novinarstvo s potpisom
Trumpovi propagandisti su izmislili ”alternativne činjenice”; HDZ-ovi, pak, alternativnu solidarnost. U Hrvatskoj upravo traje široka akcija izvrtanja smisla pojma ”solidarnost” u kojoj vlast, i njezini manje ili više militantni prirepci, štite neku fantomsku ”većinu” koju da, je li, ugrožavaju sve moguće i zamislive manjine:
Kad se pogleda u retrovizor, nazadak ostavlja bez riječi. Koliko je Hrvatska polako, strpljivo i poslušno poput žabe u vodi koja se zagrijava, a uz posve neučinkovit i pogrešno usmjeren otpor, postaje zemljom iz koje je vrijedno pobjeći glavom bez obzira.
Zanimljiva je ta stvar sa Željkom Markić. Od momenta od kad se pojavila na javnoj sceni ne radi ništa drugo, osim što pokušava suspendirati prava praktično svih manjina u društvu, čineći to cinično s osmijehom i retorikom punom inkluzivnosti i uvažavanja.
Posljednja epizoda izvrsnog dokumentarnog serijala Stambeno pitanje autorice Silvane Menđušić, jedino što gledam na novinarski nepodnošljivom HTV-u, dramatično nas je podsjetila na opću otimačinu vojnih i svih drugih dostupnih stanova ratnih devedesetih.
Tko kaže da Hrvati nemaju smisla za humor? Recimo, Kolinda Grabar-Kitarović – predsjednica Republike Hrvatske – sve više spada u društvo iz viceva nego u maticu smrtnoozbiljne i dosadne politike.
Neke presude su izuzetno važne, makar zbog simbolike. Među takve sasvim sigurno spada odluka Vrhovnog suda, koji je povisio na sedam godina zatvorsku kaznu ratnom pomoćniku ministra unutarnjih poslova Tomislavu Merčepu kojega je zagrebački Županijski sud u svibnju prošle godine nepravomoćno osudio na pet i pol godina zatvora jer kao zapovjednik postrojbe poznate kao “merčepovci” […]
Imam potrebu napisati ovaj post, ne kao umjetnik, roditelj, član Udruženja filmskih radnika, Odsjek glumci, već kao branitelj, netko tko je bio na prvoj liniji 1991. godine. Zašto? Zato što je to moje pravo, zato što sam tamo bio, zato što nemam straha. Zato što sam se borio za slobodu.
Vrhovni sud, javlja HINA, povisio je na sedam godina zatvorsku kaznu ratnom pomoćniku ministra unutarnjih poslova Tomislavu Merčepu kojega je zagrebački Županijski sud u svibnju prošle godine nepravomoćno osudio na pet i pol godina zatvora jer kao zapovjednik postrojbe poznate kao ”merčepovci” nije spriječio zločine nad srpskim civilima.
Kad su Slavenu Letici, autoru jednog sataraša od teksta pod naslovom “Vječni titoizam”, prošli tjedan našli da je o jugoslavenskom komunističkom vođi, kojega danas drži despotom, diktatorom i masovnim ubojicom, 1981. napisao, doslovno: “Duboko humani i vojnički genijalan Titov odnos prema ranjenim i oboljelim partizanima, narodu, pa i zarobljenom ili ranjenom neprijatelju, doveo je do […]
Ali kako je moguće da se onaj napredni i liberalni kardinal najednom pretvori u ultrakonzervativnog papu? Jedno je biti jedan među mnogima u crkvenoj strukturi, a drugo je sam predvoditi Crkvu.
Baš je to originalno! Autoplagijat doktorata. Svaka čast, treba se toga sjetiti! I dok cijeli svijet uglavnom pokušava plagirati njemačke filozofe, dođe Hrvat, prevede samog sebe na njemački, i eto ti disertacije – ”Welt und Ethos”. Bravo, Herr Doktor Barišić, plješću kolegi umne glave Sveučilišta u Augsburgu. A mi, umjesto da im se pridružimo, sumnjamo, […]
Da se prvo razumijemo oko glavnoga. Arhivska građa treba biti dostupna, naravno prema općim standardima koji vrijede u arhivistici.
Mnogi očekuju kako bi 2017. mogla biti godina probuđenih europskih nacionalizama, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog činjenice da dvije stranke krajnje desnice – francuska Nacionalna fronta i njemačka Alternativa za Njemačku – s ozbiljnim šansama izlaze na izbore u dvije najveće države i dvije najvažnije sastavnice europskog projekta.
Naše iskustvo s političarima i korupcijom uči nas da uvijek valja biti na oprezu i ne treba srljati s preuranjenim zaključcima, niti ikome vjerovati na riječ, osobito nakon svih onih nevjerojatnih priča o političarima-kokošarima koji su muljali i varali na koječemu, pa zašto onda ne bi i na dnevnicama.
More je ”maternica čovječanstva i kolijevka civilizacije”, govorio je Magris, a Matvejević u svom ”Mediteranskom brevijaru” dodao ono presudno: ”Kao da je Mediteran ne samo svijet za sebe nego i središte svijeta…more okruženo zemljom, zemlja oko mora, središnje i more i zemlja… Atlantik ili Pacifik su mora razdaljina, Mediteran je more susjedstva. Jadran more bliskosti…”
Zaista ne djeluje nimalo vjerodostojno hvaliti vojsku, a osobno od nje pobjeći! Premijer Andrej Plenković pompoznim je riječima podupro ponovno uvođenje obaveze služenja vojnog roka. Hrvatski narod voli hrvatsku vojsku, želim popularizirati hrvatske Oružane snage i učiniti ih atraktivnim mladim generacijama koje se ne sjećaju vremena Domovinskog rata
Pisati o Predragu Matvejeviću, posebno nakon što nas je napustio, nije lako. Ne samo zato što je čitavo njegovo javno, ali i privatno djelovanje, bilo takvo da bi se o njemu moglo ispisati čitav niz disertacija, nego i zbog toga što će taj tekst biti ispisan s punom sviješću kako iza sebe ostavlja društvo za […]
Ima sto stvari za mlade, sto puta pametnijih, nego li uvesti 28 dana obaveznog vojnog roka. Ali naše vlasti smatraju da je osamnaestogodišnjake najvažnije naučiti držati pušku. Misle da to vrijedi tih milijuna koliko će ta beskorisna avantura koštati porezne obveznike.
U jednom od najvažnijih intervjua koje sam napravio u životu, onom s Predragom Matvejevićem (koji ponavljamo u rubrici Intervju tjedna), važnim jer mi je rekao fundamentalne stvari za naše samorazumijevanje, profesor je kazao: ”Ja sam vam prijatelj. Ja vas neću iznevjeriti”.
Jedna od poznatijih scena filma “Martovske ide” – inače jednog od uspjelijih hollywoodskih uradaka s političkom tematikom u zadnjem desetljeću – ona je kad američkog predsjedničkog kandidata (George Clooney) njegov izborni strateg (Ryan Gosling) nagovara da u svom programu predloži mandatorni dvogodišnji vojni rok za sve one kojima država plaća visokoškolsko obrazovanje.