Naši mladi nisu u fokusu društva

Protekle veljače smo saznali kako je protiv Josipa Dabre, političara, saborskog zastupnika, ministra i potpredsjednika Vlade (u međuvremenu bivšeg) podignuta optužnica za povredu prava djeteta, kao i za nedozvoljeno posjedovanje oružja i eksplozivnih tvari.

Prikazane su snimke (razdraganog) pucanja iz vatrenog oružja u vožnji; saznali smo o veličanju Ante Pavelića; otkrilo se i obučavanje maloljetnog djeteta (u početku dvanaestogodišnjeg dječaka) rukovanjem vatrenim oružjem, korištenjem bombe… (Izgleda da se danas smatra kako nam se ništa nije ni dogodilo ako videosnimkom ne zabilježimo svakodnevnicu… pogotovo tako uzbudljivu?!).

S nevjericom, neugodom i zabrinutošću pratim situaciju obzirom na njene različite aspekte, reakcije sudionika, javnosti, poruke koje govore o našoj stvarnosti.

Također se domišljam s čime bi moglo biti povezano vrijeme objavljivanja navedenih podataka (još prošle godine). U bogatom video materijalu gledamo radosnog glavnog protagonista kako uživa u svojim kao i u roditeljskim aktivnostima vezano uz oružje i izražavanje svojih uvjerenja. Ne vjerujem da je motiv puštanja u javnost spornih snimaka (od protagonistu poznate osobe?) bila namjera ukazati na opasna i nezakonita ponašanja te neprhvatljive političke stavove. 

U svakom slučaju, javnost se još jednom suočila s važnim temama, potaknuto ponašanjem jednog potpredsjednika Vlade RH!?

Davno sam radila u socijalnoj službi na odnosima u obitelji i zaštiti interesa djece i znam kako je bivalo gotovo nemoguće kod nekih roditelja postići da kritički sagledaju svoje štetne postupke prema njima, kakav uzor pružaju djeci.

A o neprihvatljivim političkim stavovima veličanja Poglavnika (puno je još sličnih primjera) izgleda da sam u krivu – pozdrav ZDS je, vidjeli smo, normaliziran pa prema tome valjda i ideje onih koji su ga koristilii?

Ubrzo su se proširile informacije i o životnom putu obitelji našeg protagoniste; ističe se mjesto rođenja (zamislite, Beograd, je li to neki krimen?), detaljno se analizira etničko porijeklo i posao roditelja, konstatira gdje je sve živjela obitelj i kada je došla u Hrvatsku. Pokušalo se doći do članova šire obitelji…

Bio mi je neugodan način seciranja slučaja, ali nazire se složena obiteljska priča. Uz to, protagonist je na neka pitanja novinara svojim odgovorima davao dovoljno povoda za nepovjerenje u podatke koje pruža (npr. o obrazovanju), kao i zbunjujuća objašnjenja svojih postupaka i odluka.

U mom savjetodavnom i psihoterapijskom radu s ljudima (zajednički propitujući njihove identitete) bitno je razumjevanje obiteljskih prilika, porijekla, okolnosti razvoja, osjećaja sebe i doživljaja kako je vidi okolina. Refleksija o sebi pomaže zdravom razvoju.

Naši individualni identiteti oblikuju se na temelju interakcije pojedinca i njegove okoline (mi smo ono što mi osjećamo, ali tu je i ono kako nas drugi vide i prihvaćaju). Istraživanje obiteljskih prilika koje su utjecale na razvoj osobe važno je za razumijevanje njezinog razvoja, ali ne služe opravdanju eventualnih negativnih postupaka.

Formiranje identiteta doživljavamo svi, ono traje cijeli život kroz pitanja tko sam ja i gdje pripadam. To je dovoljno složen i zahtjevan proces i u stabilnim društvenim okolnostima, a u kontekstu krupnih društvenih promjena i rata javljaju se različiti problemi i krize.

Mnogi su svoje identitetske pripadnosti (nacionalni osjećaj, politički stavovi, religiozne prakse i dr) prilagodili onome što je devedesetih bilo prepoznato kao poželjno, praktično. Neki su to u novim okolnostima činili iz potrebe za pripadanjem, za osjećajem sigurnosti u svojoj grupi i društvu. To je više izraženo kod konzervativnih, rigidnih, poslušnih, nesigurnih, nezrelih…

Stoga se događa da oni žešće nego netko drugi dokazuju svoju novu pripadnost i uvjerenja…

Za tadašnju djecu i mlade iz obitelji koje su se neočekivano našle pod sumnjom da nisu dovoljno nacionalno osviještene (ili su ne daj bože Srbi), da su nedovoljno domoljubne, da su komunistički orijentirane, etnički miješane itd, od ključne je važnosti bilo kako se roditelji nose s tom situacijom i imaju li kapaciteta ostati dovoljno stabilni kako bi se i djeca osjećala sigurno. Time bi i njihov razvoj bio zdraviji.

Devedesetih godina podrške za ove grupe mladih nije bilo, njihova socijalizacija uvelike je ovisila o stavu vršnjaka, a svu su bili (i dalje su) izloženi jednom isključivom narativu.

Sjećam se slučajeva gdje bi se mlada osoba iz tzv ”miješanog braka” ili iz obitelji koje su su bile socijalistički orijentirane u doba adolescencije povlačila ili zbog straha od odbacivanja bi se snažno identificirala s uzorima suprotnim obiteljskoj tradiciji (priklanja se npr političkim ili religioznim ekstemistima). Zanimljivo je (prema mom uvidu) da pri tome obrazovni nivo nije nužno imao zaštitnu funkciju.

Početkom devedesetih godina u socijalnu službu znali su doći roditelji pitati kako bi promijenili prezime djece (po ocu) radi njihove zaštite od diskriminacije… Ponekad je bilo vrlo teško gledati do tada možda i ugledne, ili građane od karijere, kako su najednom marginalizirani i nemoćni da zaštite djecu od rizika isključivanja. 

Puno je grupa različitih iskustava čije sam mlade pripadnike sretala tih godina i svjedočila njihovim identitetskim procesima. Pamtim neke slučajeve kada bi tražili psihološku podršku radi jedne vrste poteškoća, dok se ne bi pokazalo da je iza toga normalna potreba za prihvaćanjem i afirmacijom u novoj sredini u kojoj ne žale truda oko obrazovanja i rada, prilagodbe govorom, pažljivim ponašanjem, sve kako ne bi bili prepoznati kao izbjeglice iz Bosne i promatrani kroz uvriježene predrasude (iako su bili npr Hrvati, katolici). Tek ohrabreni da prihvate i taj potisnuti dio ideniteta došli bi do prihvaćanja svojih različitih aspekata, do svoje autentičnosti.

Nedavno sam doživjela pravo otkriće u razgovorima s mladom osobom na temu nacionalnog identieta i osjećaja pripadnosti domovini: mlada osoba kao beba (rođena te 1995. god)  našla se s obitelji u izbjegličkoj koloni nakon vojno redarstvene akcije ”Oluja” na putu od svog rodnog kraja do Srbije u kojoj su (mukotrpno) našli izbjeglički mir. Iskustvo opisuje bez gorčine, ističući da su mir našli više dobrotom pojedinaca nego organiziranom brigom tadašnjih vlasti.

Rane uspomene odnose se na poteškoće integracije, osjećaj iskorijenjenosti, ponekad i diskriminaciju. Shvaćajući koliki je značaj obrazovanja (roditelji su bili obrazovani), maksimalno se angažira na tom planu, dolazi na školovanje u Zagreb. Povratkom djeda i bake u Hrvatsku te čestim boravcima kod njih, shvaća i bira Hrvatsku kao svoju domovinu, unatoč svojoj manjinskoj pripadnosti (i mogućim problemima vezanim uz to). Čini to osjećajući da tu pripada unatoč svemu.

Ova osoba ima jasan etnički (manjinski, srpski) identitet, ali i osjećaj identiteta kao građanina Hrvatske koji J. Tomašić Humer i suradnici  (2020.) nazivaju ”konstruktivni patriotizam” (tj privrženost, emocionalnu vezanost i odanost uz zemlju; mislim da o tome, o toj vrsti identiteta govori i živi prof. Milorad Pupovac). Opisano iskustvo i izbore razumijevam upravo kao razvoj identiteta kroz pokušaj ponovnog ukorjenjivanja.

Da ponovim (Berisha, 2021.Sjećanje – povijest – identitet): ”Razvojni proces počinje od trenutka kada se počnemo razlikovati od drugih. U tom procesu, naš identitet se povezuje s društvom i njegovom kulturom. I dalje inzistiramo da je za što bolju socijalizaciju bitno imati čvrstu obiteljsku pozadinu, jer odnosi unutar obitelji, njezine navike i moralna uvjerenja najsnažnije oblikuju potrebe i vrijednosti čovjeka.

U dovršetku ovog procesa pomažu nam razni sustavi čiji je zadatak organizirati funkcioniranje društva. To uključuje pisana pravila (zakone), čije se kršenje kažnjava sankcijama države, ali i njihove nepisane ekvivalente (običaje). Ta pravila smatramo normama društva, koje uključuju koncepte poput vrijednosti i etičkih aspekata”. 

Navedena razmišljanja o procesima razvoja identiteta i posebno ulozi različitih sustava u državi koji pomažu ovom procesu (to znači služiti kao zaštitni faktor osobito onda kada je obiteljska pozadina slabija), bojim se da su kod nas narušene slabljenjem institucija kojima bi to bio zadatak, nepovjerenjem građana i sigurno nizom drugih razloga.

Ovdje razmišljamo samo o nekim grupama mladih i njihovom razvoju. Međutim, situacija s razvojem djece i mladih općenito trebala bi biti u fokusu društva; iskustva i istraživanja govore puno o problemima i potrebama.

Da se vratimo politici i političarima: kod njih je moć. Kakve imamo, a kakve bismo trebali? 

Evo i ja sam se poslužila umjetnom inteligencijom:

Od političara se očekuje niz vještina i karakternih osobina kako bi uspješno obavljali svoju dužnost i zadobili povjerenje građana. Prema različitim izvorima, ključne kvalitete uključuju:

Integritet i etika: Djelovanje s poštenjem, visokim moralnim načelima i transparentnošću ključno je za smanjenje korupcije i izgradnju javnog povjerenja.

Odgovornost: Vođe moraju biti spremne preuzeti odgovornost za svoje odluke, postupke i korištenje javnih resursa.

Vizija i strateško razmišljanje: Sposobnost gledanja dalje od neposredne budućnosti i razvijanja dugoročnog, pozitivnog smjera za društvo.

Empatija i vještine rada s ljudima: Razumijevanje i briga o potrebama birača, uz sposobnost slušanja i izgradnje odnosa.

Učinkovita komunikacija: Jasno izražavanje ideja kako bi se inspirirali, ujedinili i povezali ljudi iz različitih sredina.

Hrabrost i odlučnost: Donošenje teških, nužnih odluka – čak i kada su nepopularne – i zalaganje za ono što je ispravno.

Skromnost i prilagodljivost: Biti skroman, otvorenog uma i sposoban prilagoditi se promjenjivim okolnostima ili novim informacijama.

***

Što vam se čini, gdje smo? Što od željenog prepoznajemo?

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pozdrav medicinskoj sestri koja je pitala pišem li o njima
    •  Identitetu treba sloboda. Tada je i agresije u društvu manje
    •  Što je to dobrota?
    •  Thompsonovo sakraliziranje nacionalnog
    •  Važne poruke mirovne konferencije ''Srcem do mira''
    •  Treba dići glas protiv poricanja zločina
    •  Jača svijest o prepoznavanju potrebe za psihološkom podrškom
    •  Kako osnažiti školu nakon tragedije u OŠ Prečko
    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske

> Svi tekstovi ovog autora