novinarstvo s potpisom
6.4.Baština kao roba ili kako je upropastiti Osviješteno, živo kulturno stanje garancija je preživljavanja identiteta u entropijskim globalizacijskim procesima i brana akulturaciji, diskulturaciji i internacionalizaciji kultura. Ukratko, živa vlastita, stvaralačka kultura barijera je protiv suvremene barbarizacije, koja se događa kroz konzumerizam i sveopću merkantilizaciju svijeta.
6.3. Konfiguracija identiteta Što je identitet? “Stanje ili činjenica ostajanja istim, recimo pod raznolikim stajalštima ili uvjetima, stanje bivanja svojim, ne drugim, stanje ili činjenica bivanja istim …”[i]. Baština ili javna memorija je proces: samozavaravajući, groteskan, bolan, dramatičan ili pak otkrivački, inspirativan i koristan, kao svako samospoznavanje.
6.2. Baština i identitet Svi spontani procesi kakvi su se, grubo rečeno, događali do renesanse ili, očitije, do industrijske revolucije, postali su dio svjesnog upravljanja prošlošću i ljudskim iskustvom općenito. Povijest nikad nije bila posve spontana, ali mogla je biti spontano interpretirana.
(Opaska uredništva: Počinjeno s objavom 6. poglavlja, ”Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta”, knjige prof. Tomislava Šole, ”Javno pamćenje – Čuvanje različitosti i mogući projekti”, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, veljača 2014.).
Zaključak Analiza odnosa nadbiskupa Stepinca i vlasti u NDH pokazuje da su RKC i njeni prvosveštenici bili jedan od autoriteta na koje se ustaška država oslanjala i koji su imali svoje nezamenljivo mesto u sistemu vlasti.
Iako je bio jedan od najvećih moralnih autoriteta u NDH sa neospornim uticajem na donošenje nekih važnih političkih odluka, nadbiskup Stepinac nije odbijao kontakte ni sa predstavniocima druge zaraćene strane, uz ostale i sa predstavnicima Jugoslovenske vlade u izbeglištvu.
Politika uništenja srpske elite nije bila u potpunoj saglasnosti sa načelnim stavom RKC, ali ona se njoj nije odlučnije ni suprotstavljala.
Za odnos nadbiskupa Stepinca prema vlastima NDH važno je istaći da je on učestvovao i u donošenju nekih važnih dalekosežnih odluka, koje su se uklapale u strateške ciljeve RKC, ustaške države, ujedno i u planove o ”etničkoj reorganizaciji” Evrope koju je sprovodila nacistička Nemačka.
Od proleća 1942. je trajala jedna od najvećih humanitarnih akcija na tlu Jugoslavije i Evrope, akcija spašavanja srpske dece iz logora NDH na čijem čelu je bila Diana Budisavljević. Nesebičnim radom ove hrabre žene, njene porodice i kruga prijatelja, službenika Ministarstva udružbe (socijalnog staranja), Hrvatskog crvenog križa (krsta) i nekoliko desetina hrabrih žena i muškaraca, […]
Novostvorena država je imala preku potrebu da učvrsti međunarodni položaj u okviru ”Nove Evrope” u čemu je odmah dobila podršku nadbiskupa Stepinca. On je posredovao u uspostavljanju kontakta sa Vatikanom i založio se da Sveta Stolica prizna NDH.
Nadbiskup Stepinac je istupao kao zaštitnik hrvatskog naroda od zla komunizma i nemorala koji on donosi, smatrajući da ne uživa podršku države.
I pored objavljivanja dokumenata Svete Stolice sedamdesetih godina prošlog veka, nedostupnost izvora vatikanske provenijencije je i dalje prvorazredan problem za istraživače. Treba naglasiti da se bez svih relevantnih istorijskih izvora, pre svega službenih izvora Rimokatoličke crkve (RKC) ne može u potpunosti naučno osvetliti ni pitanje istorijske uloge hrvatskog metropolite nadbiskupa Alojzija Stepninca, pa ni njegovog […]
Na kraju recimo da je biskupovo ljubovanje s domaćicom i rađanje djeteta bilo razlogom njegova smjenjivanja s biskupske časti, odnosno razlogom njegova nestanka, mučenja i likvidacije, djeluju krajnje nategnuto.
Posljednji koji je tematizirao slučaj biskupa Carevića jeste književnik katoličke provenijencije i kulturni radnik iz Hrvatskoga zagorja Mirko Ivanjek (1950.), u knjizi ”Veliki petak 1945. – Biskup Josip Maria Carević” (2018.). U Prologu knjige autor najprije pojašnjuje: ”Ovo nije roman, ovo je istinita priča o biskupu Josipu Mariji Juliju Careviću”, a potom decidirano tvrdi: ”Zna […]
Gospodin Pavlinić nam je, štoviše, vrlo ljubazno ustupio i tekst svoga školskoga druga Josipa Kolesarića (1929-2008), koji je nastao neposredno poslije 2010. godine. Donosimo ga u cijelosti, prvi puta uopće u javnost, bez ikakvih redaktorskih i pravopisnih popravaka:
Za potrebe ovoga našega istraživanja zamolili smo teologa, katoličkog novinara i nekadašnjeg dugogodišnjeg glavnog urednika ”Glasa Koncila” (sada kolumniste ovoga portala) g. Vladimira Pavlinića, budući je rodom iz kraja u kojem je biskup službovao, za izjavu o slučaju Carević.
Akademik Krasić pridodaje još jedno svjedočenje s pisanim iskazom: ”Dr. Andrija Lukinović, svećenik zagrebačke nadbiskupije, poslao je 26. siječnja 1994. dopis dubrovačkom biskupu mons. Želimiru Puljiću u kojemu mu je dostavio kopiju pisma vlč. I. Vukine pisano 14. studenoga 1952. u emigraciji prof. Krunoslavu Draganoviću o smrti biskupa Carevića:
Godine 1999., 7. siječnja, u Dubrovniku su održani Studijski dani posvećeni životu i radu Josipa Carevića. Kako to kod nas biva, i kod laika i kod klerika, tek za nekoliko godina (2002.) pojavio se zbornik s radovima sa toga simpozija kojega su priredili tada dubrovački biskup dr. Želimir Puljić i dr. don Mile Vidović, crkveni […]
I na pitanje kako je ubijen vlč. Komerički daje nejasan i neodređen odgovor a i odgovor suprotan onome što smo do sada čuli: ”Opkoljen je jedne večeri. Međutim, ni to nije sto posto sigurno, jer ljudi još i dandanas o tome ne žele govoriti jer se boje.” Komerički, osim toga i vrijeme smrti označava vrlo […]
Zanimljivu izjavu o biskupu Careviću dao je u Klanjcu, 10. lipnja 1993. Zvonko Knezić, bivši domobran, član udruge ”Hrvatski domobran”. Kožul navodi da je Knezić istakao da je biskup Carević došao rodbini (Carević inače nije imao rodbine u Vižovlju, osim ako se time indirektno daje priznanje da mu je domaćica bila ljubavnica i majka njegova […]