Desakralizacija struktura

Da je papa Franjo zauzevši Petrovu stolicu mnogima poremetio planove, to je postalo više nego očigledno. A to se dotiče čak i teme petog i ujedno posljednjeg broja Međunarodnog teološkog časopisa ‘‘Concilium“ za 2013. godinu koji smo na hrvatskom jeziku dobili netom pred božićne i novogodišnje blagdane.

 

Naime, umjesto planiranog broja o ‘‘Pravovjerju“ papa Franjo je uredničko vijeće ‘‘Conciliuma“ najavom ozbiljne reforme Rimske kurije nedugo poslije stupanja na službu nagnao na izvanrednu promjenu teme i užurbano spremanje broja posvećenog upravo toj reformi.

 

O čemu je zapravo riječ i koje se sve konzekvence kriju za Crkvu na svim njezinim razinama iza najave ozbiljne reforme Rimske kurije, dakle onkraj dekorativnih mijena koje u biti sve ostavljaju po starom, a toliko dugo očekivane da trenutno čak i sama najava izgleda revolucionarnom, i to unatoč silnom broju otvorenih pitanja i ogromnoj dozi neizvjesnosti.?

Nutarnja organizacija Crkve nije nevažna. Naprotiv, upravo vlastitim strukturama na temelju njihove simboličke moći Crkva prije bilo koje izgovorene riječi ili poduzetog čina društvu navješćuje poruku i osnažuje s tom porukom sukladna društveno-politička gibanja

 

Nutarnja organizacija Crkve nije nevažna. Naprotiv, upravo vlastitim strukturama na temelju njihove simboličke moći Crkva prije bilo koje izgovorene riječi ili poduzetog čina društvu navješćuje poruku i osnažuje s tom porukom sukladna društveno-politička gibanja. Dakle, ono što zbilja jest njezin stav o bilo kojem pitanju s onu stranu puke deklarativnosti to Crkva raskriva ne toliko u svom nauku koliko svojim strukturama, odnosno svojim životom kao institucija.

 

No, prisjetimo li se da su strukture i institucionalni život Crkve već stoljećima obilježeni nedostatnim dijalogom, nezamislivošću da se vjernike poziva na savjetovanja, odsutnošću ustanova koje bi pozivale na izmjenu ideja, isključivanjem žena s vodećih pozicija, ravnodušnošću prema kolegijalnom sudjelovanju i – kao izvor i zbroj svega toga – monokratskim vršenjem autoriteta nužno povezanim s nasilnim ušutkavanjem neistomišljenika, onda uopće nije niti blasfemično niti neutemeljeno ispostaviti tvrdnju da u Crkvi više susrećemo grešne strukture u funkciji očuvanja autoritarne moći, a manje (ili jedva još?) strukture kroz koje prosijava evanđeoska milost.

 

Dakako, to bi konkretno značilo da te strukture – s onu strane bilo kakve metafizičke sakralizacije i mitizacije – budu isključivo sredstvo efektivne solidarnosti Crkve s nadama, patnjama i strahovima suvremenih ljudi. A upravo je to, prisjetimo li se Drugog vatikanskog koncila, ne samo fundamentalna zadaća nego i fundamentalni kriterij svega u Crkvi – od sakramenata preko službi do struktura – pa na koncu konca i same Crkve. A tomu je tako naprosto zato što je put efektivne solidarnosti sa suvremenim ljudima jedini način da Crkva bude Crkva Isusa iz Nazareta, konkretno ‘‘obuhvatni sakrament spasenja“, ‘‘koji objavljuje i ozbiljuje tajnu Božje ljubavi prema ljudima“.

 

Iz rečenog se nameće koliko gorak toliko i neumoljiv zaključak! Upravo strukture i institucionalni život Crkve prije i s onu stranu svih gesta i poduhvata već stoljećima objelodanjuju sablažnjivo proturječje, konkretno ne samo jaz između Crkve i evanđeoske poruke nego i jaz između Crkve i napredovanja ljudskog društva na putu humanizacije, pa i kad je riječ o vršenju vlasti i strukturama vladanja.

To bi konkretno značilo da te strukture – s onu stranu bilo kakve metafizičke sakralizacije i mitizacije – budu isključivo sredstvo efektivne solidarnosti Crkve s nadama, patnjama i strahovima suvremenih ljudi

 

Dapače, sakralizirane i mitizirane crkvene strukture, sablažnjivo oprečne ne samo ljudskim pravima nego i Radosnoj vijesti, i jesu temeljni uzrok gubitka vjerodostojnosti Crkve posvuda u svijetu posljednjih desetljeća.

 

Posve je jasno da su upravo postojeće strukture Crkve i s njima skopčani mentalitet –  a ne općenita i posvuda nazočna ljudska slabost – omogućile ne samo financijske i seksualne skandale, koji su obilježili povijest Crkve posljednjih godina, nego i njihovo zataškavanje i ravnodušnost spram žrtava, što je beskrajno gore od samih skandala.

 

Usmrtivši proročki zahtjev Drugog vatikanskog koncila glede preobrazbe struktura i vršenja vlasti u Crkvi dopustili smo da nas sustigne u svoj oštrini i gorčini opomena koju je isusovac, žrtva nacističkog režima, A. Delp izrekao prije više od šezdeset godina, opomena koja – da stvar  bude gora – nije niti usamljena niti po oštrini vodeća: ‘‘Crkva samoj sebi predstavlja prepreku stilom svog povijesno nastalog načina postojanja. Vjerujem da će nas na svim mjestima na kojima se zarad života dobrovoljno ne rastanemo od tog načina postojanja suvremena povijest pogoditi poput sudačke i razorne munje.“

 

Dakako, nije nepoznanica da u naznačenom problemskom sklopu odnosa između crkvenih struktura i vjerodostojnosti Crkve središnje mjesto zauzima Rimska kurija kao sredstvo upravljanja i usmjeravanja opće Crkve, što će oštroumno uvidjeti jedan od autora pažnje vrlo vrijednog priloga u ovom broju ‘‘Conciliuma“: ‘‘Budući da predstavljaju institucionalnu repliku Petrove službe Rimskoga biskupa, strukture Rimske kurije ne uvjetuju samo razumijevanje i vjerodostojnost te službe, nego i razumijevanje i vjerodostojnost cjelokupne vjerničke zajednice, Crkve.“ (P. Hünermann)

Strukture i institucionalni život Crkve prije i s onu stranu svih gesta i poduhvata već stoljećima objelodanjuju sablažnjivo proturječje, konkretno ne samo jaz između Crkve i evanđeoske poruke nego i jaz između Crkve i napredovanja ljudskog društva na putu humanizacije, pa i kad je riječ o vršenju vlasti i strukturama vladanja

 

A što onda svijet da misli o cjelokupnoj vjerničkoj zajednici, odnosno Crkvi, ako je očigledno da je Rimska kurija, kako će se to više puta ponoviti u ovom broju ‘‘Conciliuma“, birokracija koje je ostala ukopana u 17. stoljeću, dakle uznica mentaliteta vremena prije moderne i prosvjetiteljstva, hijerarhija koja ne poznaje, pa time i ne može priznavati i poštivati ljudska prava.

 

Uzme li se to trezveno k znanju, u mah postaje jasno zašto je upravo Rimska kurija, ta po starini i dugovječnosti prva birokracija u svijetu, bila grčeviti protivnik Drugog vatikanskog koncila još za njegova odvijanja i autor njegovog sustavnog sabotiranja – sve do danas!

 

Postoje naznake da je toga u biti svjestan i novi papa Franjo, a papa Benedikt XVI. je, napustivši Petrovu službu, upravo tom gestom otvorio neslućene ili, bolje rečeno, zaboravljene mogućnosti promišljanja i strukturiranja crkvenih struktura i službi onkraj ontološkog identiteta osobe i službe, što omogućuje tako nasušno potrebno postavljanje kompetentnih laikinja i laika čak i na vodeće pozicije unutar Rimske kurije, a zašto ne i na pozicije nuncija, a na što bi istodobno trebalo nadovezati konkretno i učinkovito osnaživanje biskupskih konferencija i kontinentalnih biskupskih konfederacija.

 

Drugim riječima, iznova se neočekivano otvorila šansa za pokretanje procesa demokratizacije Crkve, pri čemu nije riječ o pukom oponašanju demokratskih procesa u društvu, nego više i u prvom redu o kreativnom odgovoru na zaboravljene i potisnute ‘‘demokratske“ elemente u samom Evanđelju i povijesti Crkve, nadasve onoj prvih stoljeća i Drugog vatikanskog koncila.

 

Pokazatelj ozbiljnosti pape Franje nadasve je to što je točno mjesec dana nakon preuzimanja službe, pobliže 13. travnja 2013., najavio ozbiljnu namjeru reformiranja Rimske kurije, a o toj ozbiljnosti svjedoči i osnivanje Vijeća od osam kardinala iz različitih dijelova svijeta.

Uzme li se to trezveno k znanju, u mah postaje jasno zašto je upravo Rimska kurija, ta po starini i dugovječnosti prva birokracija u svijetu, bila grčeviti protivnik Drugog vatikanskog koncila još za njegova odvijanja i autor njegovog sustavnog sabotiranja – sve do danas!

 

Dvije bi se stvari mogle ustvrditi s popriličnom sigurnošću. Kao prvo, ohrabrujuća vizija Crkve pape Franje, koja kako vrijeme odmiče poprima sve jasnije obrise kako na temelju gesti tako i spisa ovog Pape ‘‘s kraja svijeta“, ovisit će u prvom redu ili čak isključivo o tome kako će proteći i kakav će biti konačni rezultat reforme Kurije.

 

A to iz vrlo prostog razloga: bez institucionaliziranja onoga što papa Franjo predstavlja kao vlastitu viziju Crkve, koliko god to bilo vrijedno ili čak ravno onom proročko-subverzivnom, to će nakon njega vrlo lako i brzo potonuti u zaborav ili, poštenije kazano, biti vrlo pažljivo, ali neumoljivo i sustavno prvo razblaženo, a potom i dekonstruirano. Dosadašnji usud baštine pape Ivana XXIII. i Drugog vatikanskog koncila krunski je dokaz za to.

 

Kao drugo, institucionaliziranje vizije Crkve pape Franje, koja logikom same stvari mora krenuti od Rimske kurije, predstavljat će ne samo dug proces nego i bespoštednu političku borbu za moć kakva se možda čak ne odigrava ni u Bijeloj kući ili Kremlju. Pitanje je to koje se uvijek iznova nadvija nad Crkvu kao njezin usud.

 

Crkva bez moći ne samo da bi bila beskorisna nego je i nezamisliva. No – a jedino je o tome riječ – hoće li to biti moć po uzoru na moć ovozemaljskih moćnika, koja nemoćnike gura i izručuje bezdanima političko-socijalnog i duševno-duhovnog zla, ili moć po uzoru na moć nemoćnog Galilejca raspetog na križu, koja je u stanju nemoćnima podijeliti snagu i povratiti ljudsko dostojanstvo čak i na samom dnu koje može dosegnuti ljudska egzistencija.

Pokazatelj ozbiljnosti pape Franje nadasve je to što je točno mjesec dana nakon preuzimanja službe, pobliže 13. travnja 2013., najavio ozbiljnu namjeru reformiranja Rimske kurije, a o toj ozbiljnosti svjedoči i osnivanje Vijeća od osam kardinala iz različitih dijelova svijeta

 

Pojavom pape Franje to se pitanje iznova postavilo pred Crkvom u punoj oštrini i hitnosti, i to nadasve što se tiče same Crkve, odnosa i struktura u njezinom vlastitom dvorištu.

 

A koliko je čežnje u svijetu, ne samo među kršćanima, da Crkva konačno krene putem moći nemoćnog Galilejca govori oduševljenje koje cijeli svijet gotovo jednodušno osjeća spram pape Franje, možda upravo zato što taj svijet, koji neki tako uporno diskvalificiraju kao nesposobnog za vjeru i nepovratno pokvarenog, sluti više-manje nesvjesno, ali unatoč tome dublje i životnije od mnogih unutar bedema Crkva, da samo ta moć nemoćnog Galilejca opunomoćuje i osposobljuje za poduhvate humanizacije, što bi morala biti fundamentalna zadaća Crkve, koja ne naviješta da je Bog postao kršćanin, bijelac ili muškarac nego čovjek, i to ne u apstraktnom smislu, nego onaj s margine isključeni i bespomoćni.

 

U svijesti o toj gotovo neusporedivoj važnosti reforme Kurije, kako za samu Crkvu tako i za pontifikat pape Franje, koju sam na ovom mjestu prikazao na posve osoban način, ali u dosluhu s urednicima ovog broja ‘‘Conciliuma“ – L. C. Susin, S. Ross i S. Scatena – ‘‘Concilium“ se latio oblikovanja ovog broja, izvanrednog ne samo po tome što je stvoren u rekordnom roku nego i zato što konkretnim zapažanjima, sugestijama i idejama, više ili manje podrobno razvijenim, hoće i sam pomoći u procesu reforme Rimske kurije i podsjetiti da je to zadaća svih kršćana, na naročit način teologinja i teologa, ali i da se tiče, makar posredno, i svih drugih pozitivnih procesa u suvremenom svijetu globalizacije.

 

Dakako, netom predstavljen u Rimu, ovaj nas broj ‘‘Conciliuma“ poziva ne samo na promišljanje o reformama struktura i službi unutar Rimske kurije nego i na bespoštedno pošten odgovor na pitanje o tome kakve su strukture i službe unutar naše mjesne Crkve – od njezinog vrha do posljednje seoske župe – konkretno, prosijava li kroz njih makar malo evanđeoske radosti i blagosti do sve većeg broja ljudi izručenih i pregaženih tranzicijsko-postratnim traumama ili svjedoče o nečemu posve drugom, o arogantnosti i bešćutnosti, tim strašnijoj jer je zaogrnuta sakralno-moralizatorskim plaštem.

 

Na koncu ostaje reći par riječi o strukturi i sadržaju ovog, po mnogo čemu specifičnog broja ‘‘Conciliuma“.

Opomena pape Franje o Crkvi koja se straši bezuvjetnog i solidarnog (čitaj: moralizatorsko-paternalističkog diskursa lišenog) izlaska na egzistencijalne rubove pojedinaca i skupina, pa se umjesto toga zatvara u sebe i postaje žrtvom nacističko-neurotičnog demoniziranja svijeta u kojem posvuda zamjećuje sotonske zavjere, važi prije svega i nadasve za crkvene strukture i službe, počevši od same Rimske kurije

 

U prvom dijelu pod naslovom ‘‘Poruke iz prošlosti“ N. Tanner govori o ‘‘Reformama Rimske kurije tijekom povijesti“, a M. Faggiolli o ‘‘Reformama Rimske kurije na Drugom vatikanskom koncilu i nakon njega“.

 

Drugi dio je posvećen ‘‘Kanonskoj i institucionalnoj razini“ reforme Rimske kurije. A. Melloni govori o ‘‘Senatus communionis“, odnosno o ulozi Vijeća osmorice kardinala i mogućim transformacijama tog Vijeća u skoroj budućnosti. Vrlo važno pitanje tematizira G. Mannion u prilogu pod naslovom ‘‘Priča o kognitivnom neskladu? Promišljanje jaza između Koncila i Kurije“. U kontekstu zajedništva crkava i zajedništva među biskupima o problematici rimskog primata govori G. Mannion.

 

O šansi, ali i potrebi da Rimska kurija postane predvodnica i uzor partnerskog zajedništva žena i muškaraca, što bi polučilo pozitivne učinke za društvo i mjesne crkve, govori S. Demel u prilogu ‘‘Žene ulaze u vodstvo – sada čak i u Rimskoj kuriji!“ O preobrazbi Kurije od dvorske strukture i mentaliteta iz 17. stoljeća u suvremenu službu govori T. J. Reese, a biskup C. Queiroz na temelju vlastitog iskustva o hitnosti obnove i transparentnosti u upravljanju Crkvom.

 

U trećem dijelu naslovljenom ‘‘Duhovne, pastoralne i ekumenske dimenzije“ W. Altmann govori o ‘‘Ekumenskim implikacijama reforme Kurije“, a P. Hünermann o ‘‘Duhovnim i pastoralnim smjernicama za reformu Rimske kurije“, pri čemu se – možda i kao poruka samog broja, a ne samo njegovog priloga – izdvaja kao prvi i ključan korak u reformi Rimske kurije nužnost funkcionalnog razdvajanja zakonodavne, izvršne, odnosno administrativne i sudske vlasti, što i jest ključni znak grešnosti crkvenih struktura, kako iz perspektive ljudskih prava tako i iz perspektive naravi same Crkve kakva se nazire i iz Evanđelja.

 

Drugim riječima, opomena pape Franje o Crkvi koja se straši bezuvjetnog i solidarnog (čitaj: moralizatorsko-paternalističkog diskursa lišenog) izlaska na egzistencijalne rubove pojedinaca i skupina, pa se umjesto toga zatvara u sebe i postaje žrtvom nacističko-neurotičnog demoniziranja svijeta u kojem posvuda zamjećuje sotonske zavjere, važi prije svega i nadasve za crkvene strukture i službe, počevši od same Rimske kurije i to naprosto zato jer će samo u horizontu solidarnosti s patnjama, nadama i strahovima suvremenih ljudi dosegnuti duhovnu i pastoralnu snagu koja je potencijalno položena u njima, baš onako kako to izvršuje sam papa Franjo prakticirajući u horizontu solidarnosti i služenja službu sv. Petra.

 

(Reforma Rimske kurije, ‘‘Concilium“, 2013., broj 5)

    •  Mistika zemlje u životu Alfreda Delpa
    •  Aristides de Sousa Mendes na putu građanske hrabrosti
    •  Pobratimstvo mistike i politike u životu Daga Hammarskjölda
    •  Zaokret prema miru u sjeni nuklearne katastrofe
    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day

> Svi tekstovi ovog autora