Papa na ”pristaništu sramote” – Remigracija, da ili ne

Papa se na svom pastoralnom posjetu Španjolskoj (Madrid, Barcelona, Kanarski otoci i Tenerife), spustio do ”pristaništa sramote”, gdje emigrantski čamci ”istovaruju svoj teret”. Preduvjeti za to da budu prihvaćeni kao azilanti, vrlo su strogi. Do odluke o priznanju (ili nepriznanju) emigrantskog statusa nailaze na osjetna ograničenja slobode kretanja. A tek kad uspiju steći status imigranta imaju vrlo određena prava. U više europskih zemalja zaoštrava se zakonodavstvo vezano za migrante, koje je ionako i do sada bilo restriktivno i čak ponižavajuće.

Američki Papa s iskustvom i razumijevanjem za migracije ponovno je progovorio da nastavlja linijom svojega prethodnika, linijom zalaganja za čovjeka u nevolji. Ipak, on nastupa diskretno, tiho, iz njega govore dvije, ali usklađene naravi Roberta Francisa Prevosta. On, redovnik i matematičar, čovjek je pobožne poniznosti i analitičkog intelekta, stvorivši od sebe osobu koja miri i harmonizira, u šali se može reći ”lav na baršunastim šapama”. Osudio je nehumanost ljudi koji izbjeglicama s brodova uskraćuju ulaz u njihove zemlje.

Štoviše, diljem svijeta odzvanja pojam remigracije. Donald Trump, naime, pseudoteološkim argumentima potkopava temeljno čovjekovo pravo na slobodu kretanja. Govorio je o etničko-kulturnoj prednosti Amerikanaca (bijelih dakako) u odnosu na Amerikance migrantskog porijekla. Teza je, ukratko, ”narodnosno-rasistička”. Trumpov ”vice” JD Vance (po vlastitoj definiciji ”veliki katolik”) ne smatra da je Trumpov stav neetički i nemoralan.

I diljem Europe su u optjecaju ideje koje pokušavaju imigrante potaknuti da dobrovoljno napuste imigracijsku zemlju. Dokument europskih desničarskih stranaka Save Europe Act zakukuljeno govori o ”poticajima” za vaneuropske migrante ”koji nisu integrirani ili osjetno financijski, kulturno ili sigurnosno-politički opterećuju zemlje domaćine”. ”Poticaji” su eufemizam za šikaniranje i pritiske: potpuno se integrirati, podrediti se ”kulturi – vodilji” zemlje domaćina, zatim ekonomski pritisak poput uskraćivanja financijskih potpora. U krajnjem slučaju mogu se ukinuti već dodijeljena državljanstva zemlje domaćina.

Ovakve ideje europskih desničara čak je francuskoj radikalnoj desnici Rassemblement neprihvatljivo ekstremna. Ona kao i flamanski desničari prepoznaju poticanje na mržnju, nasilje i diskriminaciju.

Pozitivan znak: Katolička Crkva u Švicarskoj pozdravlja ishod švicarskog referenduma pokrenutog od desničarske – sumnjive zbog radikalizma i ideološke blizine prema desničarskom radikalizmu – Švicarske pučke stranke (SVP). ”Ne želimo Švicarsku s 10 milijuna stanovnika”, njihov je slogan. Pokretači referenduma vodili su se argumentom postojećeg ”stresa zbog koncentracije migranata u gradskim četvrtima”. Prenapučena – uglavnom prigradska – naselja stvaraju socijalne probleme koji se učestalo pretvaraju u kriminalne radnje i djela za što su, po njihovom mišljenju, najbolji primjeri zloglasna pariška predgrađa faubourgs.

Ovaj motiv plebiscita može se protumačiti u otvorenom smislu ”protjerujte strance iz Švicarske” ili malo diskretnije remigracija, u prenesenom značenju zabrana ulaska i protjerivanje imigranata koji su se već ogriješili u zakone zemlje domaćina.

Švicarska do sada nije bila na glasu naročito velike simpatije prema imigraciji stranaca, poglavito s globalnog juga. Međutim, sada se Švicarska većinom sudionika plebiscita odlučila: NE remigraciji! Katolička Crkva u Švicarskoj pozdravila je ovaj NE. Katolici su se sjetili svoje odgovornosti, odlučili se za nju, a ne za ksenofobiju i strah od stranaca. Katolici se nisu dali namamiti od stranke koja inače ne propušta priliku isticati ”kršćansko obilježje Europe”.

Otvorenost je pobijedila – 55 posto – nad izolacionizmom. Švicarska će, dakle, i dalje granice držati otvorene. No 55 % je tijesna većina. Drugim riječima, 45 % građana je za značajno zaoštravanje imigracijskog prava.

Zašto je Katolička Crkva ZA prihvat emigranata?

Isabel Vasquez, nacionalna ravnateljica Švicarske imigracijske službe pri Švicarskoj biskupskoj konferenciji obrazložila je zašto se Katolička Crkva opredijelila protiv stranačke inicijative, jer nitko ljudsko dostojanstvo ne smije vezati uz demografske brojeve. To je neosporno u suprotnosti s načelom katoličkog socijalnog nauka koje glasi da je čovjekovo dostojanstvo nedodirljivo, o njemu se ne pregovara i ne cjenka.

Migracija je elementarna ljudska osobina, kojoj se ne smije pristupiti samo s administrativnim argumentima, nego i pod antropološkim i etičkim aspektima. Ljudska prava, na obiteljski život, na osobnu zaštitu i zaštitu cjelovitosti obitelji ne smiju se, ni u kojem slučaju, ograničavati.

Administrativna ograničenja dovode ljude u teškim situacijama u potpuno bezizlaznu situaciju, podgrijavaju njihove strahove i osjećaj nemoći. Crkve diljem Europe već godinama upozoravaju da se nesnalaženje politike s problematičnom stranom imigracije ne smije projicirati na migrante. Pomanjkanje stambenog prostora, prenapučenost pojedinih prostora – nisu za njih krivi (samo) imigranti – ti problemi su strukturalne naravi. Svakodnevni kontakti domaćeg stanovništva s imigrantima pokazuju da migranti nisu samo ”problematični slučajevi”, nego i konstruktivni suradnici i suradnice svakodnevnog života.

Protivnici ”gornje granice imigracije” imaju mnogo argumenata koji im idu u prilog. Industrijske zemlje, najrazvijenije socijalne države bore se, prema svemu sudeći, s nezaustavljivim padom prirasta stanovništva, uz istovremeno pojačane trendova ”starenja” radnih ljudi. Generacije babyboomera, građani i građanke rođeni oko šezdesetih godina prošloga stoljeća, spremaju se u mirovinu pa će državama nedostajati radna snaga, odnosno uplatitelji mirovinskih fondova. Bez migracije se već sada sve teže popunjava osoblje na područjima primarne njege, zdravstvenih usluga, socijalne politike, obrazovanja, industrije… I crkvene institucije – redovničke zajednice prepoznale su jedan od razloga za smanjenje svećeničkih i redovničkih kandidata i kandidatkinja u nepovoljnom demografskom trendu.

Migranti i migrantice su do sada popunjavali praznine, ali sve manje, a ograničenje imigracija zaoštrilo bi problem i ugrožavalo društvenu klimu prema već nastanjenim imigrantima i imigranticama. Ograničenja bi obuhvatila sve europske zemlje koje su se sa šengenskim sporazumom dogovorile o dalekosežno liberalnom migracijskom zakonodavstvu. Sloboda kretanja, jedno od temeljnih prava, narušila bi se, iako Europa, zemlje članice Europske unije, ali i neutralne zemlje, a povrh toga i članice Ujedinjenih naroda temelje svoj identitet na priznavanju i poštivanju temeljnih ljudskih i građanskih prava.

Međutim, ne smije se nešto smetnuti s uma: brojčani odnos prema protivnicima remigracije, odnosno ograničenja imigracijskih prava s jedne strane, i zagovornicima ograničenja, znači da sama tema ”imigracija – da ili ne” osjetno uznemirava građane i građanke.

Čak 45 % švicarskog stanovništva zabrinuto je zbog nedovoljnog stambenog prostora za imigrante, zbog problema u prometu, zbog pogoršanja društvene klime. Kad se među imigrante prokrijumčare i osobe koje namjeravaju širiti svoje radikalne ideologije i iz temelja promijeniti demokratsko društvo, trpjet će ne samo državni proračun, već će opterećivati mirovinske i zdravstveno-osiguravajuće fondove. Takvi prije svega potkopavaju opću sigurnost.

Izazov problema vezanih uz imigrante zahtijeva od politike, ali i od cijelog društva, umijeće ovladavanja ovom problematikom rješavanja dileme između dviju odgovornosti. Nužno je ozbiljno shvatiti brige protivnika imigracije – jer se njihove brige ne mogu tek tako ukloniti sa stola.

Iako su se građani i građanke Švicarske zacijelo u velikom broju opredijelili za zaštitu imigracijskih prava, iako su svjesni svih socijalnih i pravnih posljedica, oni su ipak svjesni da ih njihova odluka obvezuje. Istovremeno im se pak nameće pitanje, kako riješiti dilemu između dviju, naizgled nepomirljivo, oprečnih obaveza: zalagati se za slobodu kretanja, a da građanima, koji se muče s egzistencijalnim brigama koje bi se mogle zaoštravati, pomažu, s tim da pomoć ne bude na štetu najnezaštićenijih.

Iz europskih crkava dolaze konkretni prijedlozi. Važno je – i prije svega – treba se držati analiza ekonomista i statističara, s odmakom od špekulacija i manipuliranja statistikama. Nalazi diljem Europe govore nedvojbeno: bez imigracija mirovine više nisu osigurane! Zato je potrebno graditi mostove između ljudi suprotstavljenih iskustava, stvaranjem prostora i to doslovce. Prostor i prilike za zajedničko prevladavanje predrasuda.

Nužno je osigurati mogućnosti pomoći ljudima u aktualnim poteškoćama, s kojima se suočavaju upravo sada i u ovom trenutku. Ne smije se dogoditi da se stanovništvo polarizira – pomoć nije samo davanje novca, nego djelatno pomaganje. Ne samo davati svoj glas u plebiscitima, nego i političkim djelovanjem, argumentima koji ulaze u strahove i brige. Švicarski rezultat pokazuje da i u vremenima kad građani imaju razlog bojati se odricanja i uskraćivanja socijalnog blagostanja, društvo može nastaviti njegovati otvorenost i solidarnost.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Papina opomena aktualnim neprijateljima mira
    •  40. godišnjica Černobila. Svijet čeka na poruku Lava XIV.
    •  Godina pontifikata pape Leona XIV. – Lav zna pokazati zube
    •  Prva godišnjica smrti pape Franje – nasljeđe za budućnost
    •  Otpor redovnica crkvenim vlastima iz drugog kuta gledanja
    •  Pravednost, a ne pomirba s nepravednostima
    •  San i čežnja – Čvrsta ruka i diktator
    •  Katolička stranka je najavljena kao objava rata demokratima
    •  Zavijati s vukovima 
    •  Nadbiskup Kutleša ne razumije nakane ''klečavaca''

> Svi tekstovi ovog autora