Za koju državu ostavljaju srce na terenu naši Vatreni?

Vrhunski nogometaš ima dvije nepobitno univerzalne karakteristike: beskrajno je talentiran i temeljito je neobrazovan! Ispričavam se na izravnosti… Iako radin i samoprijegoran u disciplini treninga, nogometaš je istodobno i lijen za svladavati znanja izvan onoga što se tiče njegova sportskog izbora, pa ne ide na škole niti upisuje studije na fakultetima. Ova konstatacija može se paradigmatski primijeniti na sve vrhunske sportaše, ali, jebiga, nogomet je najpopularnija igra i, kako joj se tepa: najvažnija je sporedna stvar na svijetu. I, da ne bi bilo zabune, svaka čast svim dičnim iznimkama…

U ovom času dok traje Mundijal u SAD-u, Kanadi i Meksiku – trima golemim i punoljudnim zemljama od kojih bi dvije, jamačno, psihić Donald Trump volio da mu koliko sutra budu samo još dvije zvjezdice na američkoj zastavi! – ta loptačka zabava mjera je prekrajanja slobodnog vremena po obiteljima (gdje, naravno, najviše ispaštaju žene), i glavnina javne pažnje upućena bje u smjeru vrlina centarfora i mana golmana. Naši se kućni rasporedi štimaju prema planu nogometnih ogleda na svjetskom prvenstvu.

Nikad nisam bio vrhunski nogometni navijač, za razliku od mojega nonota Anđelkota iz naših bračkih Selaca. I ovog časa, da je provesti anketu među vremešnijim muškarcima u našem otočkom mjestu, glavnina njih sjetila bi se s koliko je strasti nono moj Anđelko pratio utakmice lokalnog nam selačkoga kluba Takmac (koji je, nije zajebancija, utemeljen još 1924. godine, makar nikad nije iole seriozno participirao u nekoj službenoj fudbalskoj ligi), kad bi otac mati moje Nikoline svaki napad voljenoga kluba i svaku njegovu obranu pratio gestama što su nalikovale predinfarktnom stanju.

Isto je tako bilo i u nas doma, pred televizorom u kužini. Noni Zorki trebala su desetljeća ne bi li shvatila kako Anđelkotu nije ništa; ali ništa – nikad se na te muževljeve geste i grimase nije navikla! Umrli su i jedan i druga, a da se prije toga nono nije oslobodio navijačkog inzulta, i, da u noni nije bila srasla ta njegova impulzivna ekstaza nastala u času kad ekipa za koju druka ima neku ekstremnu emociju: bilo u žalosti u predvorju poraza, bilo u razveseljenju u atriju pobjede.

Tako je nono prozelitskom zanesenošću navijao za Hajduk i Jugoplastiku, ali i za nacionalnu reprezentaciju u svemu. I, bio je subjektivan navijač: srčan, ali subjektivan. Kad je Dražen Petrović s Cibonom dolazio u Split, on nije smio pristupiti igraču Jugoplastike, a da nono odmah živčano ne traži ”ličnu grešku”! Dočim, kad je Dražen branio boje nacionalnog tima, tada njemu nitko nije mogao prići na bliže od pola metra, a da mi doma ne slušamo psovke usmjerene sucu i traženje da se na slavnom Šibenčaninu svira prekršaj.

Uz nonota, naravno, postao sam i sam gorljivim navijačem Hajduka i nacionalne nam (nogometne i svake ine) vrste, smjerno prenoseći to atavističko laso s koljena na koljeno… Ne ulazeći sad u detalje, mogu samo reći kako sam postao ”liječenim navijačem” Hajduka, otkako je Torcida dozvolila da se šaka jada među njima – ona klatež što sramoti i roditelje koji su očito dobrano promašili u odgoju, ali i sve nas Splićane i Dalmatince – okrene suprotiva temeljnim postulatima kluba izraženim u onom spontanom i legendarnom proverbiju profesora Josipa Barača: ”prkos moćnome, zaštita slabome”!

Stvoren na antifašističkim vrijednostima, koje su dodatnu kaloričnost zadobile tijekom Drugog svjetskog rata kad je Hajduk ponosno odbio prodati obraz, danas je to postao klub čiji tobože navijači konspirativno i latentno drže vlast grada u svojim rukama, a osnovna ideološka egida postala im je ona kvislinška, duboko suprotna barba Luki Kaliterni, Frani Matošiću i ekipi oko i nakon njih, koji se danas zacijelo u grobu okreću zarad izdajničkoga crnokošuljaštva u koje su se zaodjenuli naši – ”bili tići”…

Nažalost, gradska Uprava može donijeti ne znam kakvu komunalnu, socijalnu, kulturološku, urbanističku ili ikoju inu odluku (poput one legalno izglasane da se nesretno ubijenom makedonskom ročniku iz Kavadaraca, Sašku Gešovskom, u Banovini postavi spomen-ploča!), ali ako se tome usprotive akademici-gelipteri i umnici-probisvijeti iz Torcide, onda od toga neće biti ništa. I, vidimo, od toga i nema ništa…

Pa kako se onda čovjek može veseliti pobjedama takvoga Hajduka, kako plakati nad njegovim porazima? Stoga, dok je ovakva situacija: živo mi se jebe i za Hajduk i za njegove nedosanjane sne, kao i za sve sezone što sad već desetljećima – ”mirišu na fritule”…! Dabogda ne osvojili ni prvenstvo ni kup u idućih XY godina, sve doklegod se priča oko Hajduka ne vrati na izvorne ”tvorničke postavke” i esencijalne uvjete u kojima su čojstvo i humanizam elementarne egide oko kojih se sve ostalo plete.

Isto mi je i s hrvatskom nogometnom reprezentacijom.

Otkako nastupaju na pogon svjetonazora što ga protežira Marko Perković Thompson, a koji se crnokošuljaški pevaljko direktno suprotstavlja vrijednostima za koju nogometni reprezentativci tobože i žive i ginu, u meni je malaksao onaj silni elan s kojim ih pratim otkad znam za sebe. Da bi stvar bila gora: nisam u tome baš usamljen…

Kad svira himna prije utakmice na televiziji, ja gnjavim moje ukućane doma da se dignu na noge. I vazda smo strasno bodrili njihove takmičarske putešestvije po svijetu, čak i onda kad se cijela Dalmacija, sjetit ćete se, bila okomila na Vatrene i javno im okretala leđa. Kao, dinamovac Zdravko Mamić ”repku” je pretvorio u svoju privatnu prćiju i podložio je sebi Hrvatski nogometni savez, pa Hajduk nikako nije mogao zbog toga osvojiti prvenstvo i vazda je bio drugi pušući u šiju Dinamu; a Mamić, eno, već godinama je, kao pravomoćno osuđeni kriminalac, samostalni prebjeg u prdekani omeđenoj granicama BiH, no, Hajduk svejedno sve ove godine i dalje je, da prostite, drugi… Ili još dublji, na ljestvici.

Pa su se, u međuvremenu, i neke silnice apercepcije nacionalne nam nogometne reprezentacije unekoliko promijenile u nas i među nama.

Danas Splićani i Dalmatinci navijaju za državnu momčad. Nezamislivo do jučer, ali dobro. Hajduk je i dalje drugi, i, sva je prilika, tako će to i ostati (u najboljem slučaju). Kad ćemo biti prvaci, ne znam, ali osjećam da to neće biti baš tako skoro…

Ne idem u kladionice, nikad se nisam kladio, niti mi to pada na pamet. Kladioničarstvo je neka vrsta magije, religije za luzere: kult ufanja da i nečiji isprazni život može rezultirati dobitkom. Zamislite, molim vas, ispunjeni ste frustracijom i kompleksima, talent vas je promašio, ambicije su vam kao sekvoja, a stranica životnog puta ostala je tek ploha bijelog neispisanog lista i mrtvo slovo na papiru. Osuđeni ste na prodavanje magle, mužnju jarca u rešeto i mlaćenje prazne slame. Ali, svejedno se kladite, u vama niče nada. Možda se nešto i dogodi?! Mimo vašeg truda.

Kažem, ne podnosim kladionice, ne želim biti njihov dio i, govore psihijatri, one su dio ordinarnog zla što nam rastače i obitelji i društvo. Ma, makar kao ražalovani navijač moje hrvatske nogometne reprezentacije, nisam htio prognozirati potencijalni (ne)uspjeh mojih sunarodnjaka na aktualnom svjetskom prvenstvu.

Kako ću s navijačkom strašću pratiti svoju momčad, ako sam unaprijed njihovu misiju osudio na propast? A prije ove avanture na sjevernoameričkom kontinentu nisam baš imao neka bajna ufanja akonto mogućih rezultata naše nacionalne nogometne vrste. Temeljim to na muci koju smo prošli kroz kvalifikacije, jedva nadjačavši anonimuse iz Gibraltara, Farskih otoka ili kako se već zovu te ekipe koje cijele ”vrijede” kao lijeva kopačka prosječnoga hrvatskog reprezentativca…(?)

U startu sam bio oprezan, s dobrom dozom sigurnosti vjerujući kako će nas Englezi propisno natamburati! Bio sam (srećom) samo napola u pravu, s obzirom na to da su nam utrpali čak četiri gola… Međutim, iskreno govoreći, rezultat ne opisuje stvarno stanje na terenu te utakmice: igrali smo iznenađujuće dobro i, da nije bilo podbačaja na početku drugog poluvremena, kad je rezultat bio 2 : 2, ishod je mogao izgledati kudikamo drugačije. Ipak, preliminarne indicije pokazale su se ispravnima – Englezi su nas nadigrali, razvalili i strpali u džep!

Nego, je li taj susret s Englezima u Dallasu bio i kakva reminiscencija na ono onda inkontravanje na Bleiburgu, kad su ”hrvatski vojnici” u bežaniji pokušali spasiti živu glavu predajući se saveznicima?

Paralela mi se nameće samo iz razloga što Dalićevi dečki briju na Thompsonove budnice i neustrašivo neoustašiv sentiment! Četiri komada u mreži, kao isto toliko nesretnika u koloni četveroreda na Križnom putu…(?) Možda od toga nastane neka nova pjesma čavoglavskog Pavarottija u uobičajenom sedam-osminskom ritmu toliko imanentnom balkanskim muzičkim frazemima s pravoslavnog prostora. Thompson širi ekumenizam – je l’ da, da da? – a da to i ne zna!

Drugorazredna ekipa Paname dobro se držala tijekom cijelog susreta, nismo ih savladali rutinski, premda nogometne klase naših igrača – i prestižni klubovi u kojima igraju! – nekakav su garant da bismo, mimo papira, morali biti i favoriti na terenu. Zabili smo im gol i s tom ih minimalnošću pobijedili, ali to je sve skupa premalo za milijune eura koji su – uz mišiće, kosti i tetive – somatski i duhovno ugrađeni u žiće i biće, pa sad već i u mit nogometaša hrvatskog reprezentativca.

Dok ovo pišem, u rano europsko jutro na Braču, naši reprezentativci u dubokom su snu u Americi. Pobijedili su i Ganu. Opet, nasuprot našim pulenima iz vrha svjetskoga klupskog nogometa, drugorazrednu momčad. Tim slavljem plasirali smo se u nokaut-fazu, nakon čega je sve moguće. Vidjeli smo na zadnja dva Mundijala, kad su Dalićevi momci igrali i finale i polufinale.

Ali, tada smo imali bolje igrače. Neki su se zahvalili i umirovivši se otišli kao Doc Holliday u legendu, neki su ostali, a neki tek probijaju opnu jajeta.

Predstoji nam utakmica s Portugalom. Dolaze Ronaldo i ekipa. Dva stara jarana, dva vremešna genijalca, Luka Modrić i Christian Ronaldo, sučelit će se prije no što konačno objese kopačke o klin. Nemamo dobar skor u susretima s Portugalom: on nam je ono što nam je u rukometu desetljećima bila Francuska – nepremostiva prepreka. U deset utakmica dobili smo ih samo jednom, i to nedavno u prijateljskoj utakmici. Sedam puta su nas natamburali, uz svega dva remija.

Ne volim klađenje, kažem, pa i zato da mogu navijati za svoju reprezentaciju. Pa makar i ovako ojađen, tužan dubinom neznanja i neobrazovanosti naših igrača koji, možda i naivno, nasjedaju na ideologiju ”thompsonizma” u nas, gdje se ime Republike Hrvatske podvaljuje kao pseudonim za Nezavisnu Državu Hrvatsku!

Obratite pažnju, ni naši nogometaši, baš kao ni ekstremni desničarski tisak i portali, gotovo nikad ne izgovaraju ime svoje zemlje – Republika Hrvatska… Uvijek je to, samo, Hrvatska. Pa se čovjek može, makar i retorički, zapitati: za koju to državu ostavljaju srce na terenu naši Vatreni? Ima li kratica te zemlje dva, ili pak tri slova? Mogao bih se i na to kladiti, ali, ponavljam, prezirem klađenje.

Neću se, stoga, kladiti ni na ishod ”tekme” što nas čeka. Ali, skeptičan sam pred prvom utakmicom nakon što smo prošli grupu. Bojim se da smo na korak od ispadanja u srazu s Portugalom…

A zašto smo na korak od ispadanja?

Zato što smo svi mi skupa taoci uspjeha Zlatka Dalića: on vraća dug zaslužnicima koji su ga/nas doveli do srebra u Rusiji i bronce u Kataru, a sad nam treba duh mladih igrača što čekaju svoju šansu koju su ovi već konzumirali! Izbornik skrbi za statistiku sutrašnjih penzionera, kojima duguje uspjehe i rezultate, umjesto da u vatru baci na kaljenje mladiće koji se već dobrano potvrđuju u natjecanjima po Europi, pošto je naša domaća liga, tek, opet nekakva statistička čestica u resoru nadležnog ministarstva i na blagajni privatnih menadžera, koji samo čekaju moment kad će kojega od svojih pilića negdje prodati za cijenu rasnoga pivca. U međuvremenu će baljezgati, sasvim ozbiljnim tonom, kako – ”stvaraju klub”.

Ergo, zato mi se čini kako smo svi mi skupa, sada i ovdje, taoci Zlatka Dalića, selektora kojemu nikad nitko neće moći pobiti rezultate koje je dosad ostvario, ali stoga u Americi plaćamo cijenu trome i spore igre, kao i neizvjesnog ishoda do kraja. Lako je moguće, ponavljam, kako ćemo se vratiti doma već nakon prve utakmice u nokaut-fazi.

Svejedno, ufam se da to i neće biti tako, želeći našim reprezentativcima, nehotice neobrazovanima i neopravdano nenačitanima, da im ipak u ruke dospije neka knjiga, bilo kakva knjiga, te da im do svijesti dođe kako bi bilo lijepo makar jednu rečenicu u televizijskom intervjuu započeti bilo kako osim onim uvriježeno tupastim: ”Pa je…”.

Sretno Vatreni!

Vazda budi!

 

    •  Zdravo fra Mario, milosti budi pun, Gospodin s tobom!
    •  Preambulanta Ustava: kanonizacija terorizma
    •  Dolazak Hrvata in statu quo ante, Ante Pavelić
    •  Donaldov ''trumpulin'' za hrvatske desničarske skočimiševe
    •  Zdravka Krstulović veća je i od Torcide i ovakvoga Hajduka
    •  Thompsonova potvrda teze o Hrvatskoj kao ''slučajnoj državi''
    •  Igor Mandić i – Crkva
    •  Album splitskog neoustaškog i neustavnog – primativizma

> Svi tekstovi ovog autora