što ne želi.

Bog ljubi sve nas. Krist je za sve ljude položio svoj život. Duh Sveti je prisutan u svim ljudima. Zapravo, vjera nije za mene poseban dar, već mogućnost koja se pruža svoj djeci. To je pozivnica svima bez obzira na naše razlike. Zbog toga odbijam podjele čovječanstva na vjernike i nevjernike. Rekao bih da je to protiv pobožnosti. Moltmann kaže: ”Tko kaže da časti Boga a odbacuje nevjernike nije konzistentan i griješi”.

Uvijek i u svakom ću pogledu, kao deklarirani vjernik, kršćanin, imati ispruženu ruku svima, osobito prema onima koji nemaju dar vjere.

U tom pogledu, moram priznati da saznajem da agnostici i ateisti nisu živjeli u ugodnoj atmosferi među nama te smo zbog toga dužni potruditi se da u potpunosti oživi spomenuti članak 40. Ustava naše zemlje u kojim se jamči slobodno javno očitovanje vjere ali i svakog drugog uvjerenja.

Za sam kraj: udruga Protagora, kažu njeni predstavnici, ne nastupa protiv vjernika niti protiv prava građana da svoja uvjerenja slobodno izražavaju u javnosti. Naprotiv, njezina je osnovna teza da sekularna država upravo i postoji zato da bi štitila sve — i vjernike, i pripadnike manjinskih vjerskih zajednica, i agnostike, i ateiste, i sve druge građane bez obzira na njihov svjetonazorski identitet. U tom smislu Protagora sekularnost ne tumači kao sredstvo potiskivanja religije, nego kao okvir ravnopravnosti.

Takva pozicija u hrvatskom javnom prostoru često izaziva prijepore. Rasprava o sekularnosti ovdje se gotovo nikada ne vodi samo na teorijskoj razini, nego je opterećena povijesnim iskustvima, političkim podjelama i snažnim identitetskim simbolima. U takvim okolnostima i sam pojam sekularizma nerijetko se pogrešno prikazuje kao neprijateljstvo prema religiji. Protagora svojim djelovanjem pokušava pokazati suprotno. Radi se o obrani pluralizma i građanske jednakosti, a ne o zamjeni jedne ideološke matrice drugom.

U svakom slučaju, ako ste u Zagrebu i ako ste slobodni i voljni pametne rasprave, dođite na najavljenu tribinu portala Ekumene o udruzi Protagora, a ako ne možete doći, proširite glas i sadržaj ove kolumne. Ponovimo: ponedjeljak 30. ožujka u 19:30 sati u knjižnjici Bogdana Ogrizovića. Hvala.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Čemu 35 godina mog novinarskog rada u Hrvatskoj?
    •  Bliži se kraj, Kuba ovo neće moći preživjeti
    •  U zrakoplovu s Kutlešom: pristojno smo se pozdravili
    •  Bog se opet igra sa mnom: licem u lice s beskućnicima
    •  Kako to da Hrvati ne osjećaju da vonja po ustaštvu?
    •  Zašto mi nije svejedno kada se pretjeruje sa Stepincem
    •  Za Hrvatsku, recimo, sedam regija
    •  Nije problem Božja, već čovjekova odsutnost!
    •  Holokaust u NDH me čini jako osjetljivim na antisemitizam
    •  Jakobinci tjednika Novosti vode list SNV-a u propast

> Svi tekstovi ovog autora