Osuđujem nacionalizam vođa udruge veterana 4. brigade

Predsjednik udruge veterana 4. Gardijske brigade, Boris Lapenda, poziva moju obitelj, obitelj Pilsel (sestra mi živi u Patagoniji, mama je u domu za starije i nemoćne u Zagrebu i ne preziva se Pilsel, otac je preminuo u Paragvaju, dakle mene) da dođem(o) na obilježevanje 35. godišnjice osnutka te brigade Zbora narodne garde, kasnije HV. Ja sam gospodinu Lapendi već poslao pismo, ali se on oglušio pa mi, s obzirom da inzistira da mu dođem na obilježavanje 35. godišnjice, a što sam mu rekao i u novom pismu koji također ignorira i prešućuje, ne preostaje da stvar učinim javnom. Lapenda je tomu kriv.

Ja sam mu poručio ovako: “Još jednom vam pišem kako bih vas zamolio da se objavi moje priopćenje, a vezano uz sramotan i neistinit tekst Hrvoja Pupića Vurilja (nekadašnjeg predsjednika udruge veterana 4. GBR).

Ja se ne mogu odazvati tamo gdje me se kleveće i vrijeđa i tako će biti sve dok ne maknete Pupićev tekst od 12. prosinca 2017.

Ja sam vam poslao priopćenje i vi ga ignorirate.

Što vi uopće očekujete šaljući mi poziv, poziv za obitelji Pilsel (majka je u domu, sestra u Argentini, otac je mrtav)?

Meni ne preostaje drugo (tužiti Udrugu veterana 4. GBR sam mogao, ali nisam želio) nego se opet u mojoj kolumni pozabaviti ovom temom i vašom šutnjom.

Srdačan pozdrav.”

Naime, kaj: dana 12. prosinca 2017. tadašnji predsjednik Udruge veterana 4. gardijske brigade, Hrvoje Pupić Vurilj, objavio je “Priopćenje Udruge veterana 4. gardijske brigade u vezi gostovanja Drage Pilsela u emisiji Otvoreno (11. 12. 2017.)” na web stranici udruge veterana, a koje je preneseno na portalima više medija u Republici Hrvatskoj, tvrdeći da “Dotičnog (mene, dakle) nitko od pripadnika 4. gardijske brigade ne poznaje s ratišta jer isti nikada s postrojbom nije bio na terenu niti je sudjelovao u borbenim akcijama”.

Priopćenje zaključuje ovako: “Kao Udruga veterana 4. gardijske brigade neshvatljivo nam je da pojedinci imaju za pravo poistovjetiti se s istinskim ratnicima koji su zaista sudjelovali u obrani Republike Hrvatske.” Spomenute su tvrdnje neistinite i uvredljive.

Čim sam saznao da je moj brat, Andrés Branko Pilsel, pripadnik naše brigade (naše kažem jer sam bio pripadnikom te brigade), nestao u akciji u moru kod otoka Šipana (u prvim satima 23. listopada 1991.), i čim sam situaciju pojasnio mojim crkvenim poglavarima, tadašnjem rektoru sjemeništa (kasnije riječki nadbiskup Ivan Devčić) i mome tadašnjem nadbiskupu (pokojnom msgr. Antunu Tamarutu), napustio sam riječku bogosloviju, u Zagrebu se posavjetovao, upoznao sam Rodolfa Barriosa Saavedru (koji je umirovljen u činu brigadira HV), a koji je tek tada stigao iz Argentine, i zajedno smo se prijavili pokojnom generalu Ivi Jeliću sa željom da nas se rasporedi u 4. gardijskoj brigadi.

Dodijeljena mi je uloga prevoditelja i asistenta gospodinu Barriosu Saavedri i s njim sam, manje više, obilazio teren u raznim fazama pripreme nekih ratnih operacija i u fazama u kojima se tražila pozicija za kamp za obuku diverzanata.

Istina je ova: da sam bio naoružan, o čemu posjedujem valjane isprave, istina je da sam bio u vojnim operacijama (vojnog izviđanja iza leđa neprijatelja) u zoni Čepikuća i drugdje, i istina je da posjedujem dokaze potpisane od tadašnjeg zapovjednika 4. bojne Damira Krstičevića (kasnije generala i ministra obrane u Vladi RH) o ulasku i izlasku iz terena kojim su on i njegova postrojba kontrolirali.

Istina je i da sam za potrebe naše postrojbe i u tajnosti vozio kombi od Splita do Zagreba i natrag kamo sam odlazio u pratnji kolega iz brigade i po naoružanje za brigadu, a prema naredbama generala Jelića. O svemu ovome može svjedočiti brigadir Rodolfo Barrios Saavedra.

Da nisam bio samo epizodist i osoba iz kancelarije svjedoči i činjenica da je pokojni general Jelić imao u meni veliko povjerenje te mi je dao odgovornost da budem recenzent i autor predgovora i predstavljač njegove monografije ”Čovjek i rat – 90/92”, što se lako može provjeriti. U impressumu sam te knjige.

General Jelić ne bi mi pokazao povjerenje da nisam i ja, na svoj način, upoznao teren. Pokojni general Jelić me molio da ostanem u brigadi, ali ja se nisam smatrao pozvanim nastaviti vojnu karijeru (niti me zanimao odlazak na teritorij druge republike, Bosne i Hercegovine), pa sam se vratio teološkom studiju i nastavio život kao novinar (u čemu sam aktivan od rujna 1979.) i kao civilna osoba.

Nekorektno je bilo od gospodina Vurilja me omalovažiti, prosuđujem, iz politikantskih razloga, a vezanim uz moje komentiranje samoubojstva generala i haškog osuđenika Slobodana Praljka (u emisiji HTV-a Otvoreno koja je bila povod priopćenju, a gdje sam, u najkraćim riječima kazao ovako: ocijenio sam da je komemoracija u Lisinskom razočarala gospodu iz Generalskog zbora jer nije došao gotovo nitko iz državnog vrha. “Gotovo da se nije primjećivalo da se nešto ozbiljno događa u Lisinskom”, kazao sam i pohvalio sam misu zadušnicu za Praljka koju je predvodio vojni biskup Jure Bogdan uz opasku: “Zamislite da je propovijedao biskup Košić”).

Svatko je od nas, ma koliko mali njegov doprinos bio, a ja sam u više navrata izjavio da je moj doprinos obrani Hrvatske u usporedbi s doprinosom mojega nestalog brata, zaista beznačajan, ipak bio, cjelokupno gledano, vrijedan u časnom poslu obrane domovine.

Da je gospodin Vurilj pažljivo slušao i da se raspitao, ne bi se koristio nepotrebnim objedama i uvredama. Ja nikada i nigdje nisam veličao svoju ulogu u 4. brigadi. Sasvim suprotno, uvijek nastupam suzdržano i skromno. Prema uvjerenju koji je potpisao brigadir Ante Kotromanović, iako sam u brigadi bio nešto duže, evidentirano mi je 110 dana u borbenom sektoru.

Molio sam i molim sadašnje vodstvo Udruge da se moje reagiranje (meni važno iako s velikom vremenskom distancom jer sam ga više puta poslao tim veteranima) objavi na mjestu i na način kakav je korišten u priopćenju gospodina Vurilja. Pak ono Vurilja da se makne ili preinači tamo gdje je uvredljiv i klevetnički.

Ostajući kod toga da moje priopćenje ne objavi, a ostavi klevetničko i uvredljivo priopćenje Vurilja, gospodin Lapenda se odlučuje na laž koja nije usmjerena samo na mene nego i na generala Jelića čiji sam bio suradnik i prijatelj, a što sam dokazao tako da Ivo Jelić prihvati i ponovno primi vojna odlikovanja, od predsjednika Ive Josipovića (kao prijatelj sam mu to savjetovao i oko svega posredovao), a koje je ranije protestno bio vratio u UPRH.

Vurilja je, mislim, zasmetala slobodna novinarska riječ i moja kolumna o Slobodanu Praljku i Kolindi Grabar Kitarović (27. 11. 2017.). Sve što sam tada napisao potpisujem i danas.

“Doprinos generala Slobodana Praljka obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije te obrani opstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti.

Ovih dana, kada se nadamo pravednom sudskom pravorijeku i njegovu oslobađanju, kao i oslobađanju drugih hrvatskih uznika, ova knjiga izlazi kao doprinos istini o njemu i o tom povijesnom razdoblju borbe hrvatskog naroda za slobodu, istini koju je on nakon rata na mnoge načine ustrajno branio svojom riječju. Ujedno je ova knjiga svojevrsna zahvalnica za sve što je učinio za svoj narod” (Kolinda Grabar-Kitarović, 21.11.2017., u povodu promocije knjige “General Praljak”).

Teško je sabrati toliko gluposti i laži, toliko razarajućih pojmova, tolikog prezira spram međunarodnog sudovanja, toliko krive politologije, pa ako hoćete, i filozofije i teologije koliko je to uspijevalo tadašnjoj hrvatskoj Predsjednici u navedenoj poruci.

Valja, stoga, ponoviti izjavu Documente, centra za suočavanje s prošlošću, u povodu izjave Kolinde Grabar-Kitarović upućene organizatorima promocije knjige “General Praljak”, održane u Zagrebu 21. studenoga 2017.

Citiram:

Ovom porukom Predsjednica Republike demonstrira:

• nedopustiv pritisak na djelovanje suda tjedan dana prije objavljivanje pravomoćne presude u postupku u kojemu se sudi i Slobodanu Praljku (jer je svaka presuda osim oslobađajuće unaprijed proglašena nepravednom);

• prezir spram prvostupanjske presude haškog sudišta (koje je i hrvatsko sudbeno tijelo) kojom je Slobodan Praljak osuđen na dvadeset godina zatvora “za zločine počinjene nad Bošnjacima i drugim nehrvatima do 1994. godine” temeljem udruženog zločinačkog pothvata koji je doveo do “sustavnog protjerivanja Bošnjaka putem ubojstava, iseljavanja, uništavanja imovine, zlostavljanja, zatočenja civila u zatvorima i logorima u Ljubuškom, Dretelju, Gabeli, Helidromu…”;

• nerazumijevanje sadržaja vlastite, temeljne ustavne obveze (iz članka 94.) da “predstavlja i zastupa Hrvatsku u zemlji inozemstvu”, jer svojim stavom Hrvatsku kao državu dovodi u poziciju jedne od stranaka u sudskom postupku za ratne zločine (a ne tako davno državni su organi predlagali da se Hrvatskoj u Haagu prizna status “prijateljice suda”);

• “zahvalnost” Slobodanu Praljku za “obranu Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije”, ne spominjući uopće treću, bošnjačku, stranu u sukobu – a baš zbog žrtava na bošnjačkoj strani Praljak i ostali bili su osuđeni na teške zatvorske kazne.

Ovakav – u najmanju ruku neodgovoran – postupak najviše hrvatske državne dužnosnice zaslužuje ne samo najoštriju osudu (koja je do sada u javnosti izostala), nego i ozbiljno propitivanje njezinog cjelokupnog djelovanja.”

Progovorit ću danas ne toliko kao novinar koliko kao politički teolog. Gustavo Gutiérrez, otac teologije oslobođenja, gotovo osupnut Bouillardovim uzvikom: “Teologija koja ne bi bila aktualna bila bi lažna teologija!”, slažući argumente za svoju teologiju, opširno opisuje njenu zadaću: “Osim toga, podsjećajući na izvore objave, teologija pomaže usmjeravanju pastorala: stavlja ga u širi kontekst i čuva da ne upadne u aktivizam i ‘imedijatizam’ (neposredno ostvarivanje).

Teologija kao kritičko razmišljanje vrši osloboditeljsku ulogu čovjeka i kršćanske zajednice, lišavajući ih bilo kakvog fetišizma i idolatrije. Usto izbjegava pogubni i osiromašujući narcizam. Tako shvaćena, teologija ima stalnu i nužnu ulogu u oslobođenju od svakog oblika religioznog otuđenja, što ga najčešće podhranjuje sama crkvena ustanova kad sprečava autentičan pristup riječi Gospodinovoj.”

Moja je zadaća kao teologa oslobađati od svih vrsta robovanja. Totalitarizam i nacionalizam su neka.

Riječi tadašnje Predsjednice još jednom opovrgavaju demokratska kretanja u Republici Hrvatskoj nakon pada komunizma. Zašto? Jer su bili slika totalitarnog stanja u Hrvatskoj. Uz to su i nacionalistička pretjerivanja.

Glavni je problem hrvatskoga političkog stanja (pisao je prof. Lalović) u nesposobnosti Hrvatske demokratske zajednice (pa tako i onih koje je ta stranka iznjedrila, op. D. P.) da javnopolitički prostor konstituira kao državu, a socijalno polje kao građansko društvo. Stoga je HDZ izvorište koje generira totalitarne tendencije u hrvatskoj državi. Hrvatska nije postala totalitarnom zajednicom, nego autoritarnom državom s jakim i izrazitim totalitarnim značajkama.

Iskustvo govori: ne funkcionira pravna država, predsjednik države se devedesetih ponašao kao Mesija od Boga pozvan da spasi hrvatski narod od propasti i ujedini ga u državi, svetoj i vječnoj; neoustaštvo kao poseban tip fašizma postao je i ostao redovan način razmišljanja u Hrvatskoj; sve je jači utjecaj jedne crkve u hrvatskom društvu; jaz između bogatih i siromašnih dobiva zastrašujuće dimenzije; televizija je pod punom kontrolom vladajućih; identificira se stranka HDZ s hrvatstvom u njegovoj cjelovitosti; vojska i tajne službe postaju privilegirani i nedodirljivi staleži, izdvojeni iz društva ne samo uniformom; bivši tzv. društveni tisak je podržavljen, tj. pod kontrolom je ili međunarodnih koncerna ili vladajuće stranke, osim rijetkih izuzetaka kao što je portal koji čitate.

U redu, slažem se: totalitarizam nije moguć bez osnovnih pretpostavki, a to su (kako tumači filozof Žarko Paić) jasna i artikulirana ideologija s elementom mržnje koja pokreće na akciju, element terora, te logori gdje se taj teror provodi, pa možemo reći da totalitarizam danas ne postoji, kako je postojao u 20. stoljeću, osim kao eksces u Sjevernoj Koreji. Ali, nije poanta u tome da je fašizam pobijeđen vojno, pa i onaj koji je potekao iz Srbije, u ratovima devedesetih, već što ono nije pobijeđeno i kulturno.

Trebalo bi u tom smislu pročitati, ako niste, knjigu “Izvori totalitarizma” koju je napisala Hannah Arendt 1949. pokušavajući odgovoriti na ključna pitanja koja su morila Njemačku: Što se dogodilo? Zašto se dogodilo? Kako se moglo dogoditi?

Ja nisam rekao da je Kolinda Grabar-Kitarović opasna kao Hitler. Sam bih skočio u vlastita usta nakon što sam objavio članak Ante Tomića u kojem kaže da je Predsjednica nebitna, efemerna i ridikulozna pojava, beznačajna figura s ruba politike. Ja sam samo tvrdio da, ako tu i takvu Kolindu građani drže za važnu političarku te da bi velik dio sugrađana njoj opet dalo povjerenje, da je nešto jako gadno zahvatilo hrvatsko društvo.

Naime, ne može nikako biti dobro da građani hvale osobu koja veliča ratnog zločinca i koja ne pokazuje ama baš nikakav pijetet prema žrtvama politike Praljkova HVO-a i njegove, ali i Tuđmanove, Herceg-Bosne.

Često se tvrdi da je presuda liderima Herceg-Bosne bila presuda Hrvatskoj, što nije točno, ili se netočno prikazuje uloga Hrvatske u BiH tako da se zanemaruje razdoblje 1993. – 1994. za koji je Haški sud ustanovio da je u BiH postojao međunarodni oružani sukob u kojem je sudjelovala Hrvatska direktno svojim jedinicama i kontrolom nad HVO-om.

Kolinda G-K je koketirala s nacionalizmom najgore vrste. Napisao sam: “Ako šestorka (njen ljubimac Slobodan Praljak i ekipa) 29. studenoga i pravomoćno bude osuđena, to će ukazivati na političku odgovornost neoptuženih članova udruženog zločinačkog pothvata (Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko…) jer su zlorabili institucije hrvatske države, dok je veliki dio javnosti i javnih ličnosti (bilo nas je, dakako) bio protiv takve politike.

Hrvatska bi, neovisno kako bude presuđeno (naglasio sam), trebala preuzeti odgovornost za politiku koju je vodila u BiH 1993. i 1994., osmisliti program reparacija za žrtve i ponovo uspostaviti suradnju s BiH u istragama ratnih zločina.”

Ali to nismo mogli očekivati ni od Predsjednice ni od HDZ-a.

Predsjednik Franjo Tuđman je govorio da ima tajni sporazum s Bogom. U mitu je i to moguće. Ali naše su se rijeke Sava, Drava, Dunav… pretvorile u krv, žabe su nas prekrile, pijesak se je okrenuo u komarce, muhe su na nas navalile, uginula nam je stoka, kraste su se pojavile na ljudima i životinjama, tuča nam je satrla usjeve, skakavci su pobrali ono što nam je još ostalo, tama je zastrla domovinu, prvijenci su nam izginuli kod Osijeka, Zadra, Vukovara, Siska, Dubrovnika, Šibenika, Škabrnje, Vinkovaca… Pitali smo se: Što li nas još čeka, Bože!? Faraon je, naime, uporan u stavu: “Tko je Gospod da ga ja slušam? Ne znam Gospoda i neću pustiti Izraela!”

Meni se svojim ponašanjem Kolinda Grabar-Kitarović prikazivala kao faraonova svećenica.

Nacionalizam je grijeh protiv interesa vlastite nacije (i naroda) i u našem ovom domaćem košmaru ne bi se smjelo olako eksperimentirati s tim pojmom; on je “egoističan” (Drugi vatikanski sabor) i ugrožava dobre odnose među narodima.

Nacionalizam koji se promovira, kako je to činila hrvatska Predsjednica, tako da se od vlastitog naroda – razumije se, od njegovih potlačenih slojeva – traže enormne žrtve u svrhu jačanja nacionalnog prestiža, bilo stvaranjem goleme vojske za zastrašivanje susjeda i zavojevačke namjere, bilo kakvim drugim postupcima koji neće poslužiti pravom općem dobru, nego nacionalnoj nadutosti, morao je biti najstrožije osuđen.

Rekao bih ovako, nasuprot Kolindi: imperativ je bio da se bude čestit spram prošlosti!

Jer takav nacionalizam postoji ako jedan narod posiže za teritorijem drugog naroda ili za njegovim dobrima, ili želi drugi narod ekonomski, ili kulturno, ili politički ili čak nacionalno sebi potčiniti, ukinuti njegovu nacionalnu samobitnost, u sebe ga apsorbirati i odnaroditi. Bez obzira na to da li se to čini otvoreno i bez prikrivanja ili se prikriva krilaticama o redu i poretku…

Mogu li političke budale poput lidera udruge veterana 4. brigade prakticirati uspješno takav nacionalizam? Mogu, povijest HDZ-a ih je prepuna. Grabar-Kitarović je bila jedna u nizu (a možda i ostane ako Plenkovićeva gradonačelnica Zagreba in pectore bude vraćena na scenu). Ono što me najviše kopka je sljedeće: koliki gad, kolika ništarija zaista moraš biti da ubojice iz Ahmića ili rušitelje Staroga mosta uzdigneš na pijedestal?

Gospodine Borise Lapenda vi ste na potezu, iako ste šutnjom već pokazali od čega ste napravljeni.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Što želim za Uskrs? Hrvatsku bez laži, korupcije i nepravdi
    •  Samozvani arhiepiskop Aleksandar krenuo pljačkati SPC
    •  Kako žive agnostici i ateisti, odnosno ireligiozne osobe?
    •  Čemu 35 godina mog novinarskog rada u Hrvatskoj?
    •  Bliži se kraj, Kuba ovo neće moći preživjeti
    •  U zrakoplovu s Kutlešom: pristojno smo se pozdravili
    •  Bog se opet igra sa mnom: licem u lice s beskućnicima
    •  Kako to da Hrvati ne osjećaju da vonja po ustaštvu?
    •  Zašto mi nije svejedno kada se pretjeruje sa Stepincem
    •  Za Hrvatsku, recimo, sedam regija

> Svi tekstovi ovog autora