autograf.hr

6.4.Baština kao roba ili kako je upropastiti Osviješteno, živo kulturno stanje garancija je preživljavanja identiteta u en­tropijskim globalizacijskim procesima i brana akulturaciji, diskulturaciji i in­ternacionalizaciji kultura. Ukratko, živa vlastita, stvaralačka kultura barijera je protiv suvremene barbarizacije, koja se događa kroz konzumerizam i sveopću merkantilizaciju svijeta.

6.3. Konfiguracija identiteta Što je identitet? “Stanje ili činjenica ostajanja istim, recimo pod raznolikim sta­jalštima ili uvjetima, stanje bivanja svojim, ne drugim, stanje ili činjenica bivanja istim …”[i]. Baština ili javna memorija je proces: samozavaravajući, gro­teskan, bolan, dramatičan ili pak otkrivački, inspirativan i koristan, kao svako samospoznavanje.

6.2. Baština i identitet Svi spontani procesi kakvi su se, grubo rečeno, događali do renesanse ili, oči­tije, do industrijske revolucije, postali su dio svjesnog upravljanja prošlošću i ljudskim iskustvom općenito. Povijest nikad nije bila posve spontana, ali mogla je biti spontano interpretirana.

(Opaska uredništva: Počinjeno s objavom 6. poglavlja, ”Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta”, knjige prof. Tomislava Šole, ”Javno pamćenje – Čuvanje različitosti i mogući projekti”, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, veljača 2014.).

Zaključak Analiza odnosa nadbiskupa Stepinca i vlasti u NDH pokazuje da su RKC i njeni prvosveštenici bili jedan od autoriteta na koje se ustaška država oslanjala i koji su imali svoje nezamenljivo mesto u sistemu vlasti.

Iako je bio jedan od najvećih moralnih autoriteta u NDH sa neospornim uticajem na donošenje nekih važnih političkih odluka, nadbiskup Stepinac nije odbijao kontakte ni sa predstavniocima druge zaraćene strane, uz ostale i sa predstavnicima Jugoslovenske vlade u izbeglištvu.

Politika uništenja srpske elite nije bila u potpunoj saglasnosti sa načelnim stavom RKC, ali ona se njoj nije odlučnije ni suprotstavljala.

Za odnos nadbiskupa Stepinca prema vlastima NDH važno je istaći da je on učestvovao i u donošenju nekih važnih dalekosežnih odluka, koje su se uklapale u strateške ciljeve RKC, ustaške države, ujedno i u planove  o ”etničkoj reorganizaciji” Evrope koju je sprovodila nacistička Nemačka.

Od proleća 1942. je trajala jedna od najvećih humanitarnih akcija na tlu Jugoslavije i Evrope, akcija spašavanja srpske dece iz logora NDH na čijem čelu je bila Diana Budisavljević. Nesebičnim radom ove hrabre žene, njene porodice i kruga prijatelja, službenika Ministarstva udružbe (socijalnog staranja), Hrvatskog crvenog križa (krsta) i nekoliko desetina hrabrih žena i muškaraca, […]

Novostvorena država je imala preku potrebu da učvrsti međunarodni položaj u okviru ”Nove Evrope” u čemu je odmah dobila podršku nadbiskupa Stepinca. On je posredovao u uspostavljanju kontakta sa Vatikanom i založio se da Sveta Stolica prizna NDH.

Nadbiskup Stepinac je istupao kao zaštitnik hrvatskog naroda od zla komunizma i nemorala koji on donosi, smatrajući da ne uživa podršku države.

I pored objavljivanja dokumenata Svete Stolice sedamdesetih godina prošlog veka, nedostupnost izvora vatikanske provenijencije je i dalje prvorazredan problem za istraživače. Treba naglasiti da se bez svih relevantnih istorijskih izvora, pre svega službenih izvora Rimokatoličke crkve (RKC) ne može u potpunosti naučno osvetliti ni pitanje istorijske uloge hrvatskog metropolite nadbiskupa Alojzija Stepninca, pa ni njegovog […]

Na kraju recimo da je biskupovo ljubovanje s domaćicom i rađanje djeteta bilo razlogom njegova smjenjivanja s biskupske časti, odnosno razlogom njegova nestanka, mučenja i likvidacije, djeluju krajnje nategnuto.

Posljednji koji je tematizirao slučaj biskupa Carevića jeste književnik katoličke provenijencije i kulturni radnik iz Hrvatskoga zagorja Mirko Ivanjek (1950.), u knjizi ”Veliki petak 1945. – Biskup Josip Maria Carević” (2018.). U Prologu knjige autor najprije pojašnjuje: ”Ovo nije roman, ovo je istinita priča o biskupu Josipu Mariji Juliju Careviću”, a potom decidirano tvrdi: ”Zna […]

Gospodin Pavlinić nam je, štoviše, vrlo ljubazno ustupio i tekst svoga školskoga druga Josipa Kolesarića (1929-2008), koji je nastao neposredno poslije 2010. godine. Donosimo ga u cijelosti, prvi puta uopće u javnost, bez ikakvih redaktorskih i pravopisnih popravaka:

Za potrebe ovoga našega istraživanja zamolili smo teologa, katoličkog novinara i nekadašnjeg dugogodišnjeg glavnog urednika ”Glasa Koncila” (sada kolumniste ovoga portala) g. Vladimira Pavlinića, budući je rodom iz kraja u kojem je biskup službovao, za izjavu o slučaju Carević.

Akademik Krasić pridodaje još jedno svjedočenje s pisanim iskazom: ”Dr. Andrija Lukinović, svećenik zagrebačke nadbiskupije, poslao je 26. siječnja 1994. dopis dubrovačkom biskupu mons. Želimiru Puljiću u kojemu mu je dostavio kopiju pisma vlč. I. Vukine pisano 14. studenoga 1952. u emigraciji prof. Krunoslavu Draganoviću o smrti biskupa Carevića:

Godine 1999., 7. siječnja, u Dubrovniku su održani Studijski dani posvećeni životu i radu Josipa Carevića. Kako to kod nas biva, i kod laika i kod klerika, tek za nekoliko godina (2002.) pojavio se zbornik s radovima sa toga simpozija kojega su priredili tada dubrovački biskup dr. Želimir Puljić i dr. don Mile Vidović, crkveni […]

I na pitanje kako je ubijen vlč. Komerički daje nejasan i neodređen odgovor a i odgovor suprotan onome što smo do sada čuli: ”Opkoljen je jedne večeri. Međutim, ni to nije sto posto sigurno, jer ljudi još i dandanas o tome ne žele govoriti jer se boje.” Komerički, osim toga i vrijeme smrti označava vrlo […]

Zanimljivu izjavu o biskupu Careviću dao je u Klanjcu, 10. lipnja 1993. Zvonko Knezić, bivši domobran, član udruge ”Hrvatski domobran”. Kožul navodi da je Knezić istakao da je biskup Carević došao rodbini (Carević inače nije imao rodbine u Vižovlju, osim ako se time indirektno daje priznanje da mu je domaćica bila ljubavnica i majka njegova […]