Apel za toleranciju

Tolerancija nije formalno zalaganje za neke apstraktne pojmove, već praktična primjena vrijednosti za koje smo se kao društvo opredijelili, a koja se pokazuje i riječima i djelima. Istodobno, ona ne znači ignoriranje i pasivno promatranje kršenja prava drugih. Ugrožavanje prava drugih uvijek nas se mora ticati.

 

Tolerancija je stoga aktivno zauzimanje za poštovanje jednakih prava za sve, neovisno o tome jesu li žene ili muškarci, samohrani roditelji, osobe s invaliditetom, izvanbračni ili bračni parovi, hetero ili homoseksualne orijentacije, ove ili one nacije, vjere, ovog ili onog uvjerenja ili statusa. Ne zaboravimo da smo svi mi različiti od drugih u nekom aspektu i da svatko od nas po nečemu pripada nekoj manjini. Stoga svatko od nas može postati žrtvom predrasuda i stereotipa.

 

Događanja u 2013. pokazuju nam da je razina tolerancije za koju smo dosadašnjih godina mislili da je postignuta ozbiljno dovedena u pitanje. Nasilje povodom dvojezičnih natpisa u Vukovaru, javni govor o pripadnicima LGBT manjine, starijim osobama, migrantima i strancima svjedoče o sve većoj nesnošljivosti u Hrvatskoj. Jednako tako, fizički napadi na simbole i bogomolje manjina ili pak na aktiviste građanskih inicijativa očit su dokaz da institucije i pojedinci u hrvatskome društvu nisu dovoljno učinili kako bi razvili načela tolerancije.

Nesnošljivost među djecom zbog nacionalnih, regionalnih, ekonomskih, svjetonazorskih razlika, neprihvaćanje i izoliranje romske djece, djece s teškoćama u razvoju, siromašne djece, napadi na mlade pripadnike seksualnih manjina – sve su to odrazi ponašanja odraslih

 

Prihvaćanje različitih sposobnosti osoba s invaliditetom i puno poštovanje njihovih ljudskih prava u praksi znači obavezu društva da ukloni prepreke i osigura podršku, i u tome smislu hrvatsko društvo treba prijeći s riječi na djela. Kao i drugim manjinama, ljudima koji na različit način obavljaju aktivnosti zbog toga jer su slijepe, gluhe, gluhoslijepe, imaju teškoća u kretanju, imaju intelektualne ili psihosocijalne teškoće važno je da ih drugi ponajprije dožive i prihvate kao osobu, neovisno o njihovoj teškoći.

 

Nekad se smatralo kako su teškoće koje osoba ima prirodno ograničenje njezinih ljudskih prava, no danas znamo da ta prava ograničava upravo društvo zbog svoje neprilagođenosti različitim potrebama.

 

Netolerancija u ponašanju odraslih i prihvaćanje agresivne komunikacije kao uobičajene u privatnom i javnom prostoru, na internetu i drugdje neizbježno utječu na djecu pa se ista nesnošljivost i neprihvaćanje različitosti odražava i kao nasilje među vršnjacima. No, dok se agresivni ispadi odraslih toleriraju, svjedoci smo izrazito netolerantnog odnosa odraslih prema djeci s problemima u ponašanju, uz zahtjeve za oštrijim kaznama.

 

Nesnošljivost među djecom zbog nacionalnih, regionalnih, ekonomskih, svjetonazorskih razlika, neprihvaćanje i izoliranje romske djece, djece s teškoćama u razvoju, siromašne djece, napadi na mlade pripadnike seksualnih manjina – sve su to odrazi ponašanja odraslih i zabrinjavajući simptomi dugogodišnje nebrige društva i države za djecu i mlade.

Tolerancija je nužan preduvjet ostvarivanja ljudskih prava, što znači da kao pojedinci i pojedinke, ali i kao društvo: NE toleriramo diskriminaciju, NE toleriramo govor mržnje i zločine iz mržnje, NE toleriramo homofobiju, NE toleriramo ksenofobiju, NE toleriramo ni jednu inicijativu i zahtjev da se nekome uskrate prava na slobodu, jednakost, ljubav i obitelj

 

Pravno uobličena načela tolerancije koja prihvaćamo kroz međunarodne dokumente o ljudskim pravima ne predstavljaju konačan civilizacijski doseg, već nešto na čemu se neprestano mora raditi i o čemu građane treba kontinuirano i sustavno poučavati. Stoga je potrebno da konačno zaživi građanski odgoj u obrazovnom sustavu,  u punini i na svim obrazovnim razinama, kako bi djeca od rane dobi stjecala znanja i vještine koje će im pomoći da se razviju u tolerantne članove društva koji poštuju različitosti, a ti sadržaji trebali bi biti i sastavnim dijelom obrazovanja odraslih.

 

U stvaranju tolerantnog okružja posebno je važna uloga javnih osoba – političara, istaknutih aktivista, sportaša, slavnih osoba – jer oni utječu na oblikovanje javnog mnijenja, pa je njihova odgovornost za javni govor koji potiče nesnošljivost ili mržnju u društvu znatno veća.

 

U razvoju svijesti građana sve veću ulogu imaju mediji koji nas mogu učiti i navikavati na različitosti, ali isto tako i poticati stereotipe i predrasude. Osnovna funkcija medija jest objektivno praćenje zbivanja te slobodno, kritičko preispitivanje društvenih pojava. No, nedvojbeno postoji specifična odgovornost novinara kada govore o temama vezanim za pojedine manjinske i ranjive skupine.

 

Tolerancija je nužan preduvjet ostvarivanja ljudskih prava, što znači da kao pojedinci i pojedinke, ali i kao društvo:  NE toleriramo diskriminaciju, NE toleriramo govor mržnje i zločine iz mržnje, NE toleriramo homofobiju, NE toleriramo ksenofobiju, NE toleriramo ni jednu inicijativu i zahtjev da se nekome uskrate prava na slobodu, jednakost, ljubav i obitelj.

 

Lora Vidović, pučka pravobraniteljica

Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova

Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom

Mila Jelavić, pravobraniteljica za djecu

    •  Život i djelo kardinala Franje Kuharića
    •  Promišljanje o rimskom biskupu u okviru zajedništva krščana
    •  Nina Simone: Roman
    •  Knjiga mojih života
    •  Gabrijela ne smije umrijeti
    •  Alikvot
    •  Aktovka
    •  Standardni jezici i sociolekti u 21. stoljeću
    •  Sarina druga ljubav
    •  Narodni preporod u Istri (1860 – 1907)

> Svi tekstovi ovog autora