Izvrstan Ivankovićev okvir

Da je Željko Ivanković sjeo pisati knjigu eseja, pod pretpostavkom da oni nisu tek tekstovi izabrani iz više desetaka objavljenih eseja u rasponu od dvadeset i pet godina, zasigurno bi imao one nedoumice kakve je naveo u uvodu svoje, vjerojatno i najznačajnije, knjige, 700 dana opsade, gdje se dvoumio želi li pisati dnevnik poput Manna, Brandisa, Gombrowicza, Krleže…

 

Dilemu – pisati eseje strogoćom koja odlikuje znanstvene radove, pisati ih s naglašenim autorskim pečatom ili ih pisati poput kakvih promišljanja o suvremenim fenomenima? Dakle, pisati, opet, kao Mann, kao Edward Said, Geroge Orwell…

 

Gotovo je začudno kojim se rasponom tema, povijesnih razdoblja i likova, Željko Ivanković bavi u svojim esejima. I to, što je gotovo najvažnije, s vrlo velikom dozom opreznosti glede svojega znanja i spoznaja o tim temama. Bez obzira piše li o Ivi Andriću, toj nezaobilanoj temi bosanskohercegovačke povijesti, književnosti, društva, politike, A. B. Šimiću, franjevcima, Hansu Küngu, da nabrojimo samo neke predmete zanimanja našega autora, primjetan je dugotrajan rad, iščitavanje brojnih, glavnih i sekundarnih izvora.

Gotovo je začudno kojim se rasponom tema, povijesnih razdoblja i likova, Željko Ivanković bavi u svojim esejima. I to, što je gotovo najvažnije, s vrlo velikom dozom opreznosti glede svojega znanja i spoznaja o tim temama. Bez obzira piše li o Ivi Andriću, toj nezaobilanoj temi bosanskohercegovačke povijesti, književnosti, društva, politike, A. B. Šimiću, franjevcima, Hansu Küngu, da nabrojimo samo neke predmete zanimanja našega autora, primjetan je dugotrajan rad, iščitavanje brojnih, glavnih i sekundarnih izvora

 

Iako će autor sam za sebe često reći kako je prvenstveno pjesnik, a mogli bismo bez imalo zadrške napisati i prvenstveno pripovjedač, on se u ovim esejima pokazuje kao vrstan esejist jer svoje teme pokušava promišljati pomnim odabirom, bez površnog razmatranja, ishitrenih zaključaka te vrlo temeljito iščitanih brojnih stranica o temama kojih se dotiče.

 

Eseji skupljeni u ovoj knjizi obuhvaćaju tekstove koji su objavljivani od prve njegove knjige eseja, studija i kritika (D)ogledi iz 1987. godine pa sve do Tetoviranja identiteta iz 2007. godine, te neke poslije objavljene u periodici.

 

Izgleda da je, u najširoj javnosti, Željko Ivanković percipiran kao esejist upravo nakon ove posljednje knjige i to zbog teksta Fundamentalizam, koji je uvršten i u ovaj izbor. Taj esej na neki način obilježava područja Ivankovićevog interesa posljednjih dva desetljeća.

 

Iako je i u tom razdoblju on nastavio pisati, ponekad i sa znanstvenom strogoćom, o različitim aspektima bosanskohercegovačke povijesti, primjetno je pomicanje žarišta na društvenopolitičke teme. Radi li se tu o svođenju vjere na ideologiju, problemima jezika, odnosa pojedinca i vlasti, Ivanković u svemu tome pokazuje vrlo visok stupanj svjesnosti o pripadnosti određenom društvenopolitičkom kontekstu, onom bosanskohercegovačkom.

 

Moglo bi se, možda i prelako, zaključiti kako veliki dio eseja sakupljenih u ovom nevelikom svesku, nisu ono što se naziva ”bezvremenim” tekstovima, tekstovima koji svoju relevantnost pokazuju i godinama, možda i desetljećima nakon što su napisani. Možda.

 

Možda će, a to će svakako kotač vremena pokazati, mnogi od ovih tekstova naprosto biti pripisani ”duhu vremena”, tek dokumentu određenog vremena, refleksu na određena povijesna ili društvena zbivanja jer neke teme kojih se dotiče zaista jesu refleks na zbivanja koja će povijest možda baciti u svoju ropotarnicu.

Teme koje Ivankovića zaokupljaju također su i teme koje bismo mogli podvesti pod religijsko, teološko. U takvim tekstovima (o fundamentalizmu, Hansu Küngu i njegovoj borbi za istinu/slobodu, Isusu Kristu u književnosti) dade se iščitati ne samo svođenje onoga vjerskoga na ono ideološko nego i jasno naznačen Ivankovićev senzibilitet. Ne radi se tu o senzibilitetu za pitanja koja se možda tiču onoga vječnoga već o onim pitanjima koja u svojoj srži svaka religija ima – slobodu pojedinca, a to autor jako dobro prepoznaje

 

No ipak, supstanca svih tih tekstova nisu tek povijesno promjenjive teme već su, najčešće, pokazatelji onoga što bi Braudel nazvao ”procesima dugoga trajanja”, mentaliteta, fenomena, odnosa pojedinaca i mase, koji su ipak bezvremeniji i dugotrajniji od pukih povijesnih analiza koje možda netko drugi, upućeniji, stručniji može i bolje napisati. No, u pozadini se ipak nalazi nešto više od puke analize nekoga problema.

 

U tome se Željko Ivanković pokazuje kao iznimno dosljedan autor. Pomno čitanje, pa i kronološko, njegovih tekstova, ukazuje na vrlo visok stupanj kontinuiteta u stavu spram već navedenih problema. Vizura je jasna, različiti su samo akteri.

 

U ovome djelu ne nalazimo samo teme koje Ivankovića stavljaju u njegov jasno naznačeni društveni, povijesni i geografski okvir, gdje, pod tim okvirom, prije svega mislimo na teme koje se dotiču Bosne i Hercegovine, njezinoga kulturnoga prostora, jezika i politike. Mislimo tu i na nezaobilaznu temu svake bosanskohercegovačke povijesti, a to su franjevci i njihov utjecaj i na povijesna zbivanja, mentalitete i mnogo toga drugoga što je bitno oblikovalo bosanskohercegovački krajobraz.

 

Teme koje Ivankovića zaokupljaju također su i teme koje bismo mogli podvesti pod religijsko, teološko. U takvim tekstovima (o fundamentalizmu, Hansu Küngu i njegovoj borbi za istinu/slobodu, Isusu Kristu u književnosti) dade se iščitati ne samo svođenje onoga vjerskoga na ono ideološko nego i jasno naznačen Ivankovićev senzibilitet. Ne radi se tu o senzibilitetu za pitanja koja se možda tiču onoga vječnoga već o onim pitanjima koja u svojoj srži svaka religija ima – slobodu pojedinca, a to autor jako dobro prepoznaje.

 

I stoga ovaj izbor nije slučajan. U njemu se željelo pokazati kojim rasponom tema se Željko Ivanković u ovih dvadeset i pet godina intenzivno bavio, ali i pokazati ”crvenu nit” njegova razmišljanja i njegova odabira tema i osobnosti o kojima je pisao.

 

A pisao je o svemu tome s vrlo velikom dozom poštovanja prema predmetu, osobi o kojoj piše, svjestan ograničenosti svojega diskursa (jer on je ipak pjesnik i pripovjedač, ili?) i u tome se nalazi veličina ovih eseja. Pod krinkom skromnosti, napisane su stranice koje mogu služiti kao izvrstan okvir za buduća razmišljanja.

    •  In memoriam: Pišem Moltmann, pamtim slobodu
    •  Hegel, Moltmann i ''smrt Boga''
    •  Silazak u vražje krugove smrti
    •  Religija u javnosti

> Svi tekstovi ovog autora