Zašto mislim da za naših života Stepinac neće biti svetac

U srijedu 4. studenog u Novinarskom domu u Zagrebu su predstavljene dvije knjige prof. Franje Maletića: ”Stepinčev grijeh – Vatikan i Katolička Crkva u vremenu kušnje” i kritičko izdanje knjige ”Vatikanska misija u Hrvatskoj 1941-1946”, dnevnika benediktinca Giuseppea Masuccija koji je bio tajnik opatu Ramiru Marconeu, izaslaniku pape Pija XII. pri biskupskoj konferenciji na teritoriju NDH.

Prvo riječ-dvije o drugoj, Masuccijevoj knjizi. Ponavljam što je prof. Maletić rekao na predstavljanju: ”Dnevnik benediktinca Masuccija bio je važan povijesni izvor od prvog objavljivanja u Madridu 1967. godine nakon njegove smrti, a zapravo je bio svojevrsni falsifikat u režiji generala NDH-a, ratnog zločinca Maksa Luburića i njegovih suradnika Marijana Mikca i dr. Miljenka Dabe Peranića. Time na neki način želim ispraviti i nepravdu koja je počinjena samom Masucciju, da njegovo djelo egzistira u historiografiji u obliku i sadržaju jednog falsifikata.

Rad na kritičkom izdanju Masucijeva Dnevnika pokazao je da je madridsko izdanje nastalo kao rezultat djelovanja tajnih službi ondašnje komunističke jugoslavenske države i ustaške emigracije, zapravo Vjekoslava Luburića i njegovog kruga. Riječ je o svojevrsnoj podudarnosti interesa da se objavom falsificiranog Dnevnika, kompromitiraju Katolička Crkva i Alojzije Stepinac.

Želio sam upozoriti kako jedna manipulacija, ustaša i Udbe, prolazi pred očima Vatikana koji se nikad nije oglasio o dokumentu svog svećenika Giuseppe Masuccija, i nije smatrao nužnim upozoriti javnost da je 1967.  objavljen falsifikat, a ne izvornik.”

Knjigom ”Stepinčev grijeh…”, pak, prof. Maletić, ne zato da bi iskazao mržnju prema Stepincu ili Katoličkoj Crkvi kod Hrvata, već jer ga zanima istina o Stepincu, a grozi se struktura koje, osobito na Kaptolu (Kutleša, Batelja, etc), ne žele da se čuje istina o blaženiku, pokazuje koliko je složen proces o kojem je svojedobno papa Franjo govorio odgovarajući našem pokojnom kolegi Silviju Tomaševiću na povratnom letu iz Skopja u Rim.

Na povratku s trodnevnog posjeta Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji papa Franjo je u zrakoplovu (7. svibnja 2019.), što je uobičajena praksa, razgovarao s novinarima. Dopisnika Večernjeg lista i HTV-a, pokojnog Silvija Tomaševića, zanimalo je Papino mišljenje o proglašenju Alojzija Stepinca svetim. Tomašević je prenio kako je iz Papinog odgovora poprilično očito kako ćemo još dugo čekati na kanonizaciju.

Papa Franjo je tada rekao da je, što se pak tiče Stepinčeve kanonizacije, to ”povijesni slučaj”. ”Stepinac je krepostan čovjek, zbog toga ga je Crkva proglasila blaženim. Vjernici mu se mogu moliti, blažen je. Ali, u određenom trenutku postupka kanonizacije – kazao je Papa – bilo je nerazjašnjenih točaka, povijesnih točaka. Ja, koji trebam potpisati kanonizaciju svojom odgovornošću, molio sam, razmišljao, tražio savjet i uvidio da trebam tražiti pomoć srpskoga patrijarha Irineja, velikog patrijarha. I Irinej je pružio pomoć, zajedno smo ustanovili povijesno povjerenstvo i zajedno smo radili, jer i Irineja i mene jedino zanima istina, da ne pogriješimo.

Čemu služi izjava o svetosti ako nije jasna istina? Nikomu ne služi. Znamo da je dobar čovjek, da je blaženik, ali kako bi se učinio taj korak tražio sam pomoć Irineja, da sve bude po istini. I sada se proučava. Prije svega ustanovljeno je povjerenstvo, i oni su dali svoje mišljenje. Ali sada se izučavaju druge točke; temeljito se proučavaju neke točke kako bi istina bila jasna. Ja se ne bojim istine, ne bojim se. Bojim se samo Božjega suda”, rekao je na kraju papa Franjo.

U sjećanje mi dolaze riječi bivšeg zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića u sklopu pohoda članova HBK Ad limina apostolorum 2018., u intervjuu za IKA-u i HKR. On reče: ”Ne smijemo se bojati istine. I svi oni koji se boje otvarati arhive, koji nam govore o nekoj reviziji povijesti…, pa treba napraviti reviziju povijesti koja je stvarana za vrijeme totalitarističkog sustava jer tada nije bilo prave povijesti. Bila je to ideološka povijest. I tu je jedini problem kod nas. Ja razumijem i neke možda profesore koji su obranili doktorsku disertaciju i sad vide da je to bilo na temelju ideologije, a ne stvarnih činjenica.”

Bozanić, očito, ne govori autokritički već proziva ”drugu stranu”, jer da je bio iskren dao bi u javnost i dnevnik Alojzija Stepinca i onih 17 stranica izvještaja sa susreta Stepinca i Tita 4. lipnja 1945. u današnjem Lovačkom muzeju u ulici Vladimira Nazora 63 u Zagrebu, te pitaj Boga koliko toga još tajnog materijala čuvaju na Kaptolu.

Govoreći na predstavljanju Maletićevih knjiga sam pojasnio zašto ćemo čekati. Dugo. I možda ne doživjeti možebitnu kanonizaciju.

Papa inzistira na potrebi traženja povjesne istine. U ožujku 2020. je otvorio arhiva pape Pija XII., a istraživanje u tom sada digitaliziranom arhivu pomoći će da se dobiju odgovori na mnoga pitanja otvorena i u radu mješovite Komisije o Stepincu.

Za Svetu Stolicu obustava Stepinčeve kanonizacije nije presedan kako trube na Kaptolu: obustavljena je kanonizacija drugog blaženika, francuskog franjevca Leona Gustava Dehona (1843.-1925.) jer, iako je već sve bilo spremno za kanonizaciju, koja je 2005. odgođena zbog smrti svetog Ivana Pavla II., otkriveno je da je rečeni svećenik bio autor spisa usmjerenih protiv Židova u razdoblju kada su u Francuskoj antisemitski osjećaji bili vrlo prisutni.

Papa Franjo je odlučio obustaviti i proces beatifikacije pape Pija XII. jer ne samo što postoji jaki otpor u redovima rabina i od strane same države Izrael, a pogotovo poljskih katolika, već je i sam papa Franjo imao prigovor savjesti.

Rekao je, odgovarajući na argumente argentinskog rabina Abrahama Skorke dok su se još družili u Buenos Airesu, da, naime, Svjetski židovski kongres traži da se otvore Vatikanski arhivi i da se on s tim slaže da se to mora učiniti, baš ovako: ”Otvaranje arhiva o Šoi (Holokaust) čini mi se odličnom idejom. Neka se otvore i neka se sve raščisti. Neka se vidi je li se moglo nešto više učiniti (za spašavanje Židova tijekom pontifikata pape Pija XII.), pa ako smo u nečemu pogriješili, morat ćemo reći: ‘Pogriješili smo u tome i tome’. Toga se ne treba bojati. Naš cilj treba biti istina. Kada čovjek počne prikrivati istinu, on odbacuje Bibliju” (”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74).

Dakle, prof. Maletića i moju malenkost zanima istina. Samo istina! I zato sam kazao da smatram nekorektnom i netočnom izjavom bivšeg predsjednika Srbije Aleksandra Vučića na ispraćaju patrijarha srpskog, gospodina Irineja, u nedjelju 22. studenog 2020. u hramu Svetog Save na Vračaru u Beogradu – da je patrijarh ”uvjerio papu Franju da Stepinac nije svetac”.

Naime, patrijarh Irinej nije niti mogao niti želio suditi o onomu o čemu samo svoj sud donosi Bog: jesmo li živjeli savršenstvo evanđeoskih načela sažetih u ovim riječima evanđela po Mateju: ”Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25,40). On je samo molio papu Franju da pitanje kanonizacije kardinala Stepinca skine s dnevnog reda i prepusti ”nepogrešivom Sudu Božjem”.

Predsjednik Vučić je i tu pogriješio i, očito, ne poznaje dovoljno ni proces niti je shvaćao papu Franju.

Bilo koji katolik, pa i Papa, može za sebe vjerovati da je neka osoba živjela svetačkim životom, ili da, to nas povijest uči, netko tko čak i veći dio života nije živio mir i dobro, na kraju života može postati osoba koja je živjela kreposti u herojskom stupnju.

Nije li sam Isus Krist, viseći na križu, kanonizirao čovjeka, razbojnika koji se pokajao i koji je isto kao on tamo bio na Golgoti i čekao smrt? Tko smo mi da o nečijoj savjesti sudimo?

Drugo je pitanje što znači biti, od Crkve, kanonizirani svetac. Svetac je onaj koji može i treba biti orijentir univerzalnoj Crkvi, svim kršćanima. Alojzije Stepinac to, svojim cjelokupnim životom, pokazuje i prof. Maletić knjigom ”Stepinčev grijeh… ”, teško može postati.

Papi Franji nije bilo važno koliko će Hrvati, sada baš jako nervozno, zagovarati jednu problematičnu kanonizaciju. Njemu je bilo važno da se ispoštuje istina, da se ona dogodi, i to ne samo istina o Stepincu, istina koju moraju zajednički izgovoriti i Srbi i Hrvati, već i istina o našim narušenim ekumenskim, međuetničkim i međunacionalnim odnosima.

Ako me pitate za mišljenje, ono je poznato: smatram da je i sama beatifikacija bila sporna zbog nategnute priče oko Stepinčeva ”mučeništva”’, s obzirom na to da je zagrebački nadbiskup bio progonjen, ali mučenik nije bio; pogotovo su lažne konstrukcije Jurja Batelje i drugih da je Stepinac bio trovan i zračen.

I čisto sumnjam da bi Stepinac bio beatificiran, na način na koji se predmet progurao u pontifikatu Ivana Pavla II. da se taj proces vodio za mandata pape Franje. Pak, nisam važan ja, nego blagopočivajući patrijarh Irinej.

Smatrao je patrijarh da je Stepinac radio stravične kompromise s Antom Pavelićem i NDH (u čemu nema nikakve dvojbe i o čemu kanim pisati – ako mi Bog podari zdravlja – u još jednom planiranom doktoratu, koji želim posvetiti kontroverzama o Stepincu i modalitetima dijaloga utemeljenog na povijesnim činjenicama) te da bi kanonizacija ”samo produbila rane i postojeće razlike”, odnosno da je ”suviše otvorenih pitanja i nezalečenih rana koje kardinal Stepinac simbolizuje”.

Patrijarh je istaknuo Papi da su ”manipulacije pamćenjem i prošlošću doprinele tragičnim događajima na Balkanu devedesetih godina prošlog veka, događajima od kojih su samo neprijatelji hrišćanstva imali koristi i radosti”.

Motiviran isključivo željom da se zadovolji velik i opravdan interes javnosti, ali i da se prestane manipulirati neinformiranim građanima, među njima i vjernicima, i katoličkim i pravoslavnim (ali i drugim, židovskim, na primjer), zamolio sam patrijarha Srpske pravoslavne crkve, gospodina Irineja, da me primi na razgovor kako bih iz prve ruke saznao što točno smeta SPC-u u najavljenoj kanonizaciji zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca.

Susreli smo se 28. studenoga 2015. u sjedištu patrijaršije, u Beogradu, a razgovor je trajao nešto više od sat vremena.

Patrijarh je saslušao moje argumente, ujedno sam ga izvijestio o sadržaju znanstvenog skupa ”Kardinal Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskog rata i poraća” koji je održan u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu 24. studenoga 2015. godine te je pristao da mi pojasni i proširi izjave koje je dao 2014. srpskim medijima.

Podsjetit ću, patrijarh Irinej je u intervjuu za dnevni list Politika (koji je prenijela agencija Tanjug 2. srpnja 2014.) rekao da su najave iz Vatikana da bi kardinal Stepinac mogao biti kanoniziran do kraja 2014. godine bile ”veliko iznenađenje za srpske arhijereje”, jer – ”da neko bude svet, to mora biti zaista svijetla i sveta osoba koju prihvaćaju kao takvu i drugi kršćani”. Tada smo saznali da je gospodin Irinej pisao papi Franji negodujući zbog najave Stepinčeve kanonizacije.

Kada se, pak, saznalo da je papa Franjo prihvatio molbu SPC-a da se pitanje kanonizacije kardinala Stepinca skine s dnevnog reda i odgodi do daljnjega, odnosno kada se saznalo da je papa Franjo predložio osnivanje Mješovite katoličko-pravoslavne komisije koja je trebala pretresti argumente jedne i druge strane, odnosno preispitati sporna pitanja za SPC, konsternacija u redovima Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj i u BiH bila je potpuna.

Elem, o svemu sam ovomu temeljito i kronološki poredano razgovarao s patrijarhom, više puta, provjeravajući svaku informaciju te, napokon, slušajući zašto se SPC ne može miriti s najavom Stepinčeve kanonizacije.

Smatrao sam, i to sam rekao patrijarhu, da situaciju treba učiniti što je moguće transparentnijom, da stvari treba demistificirati, da ljudima treba omogućiti da saznaju činjenice i tako sam došao u posjed dvaju pisama koje je patrijarh Irinej u ime Svetog sinoda SPC-a poslao papi Franji.

Neizmjerno sam zahvalan patrijaršiji u Beogradu što mi je ukazano tako veliko povjerenje da mi se pokažu pisma Papi i da mi se predaju kopije tih pisama.

Cijenim riječi vladike bačkog, gospodina Irineja Bulovića, pred mrtvim tijelom patrijarha: ”Budimo kao i patrijarh, u dijalogu sa svima, iskreni i dobronamjerni”.

Nakon što prođu godine i godine ozbiljnog rada na arhivama, ne samo pape Pija XII., čekat će se plodovi kvalitetnijih odnosa Srba i Hrvata (kako je državni tajnik Svete Stolice, kardinal Pietro Parolin pisao i objašnjavao uvjete za Stepinčevu kanonizaciju tadašnjem predsjednik HBK Želimiru Puljiću), odnosi sa što manje netrpeljivosti i međusobnih niskih udaraca, dapače, odnosi koji će svjedočiti o plodovima iskrenog dijaloga i pomirenja. ”Jer nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice” (Pismo HBK od 1. svibnja 1995.).

Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi, već sam to istaknuo pozivajući se na dokument hrvatskih biskupa objavljen u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata, pred težim su moralnim pitanjem: ”Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

Zahvaljujući naporima izuzetnih ljudi kao što je prof. Franjo Maletić, polako se približavamo istini i pravednosti.

Toplo preporučujem da se pročita govor prof. Maletića s promocije, a koje donosimo u rubrici osvrt.

Do kanonizacije će možda doći (iako će to biti eksces jer će Crkva teško moći braniti kanonizaciju čovjeka koji je toliko zdušno branio ustaški pokret i režim, zagovara etničko čišćenje Srba, itd), ponavljamo: tko zna kada.

Ali daleko bitinije od procesa Stepinca je to da odnosi Hrvata i Srba, katolika i pravoslavaca, napokon budu bratski i srdačni, bez fige u džepu, bez međusobnih optuživanja, bez obostranih prozivanja za stvaranje zavjera, kada budu onakvi kakvi je želio pokojni kardinal Franjo Kuharić. Da budu onakvi kakve je zagovarao sveti papa Ivan Pavao II. 11. rujna 1994. na zagrebačkom hipodromu.

Bez obzira na ljudske račune, na taj hitni zadatak pozvani smo mi, ljudi Balkana, mi, Hrvati, Srbi i drugi, jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti svaki put kada usne izgovaraju molitvu Oče naš. Zašto? Jer neće biti milosti ni kruha ako nismo spremni praštati i tražiti oprost.

Da su ovdašnji katolici zaista ekumenski orijentirani, ne bi bilo ove histerije oko Stepinca.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Svatko, pa i vi koji ovo čitate, može biti mirotvorac
    •  Ako nisi u HDZ-u tvoje mrtve ne zarezuju
    •  Hoće li ovaj pontifikat trajati kraće nego što se mislilo?
    •  Što bi bilo da je Pavelić 1945. uhvaćen i isporučen Titu?
    •  Vidjeli smo Messija, možda najvećeg u povijesti
    •  Stepinac na sudu: 80 godina od izjave da mu je savjest čista
    •  Porfirijeva ljevica? Jandroković je sav zamazan od neistina
    •  Crno na bijelo: Stepinac je zagovarao etničko čišćenje Srba!
    •  Izrael jaća veze s globalnom ekstremnom desnicom
    •  Porfirije nije imao ''agendu''. Istina o našem kružoku

> Svi tekstovi ovog autora