Okončana je misija hrvatskih franjevaca u Argentini

U nedjelju kada ovo pišem, 26. srpnja 2026., kako je rekao kustod kustodije svetog Jeronima u Dalmaciji, fra Tomislav Šanko, koncelebrirajući misu u hrvatskom katoličkom centru Sveti Nikola Tavelić u Buenos Airesu (misa je počela u 16:30 po hrvatskom vremenu i mogla se pratiti preko jednog YouTube kanala argentinskih Hrvata), završena je gotovo stoljetna misija hrvatskih franjevaca u Argentini! (Prvi zadarski franjevci u Argentinu su došli 1929.).

Da, baš tako kako je rečeno: neće biti tamo više franjevaca te zajednice, lani pripojena hrvatskoj provinciji Svetih Ćirila i Metoda (sa sjedištem na Kaptolu 9 u Zagrebu), s obzirom da je pao broj fratara ispod broja koji se traži da neka zajednica bude smatrana i nazivana ”provincijom” (mislim da ih je sada 39), fratri su se regrupirali u manji broj samostana i čekalo se da se privoli dosta bolesnog fra Josipa Peranića da se vrati u domovinu.

Malo povijesti: zajednica koju predvodi fra Tomislav Šanko potječe iz stare franjevačke protoprovincije nekoć zvane “Skalovnije” ili “Sv. Serafina“, čija je bila subaštinica. Već u 13. stoljeću Provincija se organizirala u četiri manje upravne jedinice – kustodije: istarsku, rapsku, zadarsko-splitsku i dubrovačku, koje su zajedno brojile oko 25 samostana.

Ime sv. Jeronima Provincija je usvojila 1393. godine. Pod utjecajem velikog crkvenog obnoviteljskog pokreta 14. i 15. stoljeća, i u franjevačkom Redu, pa tako i u dalmatinsko-istarskoj provinciji, došlo je do razlikovanja na “konventualski” (to su, primjerice fratri sa samostana Svetog Antuna Padovanskom na zagrebačkom Svetom Duhu) i “opservantski” dio (takozvana Mala braća).

Franjevci opservanti tijekom 15. stoljeća oblikovali su dvije vikarije – zadarsku i dubrovačku – koje su 1517. godine proglašene provincijama sa sjedištima u Zadru i Dubrovniku. Konačno, 1889. godine, te dvije provincije bile su sjedinjene u jednu – Provinciju sv. Jeronima.

Kroz 20. stoljeće Provincija je, posebno uslijed dvaju svjetskih ratova, prolazila kroz brojne promjene: u osoblju, broju samostana i unutarnjim ustanovama (školama i odgojnim središtima). Na početku stoljeća brojila je 29 samostana; nakon Prvoga svjetskog rata izgubila je četiri, od kojih su tri vraćena nakon Drugoga svjetskog rata, a dodatno su joj pridružena i tri samostana od mletačke provincije na području Istre i otoka.

Braća iz Provincije djelovala su već od 1930-ih godina među Hrvatima u Argentini, a nakon Drugoga svjetskog rata ondje je osnovana Kustodija Prečistog Srca Marijina (koje sam kraće vrijeme, od ožujka 1986. do svibnja 1989., kada sam došao “u Provinciju”, u domovinu, ja bio članom). Godine 1995. Provinciji je podređena i Misija Pohođenja Blažene Djevice Marije u Crnoj Gori. Imaju i jednog misionara u Kongu.

Dakle, riječ je o vrlo važnoj i značajnoj povijesti!

Nakon brojnih povijesnih mijena, Provincija se našla u problemima i prošla proces reorganizacije (koji je uključivao glasovanje fratara i većina se odlučila za pripojenju zagrebačkoj provinciji) i danas ima status Kustodije sv. Jeronima, koja je ovisna o Hrvatskoj franjevačkoj provinciji Svetih Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu (od travnja 2025.).

Bio sam, rekoh, članom te zajednice (Provincije svetog Jeronima), to inače znaju oni koji prate ovu kolumnu, i kao njihov pitomac sam stigao u Zagreb u svibnju 1989, otpraćen od zajednice koja se sada oprašta od posljednjeg hrvatskog misionara, fra Josipa Peranića (porijeklom iz Novalje, rođen u Rijeci) čovjeka koji je u Argentini proveo skoro pet desetljeća (stigao je iz Hrvatske u Argentinu 1977.) i ovih se dana vraća u Hrvatsku dosta načetog zdravlja.

Dakle, svjedočim iz prve ruke i nije mi bilo svejedno gledati ”kraj” ove priče.

U misiji u Argentini su djelovali fra Leonard Rusković (od 1929. do smrti 1958.), prvi koji je došao i započeo misiju, fra Blaž Štefanić (1938.–1976.), fra Rafael Capurso (1939.–1948.), fra Gabriel Arko (1939.–1995.), fra Jozo Tibljaš (1946.–1966.), fra Lino Pedišić (1946.–1989.), fra Stjepan Rade (1947.–1965.), fratar koji je moje roditelje vjenčao i mene krstio, fra Paško Andrić (1947.–1990.), fra Vlaho Margaretić (1947.–1995.), fra Bonifacije Perović (1947.–1968.), fra Živko Vidal Žic (1947.–1966.), fra Urban Štefanić (od 1950.), fra Job Mikolić (1967.–1976.), fra Marijan Zlovečera (1968.–1985.), fra Aleksandar Longin (od 1969., umro u domovini), fra Leopold Dujmović (od 1969., umro u domovini), fra Ilija Kozina (1977.–1998., umro u domovini),  subrat kojem sam prvom, koncem 1985. izrazio želju za pristupanje zajednici, fra Stjepan Gregov (? – †2012., dugogodišnje djelovanje), fra Berislav Ostojić (? – †2015.), fra Ivan Gavran (1994.–2003.), fra Jordan Ostojić (dugogodišnje djelovanje u Buenos Airesu, ostaje u Argentini kao član tamošnje franjevačke zajednice i još uvijek na čelu argentinske osnovne i srednje škole karedinal Alojzije Stepinac, gdje sam 1986. i 1987. proveo prve dvije godine pripreme zvane postulatura, a to je kada sam bio poslan na školovanje kod isusovaca pokojnog pape Franje), fra Matija Matošević (kratko djelovanje od 1977.) i fra Josip Peranić (od 1977. do danas).

Inače, nedavno, u hrvatskom katoličkom centru i misijskom sjedištu Sv. Nikole Tavelića u Buenos Airesu slavljena je u nedjelju 3. svibnja misa zahvalnica povodom 50. obljetnice djelovanja toga misijskog sjedišta (bio sam tamo od izgradnje i samog početka jer sam godinama, od rane mladosti, ministrirao na tim misama).

Tko će ostati sada tamo ((ili biti poslan), među argentinskim Hrvatima i potomcima, ne znam, nejizvjesna je situacija, ali moja majka prima izjave nekih njenih prijatelja i prijateljica iz Buenos Airesa u smislu da ako ne bude više misa na hrvatskom jeziku oni više neće tamo odlaziti.

Tri su moguća scenarija: a) HBK (misijska služba hrvatskih (nad)biskupa) pokazuje zrelost i odgovornost i pronađe hrvatskog misionara iz bilo koje biskupije (možda čak ih BiH) ili bilo koje redovničke zajednice jer za njega ima posla, ako bude plana i pameti, s obzirom da bi taj mogao/trebao obilaziti Hrvate i potomke u drugim gradovima Argentine pa sve dok se stvar nekom svojom logikom ne ugasi; b) brigu o tim hrvatskim centrima u Buenos Airesu (jer ih ima dva: sveti Nikola Tavelić i sveti Leopold Mandić), preuzimaju neki drugi franjevci iz Argentine (pa traje privid brige sve do kraja); c) nadbiskup Buenos Airesa predaje centre vlastitom kleru (trag o Hrvatima rapidno nestaje).

Ne zna se koji je točan broj osoba hrvatski korijena, no može se pretpostaviti da je oko 350 tisuća Hrvata (i potomaka) na prostoru Argentine. Počeli su dolaziti dosta prije Drugog svjetskog rata (prvi Hrvati su organizirano tamo stigli srednim XIX. stoljeća), ali većina ih je došla poslije 1945. godine. Pa tako i Pilselovi i Pavlinecovi (mamino prezime). Hrvati se okupljaju u Buenos Airesu, ali imamo centre u drugim gradovima poput Córdobe ili Rosario. U hrvatskim domovima Hrvati dolaze na kulturna okupljanja, a u katoličke centre dolaze po duhovnu okrepu.

Pardon, dolazili su!

Nije sve crno, ne još. Tamo neko vrijeme još ostaju sestre milosrdnice (koje imaju školu u predjelu Buenos Airesa zvanog Dock Sud, i gdje je moja majka bila internirana po dolasku u Argentinu), ali i one se lagano povlače: upravo su zatvorili školu koju sam neko vrijeme pohađao sa sestrom i nestalim bratom u djelu Buenos Airesa koji se zove Belgrano.

Pitao sam se ovdje prije dvije godine, gledajući misu za NDH, jer sam promatrao fra Josipa Peranića kako pobožno skuplja ruke i pjeva “Dravo, Savo, Drino teci” (misa se, kako rekoh, prenosi na YouTubeu): Ima li taj franjevac ikakve sućuti prema svim umorenima koje su likvidirale ustaše?

A pitao sam se i ovo: Kada on “moli za domovinu”, moli li za nas koji ovdje živimo i radimo te poštujemo Ustav i hrvatske zakone ili moli onako kako je molio argentinski Hrvat Dinko Šakić, krvnik iz Jasenovca? Misli li fra Josip, ne daj Bože, kao i Marko Skejo, da Hrvatskom “Danas upravljaju kukavice, dezerteri i izdajnici”, da na izborima “biramo između ‘Za dom spremni’ i ‘Za crvenu zvijezdu spremni’”?

Kako god bilo, sve je to sada završeno. Sve mu je oprošteno! Fra Josip Peranić se vraća u Hrvatsku na zasluženu mirovinu. Fratri se povlače. Fajrunt!

Imali smo on i ja neke manje sukobe, osobito kada sam bio primoren javno prozvati kardinala Josipa Bozanića koji je bio u posjeti našim ljudima u Buenos Airesu i služio euharistiju pored relijefne slike NDH (lažne dabome, jer ta slika sadržava i Međimurje, i Istru i sve darovano talijanskim fašistima), naime, sliku koju su prenijeli iz nekadašnjeg hrvatskom doma u vjerski centar sveti Nikola Tavelić sve dok Bozanić nije bio forsiran narediti fra Josipu Peraniću da je makne iz prostora u kojem se služi sveta misa…

Jednom sam bio prisiljen zamoliti hrvatski veleposlanicu da se na misi pročita moja molba ljutitim Hrvatima zbog mojeg pisanja i nastupanja da puste na miru moju majku, koju su tada olajavali i maltretirali, pred nosom fra Josipa Peranića, da budemo na čisto, i da svoju ljutnu usmjere isključivo na mene i to riješimo, ovdje, po potrebi i na sudu…

Sve ja fra Josipu, bivšem subratu, od srca opraštam i kažem mu hvala za službu.

Jer fra Josip Peranić je bio i pravi misionar, to valja kazati. Po dolasku u Argentinu, fra Josip nije djelovao samo među Hrvatima, već i među lokalnim argentinskim stanovništvom u jednoj marginaliziranoj četvrti (José Ingenieros). “Fra Stjepan Gregov je pastoralno radio sa siromašnima, a ja sam mu se pridružio kako bih mu pomogao. U jednom smo trenutku hranili oko 700 argentinskih obitelji”, kazao je prije par godina.

Poznajem dobro kvart u kojem su djelovali u ono je vrijeme: bio je toliko opasan da čak ni policija nije zalazila u taj dio grada, no fra Josip kaže da nije imao većih problema u radu s tamošnjim ljudima. “Kada smo fra Stjepan i ja tamo odlazili, uvijek smo išli u habitima. Habit je bila uniforma koju su i Argentinci toga područja poštivali”. Iako nikada nije bio u situaciji opasnoj po život, fra Josip je istaknuo da je bilo nekih trenutaka koji su bili poprilično ozbiljni. Ja mu vjerujem.

Anyway, mama me sada pita kako je izgledala ta posljednja misa fra Josipa Peranića u Argentini, ja sam joj to preneo i ona je samo rekla: “to je jako tužno”.

Dakle, ni mene, ni moga nestalog brata, davno ni moje sestre nema u Buenos Airesu (ona je patagonka i drži se Patagonije), ni moje majke, a kamoli oca. Svi ćemo jednom nestati! Ali nešto mi se u grlu steglo kada sam čuo fra Tomislava Šanka, u društvu provincijala fra Ivice Jagodića, koji je s njim pošao u Argentinu “staviti ključ u bravu”, da je našoj hrvatskoj franjevačkoj priči stigao kraj.

Bila je oproštajna misa prije ove, završne, gotovo posmrtne. U nedjelju, 12. srpnja, održan je u istome mjestu susret zahvalnosti i oproštaj hrvatske zajednice od fra Josipa Peranića. Misu su slavili fra Josip Peranić, o. Jordan Ostojić i o. Daniel Udo. Nazočilo je “više od stotinu ljudi”, a ja pamtim pet tisuća Hrvata na okupu kada nas je obišao kardinal Franjo Kuharić u listopadu 1986.!

5000, pa sada 100. Sve sam vam ovim rekao!

Ovo je, na neki način, jer mi je teško zamisliti proces odgovornosti i ljubavi u HBK, ta tek su ovaj vikend makli iz impressuma Nacionalnog ureda za katoličke škole svećenika I. Ž. iz Požeške biskupije, za kojeg mjesecima znaju da je možebitni pedofil, slovo o sjeni Hrvata u Buenos Airesu, pak o kojima je toliko pisano, jer se uvijek mislilo na sve tamošnje Hrvate kao na ljute ustaše, iako to nije bilo istina: moja mama je starila uz fra Josipa Peranića i nije nikada bila ljuta ustašica. Drugi jesu, ona ne.

Memento mori je inačica latinske poslovice Memento te mortalem esse, “Sjeti se da si smrtan”, koja je prema tradiciji trebala podsjetiti rimskoga vojskovođu o prolaznosti, koji je poslije pobjede trijumfalno ujahao u Rim. Prema drugim tvrdnjama, ova poslovica je izmjena citata u Tertulijanovom Apologeticum, “Respice post te! Hominem te memento!“, što znači “Pogledaj iza sebe! Sjeti se da si čovjek!” (i da ćeš umrijeti). Na taj način je Tertulijan htio na to podsjetiti cara dok je sjedio u svojim pobjedničkim kolima.

Memento mori, dragi moji argentinski Hrvati. Memento mori, dragi moji franjevci. Memento mori, Drago Pilsel!

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Prokleti gadovi Trump i Infantino će proći, a nogomet ostaje
    •  Valja čitati Željka Mardešića da ostanemo na površini života
    •  A što da je Mate Uzinić molio s nama za žrtve u Komiću?
    •  Gospa od HVO-a i HR Herceg-Bosne
    •  Uzinićevo NE! ustaštvu i nacionalističkoj isključivosti
    •  Peter Kuzmič rame uz rame s Jurjom Strossmayerom
    •  Zašto sam prijavio HTV: Hrvati i Srbi istorodna su braća
    •  Uzinić ispravno: odgovorni smo za svijet. Nismo mu vlasnici
    •  Nastavlja se hrvatska sramota u Vatikanu
    •  Dražen Kutleša sponzorira cenzuru koja hrabri neoustaše

> Svi tekstovi ovog autora