Cvijeće koje nije Pavelićevo

Jedan moj prijatelj iz djetinjstva, koji i danas živi u Bosni i Hercegovini, posljednjih se godina počeo javno izjašnjavati kao Hrvat. Odrastao je u muslimanskoj obitelji, nosi muslimansko ime, ali zbog svog hrvatstva često je izložen porugama i optužbama da je pro(h)lupao ili postao ustaša. Ono što me u toj priči najviše zaintrigiralo nije njegovo opredjeljenje za hrvatstvo, nego njegova na različite načine očitovana potreba da se istovremeno distancira od muslimanskog segmenta vlastitog identiteta. Kao da su riječi musliman i Hrvat međusobno nespojive.

To me podsjetilo na stari esej Muharema Bazdulja Može li Srbin biti musliman? Bazdulj pokazuje kako su na južnoslavenskom prostoru nacionalni identiteti tokom posljednja dva stoljeća postali toliko povezani s religijom da se svako odstupanje od ustaljene formule doživljava kao anomalija: Srbin je pravoslavac, Hrvat katolik, Bošnjak musliman. Historija, međutim, nudi složeniju sliku.

Jedna od najzanimljivijih Bazduljevih teza jeste da muslimane koji su se osjećali Srbima, većina nije smtrala pravim Srbima. U očima mnogih, kako zapaža Bazdulj, ni pripadnost Emira Kusturice srpskom identitetu nije bila do kraja neupitna sve dok se nije pokrstio i prešao u pravoslavlje.

Tu počinje važna razlika između srpskog i hrvatskog slučaja.

Srpski nacionalni identitet stoljećima se čuvao u okrilju Pravoslavne crkve, a ključnu fazu oblikovanja prošao je kroz oslobodilačke ratove protiv Osmanlija. Kolektivna memorija izgrađena je na ustancima, kosovskom mitu i romantiziranoj predodžbi o vekovnoj borbi protiv Turaka. U takvom okviru svaki musliman je doživljavan kao simbol osmanskog naslijeđa, bez obzira na njegovo etničko porijeklo.

Kod Hrvata je situacija bila drukčija. Hrvatski nacionalni preporod XIX stoljeća u većoj je mjeri počivao na jeziku i ilirskoj ideji zajedništva Južnih Slavena nego na konfesionalnom načelu. Njegov glavni cilj nije bilo oslobađanje od Osmanlija nego emancipacija od talijanske i austro-ugarske političke i kulturne dominacije. U takvom su se okviru muslimanski intelektualci krajem XIX i početkom XX stoljeća mogli relativno lako uključiti u hrvatski nacionalni pokret a da pritom nisu imali osjećaj kako je potrebno da se odreknu vlastite vjerske pripadnosti. Važno je zato podsjetiti da muslimansko hrvatstvo nije nastalo s Pavelićem niti s NDH. Ono je starije od NDH najmanje pola stoljeća.

Najpoznatiji primjer je Safvet-beg Bašagić. Godine 1894., dok je još dovršavao školovanje u sarajevskoj gimnaziji, sudjelovao je na polaganju kamena temeljca Starčevićevu domu u Zagrebu, zbog čega je, prema riječima Alije Nametka, ostao obilježen neizbrisivim pečatom hrvatstva za čitav život. Istodobno on je bio jedan od pokretača bošnjačkog kulturnog preporoda. U različitim fazama života isticao je i bošnjačku i hrvatsku komponentu vlastitog identiteta.

Bašagić nije bio usamljen slučaj. Musa Ćazim Ćatić, Edhem Mulabdić, Osman Nuri Hadžić, Abdurezak Hifzi Bjelavac, Ahmed Muradbegović, Alija Nametak, Enver Čolaković i mnogi drugi muslimanski intelektualci djelovali su unutar hrvatskog kulturnog prostora ili su se identificirali sa hrvatskim nacionalnim i političkim pokretima.

Posebno je zanimljiv Hasan Kikić. Danas se on spominje isključivo kao bošnjački pisac, ali počeci njegova djelovanja vezani su za Zagreb, radio je u Banovini Hrvatskoj i bio predsjednik Društva hrvatskih muslimana. Teško je zamisliti uvjerljiviji dokaz da ideja muslimana-Hrvata nije bila ograničena na desne ili proustaške krugove. Kikić je bio ljevičar, komunist i partizan. NDH nije izmislila muslimansko hrvatstvo; ona ga je prisvojila i instrumentalizirala.

U tome i jest problem.

Kada je režim Ante Pavelića muslimane Bosne i Hercegovine počeo predstavljati kao cvijeće hrvatskog naroda, identitet koji je postojao mnogo prije NDH na duže vrijeme će biti politički kompromitiran. Značajan broj muslimanskih političara i uglednika sudjelovao je u institucijama kvislinške NDH, što je ostavilo trajnu hipoteku na ideju muslimanskog hrvatstva. Više nije bilo važno što su Bašagić, Bjelavac ili Kikić svoje stavove formirali desetljećima prije Pavelića. Sama ideja postala je sumnjiva.

U socijalističkoj Jugoslaviji musliman-Hrvat često je automatski bio doživljavan kao politički problematična osoba, takoreći kao ustaša na kvadrat. Identitet koji je nekada bio legitimna nacionalna i politička opcija pretvorio se u stigmu. Zato je mnogim muslimanima bilo jednostavnije izjašnjavati se kao Jugoslaveni ili, nakon 1971., kao Muslimani u etničkom smislu.

Pa ipak, muslimanski hrvatski identitet nije nestao.

Najpoznatiji suvremeni primjer vjerojatno je Ibrica Jusić, koji je nedavno u Sarajevu izjavio: Sa ponosom kažem da sam Hrvat islamske vjeroispovijesti. Tu su i Enes Kišević te brojni drugi autori, profesori, umjetnici i znanstvenici koji desetljećima djeluju unutar hrvatskog kulturnog prostora i svoj muslimansko-hrvatski identitet ne doživljavaju kao kontradikciju.

No možda je danas važnije postaviti jedno drugo pitanje. Nije posebno sporno može li Hrvat biti musliman. Historija je na to pitanje već odgovorila. Spornije je zašto nam to još uvijek zvuči neobičn?

Hrvatski je slučaj posebno zanimljiv. Iako hrvatska historija, kako smo vidjeli, poznaje čitav niz muslimana koji su se osjećali Hrvatima, devedesetih godina ponovno dolazi do snažnog povezivanja hrvatstva s katoličanstvom. Simbolički je možda najpoznatiji primjer činjenica da je za stjecanje hrvatskog državljanstva bosanskohercegovačkim katolicima bilo dovoljno predočiti krsni list kao dokaz pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu.

Istodobno su bosanski muslimani, čak i kada su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i nije bilo nikakve indicije da djeluju protiv hrvatskih interesa, bili izloženi kolektivnoj sumnji. Tokom hrvatsko-bošnjačkog sukoba brojni pripadnici HVO-a islamske vjere bili su razoružavani, zatvarani ili tretirani kao potencijalno nelojalni element samo zbog svoje konfesionalne pripadnosti.

Drugim riječima, ni krajem XX stoljeća hrvatski nacionalni identitet nije bio imun na staru balkansku pretpostavku da narod i vjera moraju biti jedno te isto.

Sličan proces, premda iz drugog smjera, može se pratiti i kod Bošnjaka. Kada je 1993. uvedeno narodno ime Bošnjak, jedan od ključnih motiva bio je izlazak iz konfesionalne definicije sadržane u dotadašnjem imenu Musliman. Ideja vodilja je bila stvaranje modernog narodnog identiteta koji neće biti određen isključivo religijskom pripadnošću.

Kasniji razvoj pokazao se složenijim. Od pojedinca se i danas često očekuje da svoj bošnjački identitet potvrđuje i kroz vidljive islamske obrasce. Proces koji je trebao voditi prema modernom nacionalnom identitetu nije u potpunosti rezultirao njegovom dereligizacijom.

Paradoksalno, nešto slično danas se može primijetiti i u Hrvatskoj. Pod utjecajem globalnih islamofobnih trendova, u dijelu javnosti islam se sve češće prikazuje kao nešto strano Europi. To se vidi čak i u popularnoj kulturi. Dobar primjer su reakcije na hrvatsku eurovizijsku pjesmu Andromeda, inspiriranu običajem tetoviranja katoličkih žena u Bosni i Hercegovini tokom osmanskog razdoblja. Iako je riječ o složenom historijskom i kulturnom fenomenu, pjesma je u dijelu javnosti pretvorena u povod za suvremene ideološke sukobe i antiislamske interpretacije.

Ipak, postoje i znakovi drukčijeg razvoja. Bošnjački birači odavno se opredjeljuju i za građanske, socijaldemokratske ili liberalne opcije koje se ne definiraju kroz islam. Tako se i dugogodišnja i uporna podrška Željku Komšiću, promatrana iz te perspektive, može shvatiti ne samo kroz optiku demokratske tiranije nad Hrvatima, nego i kao pokazatelj da se bošnjački politički i narodni identitet pomiče prema građanskom modelu u kojem konfesija sve manje određuje poimanje nacionalne pripadnosti, a više prostora dobivaju univerzalniji, politički kriteriji. To, naravno, ne znači napuštanje islamske tradicije niti masovno mijenjanje identiteta. To znači prihvaćanje jednostavne činjenice da Bošnjak može biti religiozan musliman, ali i sekularan musliman, agnostik, ateist ili pripadnik neke druge vjerske zajednice.

Možda upravo tu leži pouka ove priče.

Moderne nacije ne nastaju onog dana kada su svi pripadnici zajednice iste vjere, pa ni onda kad su iz istog naroda. One nastaju kada ljudi prihvate zajednički politički prostor, kulturu, historijsko naslijeđe i  razviju osjećaj pripadnosti istoj zajednici. Iz te perspektive, pitanje može li Hrvat biti musliman zapravo je pogrešno postavljeno. Jednako kao i pitanje može li Bošnjak biti katolik ili pravoslavac, odnosno može li Srbin biti musliman.

Pravo pitanje glasi: jesmo li spremni nacionalni identitet napokon prestati promatrati očima XIX stoljeća?

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Disidenti kao trofeji
    •  Zašto nas prošlost još uvijek drži zarobljenima

> Svi tekstovi ovog autora