Blajburg – Linije zapovjedna odgovornosti

Već smo rekli da povijesno i pravno nije korektno današnje shvaćanje međunarodnog prava primjenjivati na neke daleke povijesne događaje, jer bi dobili neprihvatljive rezultate, po kojima su svi šefovi država savezničkih država ratni zločinci.

Međutim, smatram da se događaji iz 1945. trebaju rasvijetliti i utvrditi hladne glave što se desilo od svibnja na dalje 1945. g. i zašto. Mi to moramo učiniti. Kad kažem mi, mislim mi antifašisti. Ako to ne učinimo, onda će i dalje neofašisti stvarati mitove i instrumentalizirati povijest u cilju ostvarivanja sasvim prizemnih političkih ciljeva.

U tom nastojanju možemo se kao alatom služiti i opće prihvaćenim analizama međunarodnog kaznenog prava, koje nas mogu dovesti do zaključka o tome da li je zločin zapovijeđen ili je do njega došlo spontano. Ako je zapovjeđen, iz kojih struktura je došla zapovijed za zločin.

Da bi dobili definitivne i kvalitetne odgovore, bilo bi potrebno provesti kvalitetna i ciljana istraživanja profesionalnih povjesničara i pravnika.

Za potrebe ove naše rasprave ja sam napravio jednu skicu, grubu analizu odgovornosti za zločine. Ponavljam, to nije opis kaznene odgovornosti i ta skica je grubi rad, provizorij i više naznaka pravaca koje bi dalje trebalo činjenično analizirati.        

U Zborniku se postavlja nekoliko teza. Po jednoj Tito je izdavao zapovijedi o zaštiti ratnih zarobljenika, ali ga podređeni nisu slušali. Pogotovo ga nije slušala staljinistička linija u JA. Nije ga slušao ni Ranković, ali Tito se kasnije s njim obračunao. U prilog tim tezama citiraju se Titove zapovijedi i zapovjedi Generalštaba. Po ovoj tezi, maršal Tito je čist, a krivi mangupi u našim redovima. Da li je to baš tako?

Da bi dali pravnu ocjenu djela, a pogotovo utvrdili linije vojničke odgovornosti potrebno je utvrditi koje jedinice su učestvovale u likvidacijama, broj likvidacija, prostor na kojem su se vršile likvidacije, vrijeme njihova trajanja.

Već smo utvrdili da su masovne likvidacije uvrštene na velikom broju mjesta u Sloveniji, kontinentalnoj Hrvatskoj. Samo neka stratišta: Kočevski rog, Maribor, Tezno, Šent Vid, Maceljska šuma, Zagreb-Maksimir, Sisak, Čemernica kod Topuskog, Dubovac i Turanj u Karlovcu, Velika Pisanica pored Bjelovara, N. Gradiška, šuma između Ivanić grada i Čazme. Šuma kod Kloštara Podravskog.

Koje jedinici su učestvovale u likvidacijama?

Ključnu ulogu u zarobljavanju vojske NDH imala je treća armija generala Koste Nađa, u okviru koje su bile dvije divizije iz Hrvatska 12. i 40. Slavonska. Motorizirani odred IV. armije, I. i II. armija su vršili prihvat zarobljenika NDH i Njemaca te ostalih suradnika okupatora. U I. armiji iz Hrvatske su bili 6. lička, 32. zagorska i 33. moslovačka divizija. U II. armiji je bila 28. slavonska i 34. hrvatska divizija. (prof.dr.sc. Branko Dubravica).

Značajnu ulogu u određivanju sudbine zarobljenika imala je 1. hrvatska divizija KNOJ-a. Oni su u pravilu čuvali i sprovodili ratne zarobljenike a davali su rukovodeći kadar za upravu logora.

Premda nisam imao na uvid podatke koje masovne grobnice su bile u zoni odgovornosti koje jedinice, čini mi se da su razne jedinice iz III. armije, uz u najmanju ruku uz asistinenciju I. i II. armije, te jedinice glavnog štaba Slovenije i hrvatskog KNOJ-a, bile umiješane u zločine.

Ako su jedinice raznih armija, pozadinske jedinice i KNOJ bile uključene u zločine, onda je velika vjerojatnost da je zapovijed za zločin došla od zapovjedništva koje je nadređeno svim tim jedinicama koje postupaju na isti način, po istom obrascu i uz iste kriterije. Jedini koji su bili nadređeni svim nabrojanim jedinicama su bili vrhovni komadant J. B. Tito i njegov glavni štab (generalštab). Očito se nije radilo o ekscesima i individualnim zločinima, već o postupanju po zapovjedi.

Prostorno i vremensko određenje likvidacija

Potrebno je utvrditi u kojem prostoru i u kojem vremenu su se desili masovne likvidacije.

Prostor smo skicirali. Vrijeme možemo označiti početak 16. svibanj 1945. g. pa do prve amnestije kolovoza 1945. g. – nekih 100 dana.

Kad se zločin desi na jednoj izoliranoj lokaciji i kratkom vremenskom periodu uz učestvovanje manjeg broja vojnika, onda je odgovornost obično na niže rangiranim jedinicama i zapovjednicima. Ali, kad se likvidacije ratnih zarobljenika odvijaju na izvanredno velikom broju mjesta u Sloveniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj tijekom 100 dana, a onda zločini odjedanput i svugdje prestanu, onda opet moramo zaključiti da su zapovijedi morale doći sa pozicije koja objedinjuje prostor i Slovenije i sjeverozapadne Hrvatske a to je opet Vrhovni štab (generalštab) i vrhovni komadant J. B. Tito.

Ovakvim zaključcima proturječe zapovjedi maršala Tita, Koste Nađa, generala Terzića i generalštaba. Mnogima ove zapovjedi služe za potpunu eskulpaciju Tita od odgovornosti za likvidacije.

29.04.1945.g. komadant III. armije Kosta Nađ šalje štabu XII. divizije depešu i ističe da je primjećeno da se u jedinicama u potpunosti ne sprovodi u djelo naređenje vrhovnog štaba vezano za postupak sa zarobljenicima: ponovno zapovjeda postupanje sa zarobljenicima po međunarodnom pravu.

3. maja 1945. Generalštab JA naređuje humano i zakonito postupanje sa ratnim zarobljenicima.

General Terzić 3. marta 1945. izdaje naredbu o ustroju logora ratnih zarobljenika u skladu sa međunarodnim pravom.

U povjesnom i simboličkom smislu, ključno pitanje da li je Tito zapovijedio zločine, dozvolio da se dese ili je do tih zločina došlo mimo njegova znanja i protiv njegove volje.

Mislim da možemo krenuti od teze da je u svibnju 1945. maršal Tito bio i formalno i stvarno vrhovni komandant NOV i da su mu sve jedinice NOV bile apsolutno lojalne.

U opravdanje maršala Tita najčešće se navode njegove zapovijedi koje su bile u skladu sa humanitarnim pravom. Najpoznatije su:

Naređenje vrhovnog komandanta NOV i POJ maršala Jugoslavije J. B. Tita od 13. svibnja 1944. g. štabu 26. divizije da se niti jedan zarobljenik ne smije streljati i, naročito važno, 14. maj 1945.g. depeša štabovima 1, 2, 3 i 4 armije gdje traži da se poduzmu najenergičnije mjere i da se pod svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika.

Analizirajući sve izdate zapovijedi maršala Tita, generala Terzića i zapovjednika armija, možemo zaključiti da su te zapovijedi jasno nalagale ponašanja podređenih u skladu sa humanitarnim pravom.

Iz potrebe za ponavljanjem zapovijedi proizlazi zaključak da su vrhovni komandant, Generalštab i komandanti armija bili svjesni da se njihove zapovijedi ne izvršavaju.

Mi nemamo dokaza da su Tito i ostali najviši vojni zapovjednici dali direktne zapovjedi za likvidaciju određenih kategorija zarobljenika bez suda.

Iz činjenice da je do masovnih likvidacija došlo na većem broju mjesta u Sloveniji, sjeverozapadnoj Hrvatskoj i kasnije u Slavoniji u prvih 100 dana od oslobođenja, da su u tome učestvovale jedinice iz više armija te glavnih štabova Slovenije i Hrvatske, a postupalo se više-manje po istom obrascu, uz iste kriterije likvidacije, a onda su likvidacije naglo obustavljene, zaključujemo da je zapovijed za likvidacije došla iz vrha ili da je bar vrh dozvolio da niže jedinice same iskažu svoju inicijativu.

U uvjetima prethodno izvršenih masovnih zločina od strane ustaša, četnika i ostalih fašista, osvetnički gnjev pobjednika bio je očekivan. Nije trebalo specijalno poticati. Bilo je dovoljno dopustiti.

Kad kažem vrh, onda tu mislim ne samo na vojni vrh, već i na politbiro CKJ-a, CKH.

Ovdje nije najbitnije da li je odluka o likvidaciji izvorno bila predviđena za notornije zločince, pa je sve eskaliralo, ili se izvorno išlo na likvidaciju vitalne snage neprijatelja.

U povijesnim dokumentima nisam našao na Titove reakcije na informacije o likvidacijama.

Milovan Đilas (str. 37 Zbornika) svjedoči da Tito nije odobravao što se dogodilo, a pogotovo što se sve otelo kontroli i preraslo u anarhiju, ali da je i imao razumijevanje i opravdanje za ”pravedan osvetnički gnjev”.

Premda postoji mogućnost da su likvidacije eskalirale preko Titovih očekivanja i obuhvatile ne samo notorne zločince, ubijanje ustaša očito u to doba nije bio neki veliki grijeh.

Da je postojala zapovijed za likvidacijom neprijateljskih vojnika u prvih 10 dana nakon oslobođenja, potpuno jasno proizlazi iz dopisa Rankovića od 15. svibnja 1945 .g. upućen Hrvatskoj OZN-i:

”za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita… Radite suprotno naših naređenja, jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima poslije rata”.

Ovu situaciju trebalo bi dodatno istražiti ako analiziramo Maršalovu zapovijed od 13. svibnja 1944. g., onda uočavamo slijedeće:

U toj zapovijedi Tito navodi:

”…S obzirom da Saveznici stalno protestiraju što streljamo vojne zarobljenike koji su otkriti kao ratni zločinci, naređujem da se svi ratni zločinci koje će zarobiti naše jedinice, čim prije prebace ovamo sa sprovodnim listama za Vrhovni Štab…”

i:

”nikoga ne smijete streljati, jer ste nam zbog toga načinili mnogo neprilika. Ja sam dao obvezu Saveznicima u tom pogledu…” (prof. dr. sc. Ivo Goldstein).

Iz ove zapovjedi je vidljiv motiv zašto Maršal izdaje zapovjedi kojima zabranjuje ubijanje zarobljenika. Zato što to od njega traže Saveznici i što je pod njihovim pritiskom. On svakako želi ostaviti dobar dojam kod Saveznika. On nije protiv likvidacija bez suda zato što je to protivno ratnom pravu, zato što nije humano, što bi smatrao da to nije pravedno. On to radi zato da udovolji Saveznicima i da sa njima nema više neprilika.

U tom kontekstu možemo zauzetu radnu tezu da su 1945. g. Tito, Terzić, Kosta Nađ i dr. izdavali značajne zapovijedi za poštivanje međunarodnog prava, kako bi, prije svega zapadnim Saveznicima pokazali svoju dobru namjeru, a likvidacije pokazivali kao ekscese. To im je u političkom smislu odgovaralo.

Svu tu osvetu sabili su u prvih 100 dana. Uostalom, nakon likvidacije u kaosu prvih 100 dana nismo ni zabilježili neke velike proteste zapadnih Saveznika. Inače u praksi smo znali naći da zapovjednici deklaratorno izdaju legalne zapovijedi, a da ilegalne zapovjedi ostaju prikrivene i obično usmene.

Zato i treba analizirati pojavne oblike i iz toga izvući zaključke.

Imamo jedino poznatu javnu reakciju Tita sa mitinga u Ljubljani 27. maja 1945.g. Likvidacije se vrše već 11 dana i to je moguće period najintenzivnijih likvidacija.

Nakon što je sve počinjeno Tito kaže: ”Što se tiče ovih izdajnika… to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je.”

Na opisani način potpuno jasno je iznio stav opravdanja i prihvaćanja zločina.

Da zločini nisu bili izraz samovolje zapovjednika armija, divizija i brigada, vidljivo je što nitko zbog zločina nije kazneno odgovarao. Iz NOB-a je poznata partizanska pravda, kad se drastično kažnjavao svako kazneno djelo partizana prema civilima. Odsutnost kažnjavanja podčinjenih zapovjednika, nakon što su zločini počinjeni i to suprotno izričitim zapovijedima ukazuje da nije bilo kršenja linije zapovijedanja.

Da bi vidjeli da li je do likvidacija došlo kao akt neposluha podčinjenih prema Titu ili po zapovjedi, valja vidjeti karijere ključnih komandanta NOV koji su učestvovali u završnim operacijama i čije jedinice su na ovaj ili onaj način bile u doticaju sa likvidacijama.

Prva armija: zapovjednik Peko Dapčević. Nakon rata školuje se u Moskvi od 1946-1948. g. kad postaje najprije zamjenik, a onda 1953. g. i načelnik generalštaba JNA.

Prva armija: politički komesar Mijalko Todorović – član predsjedništva AVNOJ-a. Pomoćnik ministra obrane i načelnik vojno – industrijskog odjela do 1948. g., ministar poljoprivrede, predsjednik savezne vlade, predsjednik savezne skupštine.

Treća armija: zapovjednik Kosta Nađ, poslije rata postaje načelnik personalne uprave JNA, pomoćnik saveznog sekretara za narodnu obranu itd.

Načelnik OZNE za Hrvatsku zapovijeda hrvatskim divizijom KNOJ-a. Načelnik OZNE za Hrvatsku 1945.g. je bio Stevo Krajačić. Stevo Krajačić ostaje načelnikom OZN-e za Hrvatsku sve do 1946. g., kad je postao ministar unutrašnjih poslova Hrvatske sve do 1953. g. Nakon toga postaje potpredsjednik IV. Sabora i član Saveznog I. V. itd.

Druga armija: komandant Koča Popović. Nakon rata postaje načelnik generalštaba JNA, promoviran u general pukovnika 1947. g., kasnije ministar vanjskih poslova.

Dakle, iz povijesnih izvora nije nam poznato da bi itko bio izveden na sud zbog zapovjedi za likvidacijom ratnih zarobljenika. Nije poznat niti jedan slučaj stegovne kazne ili degradacije zbog takovog postupanja. Za sada smatramo da takvih slučaja nije ni bilo.

Iz karijere ključnih zapovjednika vidimo da nitko od njih nije nečasno otpušten, degradiran. Upravo obrnuto, svi su oni nastavili sa uzlaznom putanjom u svojim vojnim ili političkim karijerama. Radilo se o najvažnijim vojnim zapovjednicima potpuno odanim maršalu Titu. Očigledno likvidacije zarobljenika nisu im uzete ni kao propust u držanju stege nad podređenim.

Iz tih činjenica zaključujemo da oni zasigurno nisu postupali suprotno Titovim stvarnim zapovijedima, niti su propustili kontrolirati počinjenje i propustili osigurati izvršenje zapovjedi maršala Tita i generalštaba.

(Nastavlja se)

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Blajburg – Motivi
    •  Blajburg – Pojavni oblici, što se desilo?
    •  Blajburg – Uvod u temu
    •  Grad se ogradio od Tomaševićeva i Thompsonova U-derneka
    •  Odgovor Ivi Komšiću: zašto branim Milorada Dodika
    •  Put nakon presude

> Svi tekstovi ovog autora