Prva godina: Papa koji biskupima vraća lice pastira

Godina dana pontifikata pape Lava XIV., izabranoga 8. svibnja 2025., pokazala je da je Katolička Crkva dobila papu razlučivanja, a ne spektakla.

U vremenu kada religije često postaju dio logike medijske buke, ideoloških sukoba i političkih svrstavanja, Lav XIV. od početka djeluje kao čovjek koji svjesno izbjegava retoriku trijumfalizma. Nije nastupio kao ”karizmatski vođa” koji želi osvojiti mase, nego ponajprije kao pastir koji razumije da kršćanstvo postaje najopasnije baš onda kada izgubi poniznost Evanđelja i počne govoriti jezikom sile, dominacije i ideološkog sukoba.

Robert Francis Prevost, prvi papa augustinac i prvi papa iz Sjedinjenih Američkih Država, nije došao na Petrovu stolicu iz sigurnosti crkvenih institucija, nego iz iskustva misijskog Perúa, redovničke discipline, kanonskog prava i rada u Dikasteriju za biskupe. A to nije nevažan detalj.

Prije nego što je postao rimski biskup, pet godina je sudjelovao u procesu izbora ljudi (od toga dvije godine kao Prefekt Dikasterija) koji će voditi mjesne Crkve diljem svijeta. Dobro zna da se sudbina Crkve ne odlučuje u velikim govorima ni na društvenim mrežama, koliko u tišini, u pitanju kakvi ljudi postaju biskupi, kakvu duhovnost nose i služe li Evanđelju ili vlastitoj važnosti.

Upravo zato već prva godina njegova pontifikata otkriva jasnu viziju Crkve: manje administrativne samodostatnosti, a više blizine; manje klerikalne distance, a više pastirske prisutnosti; manje logike autoritarnosti, a više logike služenja.

Lav XIV. ne pokušava proizvesti novu crkvenu ideologiju, nego vratiti kršćanstvo njegovu izvornom središtu, Kristu koji pere noge učenicima, a ne sustavu koji proizvodi nedodirljive religijske elite.

Njegova homilija na biskupskom ređenju četvorice pomoćnih biskupa za Rimsku biskupiju, 2. svibnja 2026. u Bazilici svetoga Ivana Lateranskoga u Rimu, vjerojatno je jedan od najvažnijih programskih govora prve godine pontifikata. U njoj je jasnije nego igdje drugdje, pokazao kakvu Crkvu želi i kakve biskupe smatra potrebnima vremenu u kojem živimo.

Nije govorio o biskupu kao crkvenom menadžeru, administratoru sakralnoga sustava ili čuvaru vlastitoga teritorija. Nije govorio ni jezikom crkvene vlasti ni institucionalne samodostatnosti. Govorio je o biskupu kao čovjeku mira, jedinstva i dostupnosti.

Polazeći od slike Krista ”odbačenoga kamena” koji postaje ”kamen zaglavni”, Lav XIV. podsjeća da je srce Evanđelja u onima koje društvo odbacuje. Krist je, kaže papa, išao prema ”odbačenim ovcama”, sjedio za stolom s grešnicima, razoružavao ruke i srca onih koji su htjeli suditi i kamenovati.

Zato i Crkva, ako želi ostati vjerna Kristu, ne može biti prostor selekcije moćnih i uspješnih, nego prije svega mjesto na kojem nitko ne smije biti smatran ”otpadom povijesti”. U tom svjetlu Papa definira i samu biskupsku službu. Novi biskupi, kaže, moraju biti ljudi koji će ”dosegnuti odbačeno kamenje ovoga grada” i svima navijestiti da ”u Kristu nitko nije isključen”. To je teološki snažna i društveno uznemirujuća poruka.

U vremenu kada se i unutar Crkve stvara kultura elitizma, ideoloških tabora i zatvorenih krugova, Lav XIV. vraća biskupa među ljude, osobito među one koji ostaju na rubu, siromašne, usamljene, zaboravljene i duhovno ranjene.

Posebno su snažne riječi kada novim biskupima govori: ”Ne smještajte se udobno u privilegije koje bi vam vaš položaj mogao ponuditi, ne slijedite svjetovnu logiku prvih mjesta.”

U samo nekoliko rečenica Papa je izrekao jednu od najoštrijih kritika klerikalizma posljednjih godina. Nije teško u toj papinoj viziji prepoznati i njegovu svijest o dubokim ranama koje su posljednjih desetljeća nagrizale crkveni život: karijerizam, klerikalne mreže lojalnosti, zatvorene krugove utjecaja i logiku klijentelizma koja je ponekad važnijom činila pripadnost određenim strukturama nego vjerodostojnost Evanđelja.

Lav XIV. očito razumije da obnova Crkve neće započeti novim strategijama, nego moralnim i duhovnim ozdravljenjem njezinih pastira.

Biskupska služba, prema njegovu razumijevanju, nije uspinjanje prema višem stupnju crkvene autoritarnosti, nego silazak prema čovjeku. Autoritet u Crkvi ne izvire iz distance, nego isključivo iz pastirske bliskosti; ne iz privilegija, nego iznad svega iz vjerodostojnosti služenja.

Stoga je središnji dio homilije i njezin najvažniji programski naglasak sadržan u pozivu da biskupi budu ”ljudi mira i jedinstva”, oni koji će ”nitima milosti i milosrđa povezivati prostore (ove) biskupije, usklađujući razlike, prihvaćajući, slušajući i opraštajući”. To je gotovo manifest jedne drukčije ekleziologije.

Biskup nije prije svega onaj koji vlada, nego onaj koji povezuje. Nije čuvar vlastite važnosti, već jamac da nitko ne bude zaboravljen i odbačen. On nije vlasnik Crkve, nego služitelj zajedništva. A onda dolazi i najvažnija rečenica cijele propovijedi: ”Ne dajte da vas traže, nego dajte da vas pronađu.”

U toj jednostavnoj misli sažeta je čitava papina vizija pastira. Pastir koji je nedostupan, skriven iza protokola, titula i administrativnih zidova, već je, na neki način, napustio svoje stado.

Lav XIV. traži biskupe koji će biti prisutni, dostupni, prepoznatljivi po dostupnosti, a ne po institucionalnoj distanci. To je Crkva koja ne želi impresionirati svijet moći, nego ga želi dotaknuti milosrđem.

Nije slučajno da čovjek koji je vodio Dikasterij za biskupe danas tako govori. Lav XIV. očito dobro razumije da budućnost Katoličke Crkve neće najviše ovisiti o dokumentima, strategijama ni reformskim sloganima, nego o tome kakvi ljudi postaju biskupi. Jer lice biskupa često postaje lice Crkve koju narod susreće. A Papa očito želi Crkvu u kojoj će se više osjećati miris Evanđelja nego hladnoća institucije.

Njegov pontifikat, koliko se zasad može vidjeti iz susreta, homilija, govora i poruka, počiva na nekoliko stalnih motiva: mir, blizina, dostojanstvo čovjeka, periferije, jedinstvo Crkve i razoružana snaga Evanđelja.

Već u prvim mjesecima obraćao se diplomatskom zboru, predstavnicima drugih Crkava i religija, pokretima za mir, zaposlenicima Svete Stolice i hodočasnicima, gradeći sliku Crkve koja ne smije biti zatvorena tvrđava, nego savjest svijeta. 

Upravo se tu dogodio i njegov sukob s Donaldom Trumpom. Taj sukob nije tek politička epizoda, već i teološki simptom. Trump je papi predbacio da svojim govorima o miru, Iranu i migrantima čini svijet manje sigurnim.

No Lav XIV. nije branio Iran, niti je zastupao političku naivnost. Branio je staru kršćansku istinu da mir nije slabost, a da sila nije moralni argument.  

U svijetu u kojem politički vođe sve češće žele religiju kao dekor vlastite dominacije, papa Lav XIV. podsjeća da Crkva ne postoji zato da blagoslovi državni interes, već da ga upozori na sud Evanđelja.

Zato je njegov govor neugodan. On ne napada Ameriku, nego idolopoklonstvo moći. Ne vodi rat protiv Trumpa, nego protiv napasti da se Boga pretvori u nacionalni amblem.

U tome je Lav XIV. blizak blagopokojnom papi Franji, ali nije njegov puki nastavak. Kod njega se osjeća augustinovska nota, nemir srca, čežnja za jedinstvom, svijest da se Crkva ne gradi pobjedom nad drugima, već obraćenjem vlastite oholosti.

Njegovo papinsko geslo, ”U Njemu koji je Jedan, jedno smo (In Illo uno unum)”, nije ukrasni citat, već ključ njegova pontifikata.

Nakon godinu dana može se reći da papa Lav XIV. ne želi Crkvu koja viče, već Crkvu koja razlučuje; ne želi Crkvu koja se boji svijeta, nego onu koja se boji izdati Evanđelje.

A biskupima, više nego svima drugima, poručuje da njihova snaga nije u udaljenosti, već u dostupnosti; nije u autoritetu funkcije, nego u služenju, milosrđu i vjerodostojnosti.

U vremenu globalne nervoze, ratova, političkih mesijanizama i religijskog populizma, takva poruka zvuči gotovo radikalno. Ali Evanđelje je oduvijek bilo opomena svakoj sili koja se proglasi konačnom.

Zato prva godina Lava XIV. nije godina velikih gesta, već godina tihe, ali jasne reorijentacije, od Crkve prestiža prema Crkvi služenja i prisutnosti; od biskupa kao figure vlasti prema biskupu kao čovjeku mira i milosrđa; od politike straha prema teologiji nade.

I vjerojatno je u tome njegova najveća snaga, ne želi osvojiti svijet, već podsjetiti Crkvu da mu može služiti samo ako ne (po)klekne pred njegovim idolima.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kršćanstvo u službi ideologije
    •  Godina bez Franje - proročke geste i nedovršena reforma
    •  Pedofilija, odgovornost biskupa u Gospiću i kriza Crkve
    •  Crkva između misije i moći, slučaj ''neposlušnih'' redovnica
    •  Vatikanska pravda ili režirana presuda?
    •  Crkva koja gubi ljude ili ljudi koji gube Crkvu?
    •  Kada pastir napusti svoje malo stado u Iranu
    •  Žene nisu bojište za ideologije
    •  Korupcija u Crkvi – stvarnost koja se ne može zaobići
    •  Josip Dabro je dobio povjerenje kardinala Vinka Puljića

> Svi tekstovi ovog autora