novinarstvo s potpisom
Prošle sedmice, tačnije u petak, astrološki gledano planeta Venera prestala je sa retrogradnim ”hodom” te sada možemo da očekujemo vraćanje na kalibriranje balansa sa kojim mnogi od nas inače oskudevaju. Sada kada se oslobađamo ovog ”hodanja unatrag”, to svakako nikome nije prirodno ni blisko, očekuju nas jasnije odluke koje smo definisali naučenim lekcijama, znači piši propalo, iz prethodnih četrdeset dana muka.
Prema globalnim istraživanjima ezoteričnog, oko 30 % svetske populacije veruje astrologiji, dok oko 50 % ljudi čita i čitucka, kao iz zabave, dnevne i mesečne horoskope za svoj znak. Stručnjaci za stanje ljudske duše, psiholozi, objašnjavaju da u situacijama društvenih kriza dolazi do povećanja verujućih u položaj nebeskih tela i njihovog uticaja na pojedince, nas same. Jer svako od nas, u dubini svoje duše, želi da sazna svoju neizvesnu budućnost koja je više određena interakcijom sa drugim živim bićima nego što je to položaj planeta koje kruže oko našeg Sunca.
Da ipak ima nešto, neka nebeska sila koja nama diriguje, možemo da sagledamo i u recentnim događanjima (ne)rada na našem najvišem sudu u Domovini koji štiti ljudska prava i temeljne slobode građana. To je onaj manje poznati ”četvrti stup” vlasti koji nadzire Sabor, Vladu, ali i redovne sudove u obliku institucije Ustavnog suda. Najjednostavnije prevedeno, Ustavni sud je vrhovni čuvar pravila igre u državi i nalazi se iza panorame Markove crkve na onom ograđenom trgu.
No šta se to dešava, organizaciono i logistički, na našem Ustavnom sudu, a da je građanima ipak važno? Čini se da od poslednjeg izbora deset od ukupno trinaest sudija, koliko ih ukupno broji puni Ustavni sud, imamo ispade po medijima koji nisu primereni za tako važnu instituciju, onog čuvara o kojem ne znamo puno, ali od kojeg mnogo toga očekujemo.
Prema poslednjim informacijama, sve se to sa Markovog trga pretače pre svega po novinama i akademskim kuloarima gde niko nikome nije lojalni kolega, sujeta je inače neki vid bolesti dokonog i umišljenog sveta, troje ustavnih sudija odbija da radi svoj posao jer im se ne dopada organizacija koja je postavljena.
Iako mi ne razumemo kako oni tamo funkcionišu, nama njihov ustroj i zaduženja nisu jasni, to nas ovakve najpametnije ne sprečava da o svemu tome imamo stav koji je vođen ne nekim prethodnim znanjem i informisanošću već svetonazorom i političkom mržnjom prema onima drugima.
Kao glavni povod za sve ovo, da sudijama ide plata, ali da se ne radi, jeste uvođenje tonskog snimanja sednica i stručnih sastanaka. Na prvu zvuči nekako konspirativno, ali velike privatne kompanije svoje sastanke na kojima se nešto važno odlučuje, odavno i snimaju radi lakšeg transkripta, to je većinom sada već AI pojednostavljeno, te arhiviranje delegiranih zadataka koji se kasnije reinterpretiraju kao neizrečeni ili nedorečeni.
Glavni argumenti odbijanja rada troje sudija jesu snimanje bez jasnih pravila i pravilnika, strah od curenja informacija i pritisaka, ali i neka vrsta selektivne transparentnosti.
Suprotno od toga, argumentacija za tonsko snimanje se crpi iz toga da je lakše tako voditi zapisnike, a posebno nakon nesuglasica koje se tamo ponavljaju. Za one koji ne žele da znaju više tu se ne misli na kontradiktornost u odlučivanju za pojedini predmet već sukobi ega u međuljudskim odnosima koji pokazuju da se ni u tako važnoj i cenjenoj instituciji ne može bez ljudske, kvarljive, komponente.
Sve ovo i sav taj (ne)rad odlično se dočekao na političko tlo, setimo se da se cenjene sudije biraju dvotrećinskom većinom aktuelnog Sabora, ko ih sve bira i dobri su, te je krenulo svrstavanje i političko potkusurivanje pozicije i opozicije, a sve sa ciljem zadobijanja nekih novih, a u suštini mizernih i prolaznih političkih poena.
I u ovome, političkoj reakciji dešavanja na Ustavnom sudu, ogleda se jasnoća političke neodgovornosti i diletantizma bez sveobuhvatne volje za reformom i iznalaženjem rešenja.
Dok sačekamo ko će prvi da popusti, olabavi uticaj politike u svoj profesionalni angažman i vlastiti integritet, setimo se da građani radnici u privatnom sektoru nemaju ovakav luksuz bojkota radnih zadataka, a da dan nakon toga ne dobiju pisanu opomenu ili sam otkaz o radu. Jer jedno je aktivno iznositi argumentaciju, obrazloženu i afirmativnu, o nečemu šta u radnom procesu nije dobro ili je neočekivano, a potpuno deseto je ne raditi posao za koji si plaćen sa obrazloženjem da ti se ne dopada organizacija rada.
Sve u svemu jedna, ipak, institucionalna sramota koja će valjda utihnuti nekim novim položajem zvezda nad našim umišljenim glavama.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.



















































