AI: “Smak svijeta” u brojkama

Dok je svijet u panici da će nas AI sve pobiti, čini se da Daron Acemoglu radi nešto slično. No, brojke kažu da ipak postoji razlika. On prilazi divovima, mjeri ih, računa, i onda mirno kaže: “Gospodo, to je ipak samo vjetrenjača”.

Problem je što se ova vjetrenjača zove AI i ima gadnu tržišnu kapitalizaciju.

Pisao sam u prošle tri kolumne: mušketiri su se, dakle, okupili. Papa Lav XIV. je branio ljudsko dostojanstvo. Bernie Sanders je branio pravednu raspodjelu dobara. Dario Amodei je branio sigurnost: brinuo se da se razvoj odvija unutar kontroliranih okvira. Svaki iz svoje domene, svaki sa svojim oružjem.

A onda se pojavio četvrti, i donio nešto što nitko od njih nije imao.

Tablicu. S ozbiljnim brojkama.

Daron Acemoglu je 2024. dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju, i to za proučavanje onoga što civilizacije diže i ruši. Zašto neke institucije stvaraju blagostanje, a druge ga izjedaju. Kažu, najutjecajniji ekonomist današnjice. Kad se danas pita hoće li AI preuzeti polovicu uredskih poslova, teško je zamisliti bolju adresu.

Važna razlika, jer se danas mnogi javljaju na tu temu i na prvu zvuče uvjerljivo. Npr. Geoffrey Hinton, također nobelovac, koji se nekako udaljio od struke i postao profesionalni prorok propasti. Yuval Harari o AI-u nikad nije ni imao pojma, ali ima sjajnog izdavača i dobru marketing mašinu. Acemoglu je jedini koji je ostao točno tamo gdje je i bio: u modelima i podacima.

I upravo je zato morao malo lupiti po prstima svog dobronamjernog kolegu.

Što je Amodei zapravo rekao?

Amodei je napravio zanimljiv zaokret. Tiho je napustio apstraktni termin “AGI” i uveo termin Powerful AI (moćni AI). Tu nema terminatora, nema stroja koji osvaja svijest. Umjesto toga: tektonski ekonomski poremećaj u kojem bi automatizirani sustavi mogli izbrisati do 50% početnih pozicija uredskih poslova (“white collars”) u financijama, pravu, analitici, programiranju  i to unutar jedne do pet godina. Nezaposlenost na 10 do 20%. Društvo koje to ne stigne probaviti.

Ta promjena rječnika nije slučajna. Smanjenje hypea uvijek dolazi s realnijim predviđanjima. I odgovarajućom retorikom.

 I tu se Amodei bitno razlikuje od Sama Altmana. Dok Altman godinama trubi da je AGI tu iza ugla a onda, negdje usput, da je nekako već i stigao, Amodei pazi što govori. No, čini se da je popustio pod pritiskom i da je ovih dana i njegov ton otišao oktavu previsoko. 

Prošlog tjedna dao mu je otkaz istraživač Anthropica koji je javno napisao da njegova tvrtka i konkurencija kockaju našim životima trkom prema “samopoboljšavajućoj superinteligenciji”. Pridružio mu se i voditelj alignmenta iz iste kuće. Čovjek, koji je u Anthropic došao iz OpenAI-a tražeći jaču sigurnosnu kulturu. Sad je izašao iz Anthropica navodno zbog istog razloga. Razloga zbog kojeg je i sam Amodei izašao iz OpenAI-a u startu.

Krug se zatvorio brže nego što je itko očekivao.

Amodei je nekoliko dana kasnije objavio esej u kojem doslovno traži da industrija uspori tempo napretka. Altman mu se pridružio unutar sat vremena.

A onda su obojica odgodili izlazak na burzu.

Ali o tome u sljedećem tekstu. Vratimo se čovjeku s tablicom.

Model: četiri koraka do mnogo manjeg broja

Acemoglu je u radu The Simple Macroeconomics of AI napravio ono u čemu je najbolji: umjesto prognoze, model. Zadatkovni, dosadan, provjerljiv. Ide ovako.

1.Koliko je posla uopće izloženo. Temeljitom analizom radnih mjesta dolazi do brojke od oko 20% svih zadataka na tržištu koji su uopće u dosegu umjetne inteligencije. Ne 80%. Dvadeset.

2.Koliko se od toga isplati. Izloženost nije automatizacija. Troškovi prilagodbe, regulativa, potreba za ljudskim nadzorom sve to grdo reže očekivanja. Acemoglu procjenjuje da će u sljedećih deset godina biti troškovno isplativo automatizirati oko 4,6% ukupnih zadataka.

3.Koliko to stvarno donosi. Uz 30% uštede na automatiziranim zadacima, ukupna faktorska produktivnost SAD-a raste za 0,5 do 0,7 posto. Ne godišnje. U cijelom desetljeću. Nekih 0,05% na godinu, ili svega 1,1-1,8 % GDP-a ukupno.

4.Stakleni zid. Obrada teksta u laboratoriju nije baš posao u kojem trebamo odmjeravati snage. AI je ionao već u masu stvari bolji u ljudi (kad je domena uska i definriana). No, velika većina uredskih poslova nije izolirano pisanje koda ili teksta, nego kontekstualno odlučivanje, pregovaranje, empatija i situacije koje nitko nije predvidio. S tim se statistički model teško nosi. Uz sve to, LLM-ovi su već naučili sve što su mogli od informacija dostupnih u svijetu i konzumiraju više energije nego što možemo proizvesti dugoročno.

I što sad?

Njegove su prognoze, za razliku od naslovnica, uglavnom točne. Jedina im je mana što se njegovi istraživački radovi ne čitaju jednako lako kao spekulativni članci. Ali to je stara priča: panika se prodaje, tablice i formule baš i ne.

Inženjeri se slažu, iz drugog razloga

Dok Acemoglu objašnjava zašto tržište rada ne sluša linearne projekcije iz Silicijske doline, dvojica inženjera ruše same pretpostavke.

Yann LeCun, dobitnik Turingove nagrade, čovjek koji je krajem 2025. izašao iz Mete i osnovao vlastitu firmu godinama ponavlja da su LLM-ovi slijepa ulica. Njegov argument dolazi iz arhitekture: jezični model je autoregresivni prediktor sljedećeg tokena. Računa riječ koja dolazi iza prethodne. Nema tzv. “model svijeta” (world model).

Djeca i životinje uče fiziku i uzročnost promatrajući stvarnost; LLM uči iz teksta, a tekst je za razumijevanje stvarnosti jadno siromašan medij. Bez modela svijeta nema planiranja višestupanjskih akcija ni predviđanja posljedica u nepredvidivim 3D/4D situacijama. Zato LeCun radi na posve novim arhitekturama i otvoreno kaže da su za pravu autonomiju potrebna desetljeća, a ne mjeseci.

Luc Julia, suautor Appleove Siri, ide korak dalje i tvrdi da je sam naziv “umjetna inteligencija” promašen marketinški termin. Ono što koristimo je napredna obrada uzoraka.

Stroj (AI) nema svijest o tome što govori.

Njegov drugi argument je fizikalni: potrošnja struje, vode za hlađenje i hardvera raste eksponencijalno, a poboljšanja performansi linearno. Energetska mreža jednostavno nema dovoljno energije za scenarij u kojem milijuni autonomnih agenata rade non-stop.

Jedna se njihova teza, doduše, istrošila. Godinama se citirala brojka od 15 do 30 posto halucinacija. Ta je brojka danas značajno smanjena. Modeli griješe rjeđe u općenitim tekstovima, a tehnike provjere i uzemljenja u izvore poprilično su zakrpale rupu. No, u ozbiljnim analizama halucinacije su i dalje tu negdje.

Samo, to argument ne ukida. Nego ga premješta.

Jer pouzdanost nije pitanje postotka na jednom odgovoru. Pitanje je što se dogodi kad zadatak ima četrdeset koraka. Model s tri posto pogreške po koraku na kraju lanca nije pouzdan devedeset sedam posto — nego bitno manje. Greške se ne zbrajaju.

One se množe. I zato “autonomni bijeli ovratnik” i dalje treba čovjeka koji čita što je napisao.

Zašto Musk odjednom šuti?

Ima jedan detalj koji nitko ne spominje, a govori više od svih eseja.

Elon Musk je godinama obećavao potpuno autonomnu vožnju. Danas govori o vozilima koja u određenim uvjetima mogu voziti sama — uz višestruko snimljene dionice i po potrebi ljudski nadzor. Razina 3-4, umjesto razine pet.

Isti obrazac. Ista tiha korekcija. Ista nada da nitko neće primijetiti.

(O tome sam pisao i ranije: “AI singularitet, malo Sutra”. A o tome zašto su LLM-ovi možda slijepa ulica, pisao sam i u tekstu: “Storytellingu kao kompas u AI zbrci”.)

Pa tko je onda u pravu?

Evo kako ja to vidim, i možda to nije ono koje biste očekivali.

Amodei nije lažov. Acemoglu nije naivan. Oni mjere dvije različite stvari.

Amodei mjeri što stroj može. Acemoglu mjeri što će organizacija stvarno napraviti. A između te dvije brojke stoji sve ono o čemu godinama pišem: ljudi, procesi, znanje, kultura, strah i tromost.

Tvrtke koje danas puštaju AI u pogone s papirnatom organizacijom iz prošlog stoljeća neće doživjeti ni Amodeijev tsunami ni Acemoglovih pet posto. Doživjet će nulu, i zvat će je razočaranjem!

Zato je Acemoglu D’Artagnan ove priče. Nije došao rušiti ostalu trojicu. Došao je s jedinim oružjem koje u sobi punoj proroka nešto znači.

S formulama i brojkama. S tablicom.

A brojka nam kaže nešto neugodno i za jedne i za druge: nema apokalipse, ali nema ni čuda. Ima deset godina napornog, skupog, organizacijskog rada i u tih deset godina pobijedit će oni koji su ga bili spremni raditi dok su drugi čitali naslovnice.

Jedan za sve, svi za jednoga.

P.S. Ostala je još jedna nit. Zašto i Altmanu i Amodeiju baš sada odgovara da uspore i da odgode izlazak na burzu? O tome u sljedećem tekstu, i neće biti ugodan.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Spriječiti provalu AI može samo jedna stvar…
    •  Starac koji hoće pola
    •  Papa, Ferrari i Fićo
    •  Čovjek koji je kupio dva milijuna knjiga
    •  Pornografija umjetne inteligencije
    •  Storytelling – kompas u AI zbrci
    •  AI singularitet? Malo sutra!
    •  AI nije sposobna za intuiciju, empatiju ili kreativnost
    •  Treba nam vladavina na korist manjeg dijela koji pati
    •  AI je vrlo moćna i jako korisna. Šteta što ne postoji!

> Svi tekstovi ovog autora