autograf.hr

Je li netko pisao o oniričkoj arhitekturi? Vjerojatno jest, samo što ja o tome ne znam ništa. Ali otkada za sebe znam i pamtim snove, sanjani ambijenti, ulice, kuće, gradovi, haustori, prostorije, stanovi, u mojim snovima su stvarni. Kuća je, naravno, u snu transformirana, ali uvijek je to neka živa kuća iz stvarnosti. Nije nikad […]

Buduća talijanska premijerka govori kao fašist, djeluje kao fašist, izgleda kao fašist, ali iz nekog razloga Europljanima, pa među njima ni Hrvatima, hrvatskim političarima, diplomatima, novinarima nije to dovoljan razlog da zaključe da Giorgia Meloni jest fašistkinja.

U nekoj drugoj, možda zrelijoj i pismenijoj kulturi, OceanMore pripadao bi podužemu redu mikronakladnika, koji objave nekoliko knjiga godišnje i svoj izdavački plan i program obično zasnivaju na specifičnome interesu, hobiju ili pasiji vlasnika i urednika.

Muškarce koji ovih dana pokušavaju bježati iz Rusije i uglavnom stižu do bivših južnosovjetskih republika i do Turske, a najveći sretnici i do Aerodroma Nikola Tesla u Beogradu, Europljani su dužni tretirati upravo onako kako su prije nekoliko mjeseci tretirali žene i djecu koji su u izbjegličkim kolonama stizali iz Ukrajine.

Ponavlja se često u Andrićevoj prozi, naročito u pripovijetkama iz fratarskog ciklusa, a onda i u “Prokletoj avliji”, ona situacija, životna koliko i politička, u kojoj bi kršćanin trebao nešto reći pred Turčinom, predstavnikom vlasti s bilo koje razine, ili naprosto razbojnikom kojeg nadmoćnim čini pripadanje jedinoj pravoj vjeri.

Danima me mori neka zlovolja, daleka neka, tupa, iritantna bol, dok na sve strane čitam sentimentalne bilješke o Mihailu Gorbačovu. Pišu kao da posljednjih trideset godina nisu proživjeli u ovim zemljama i na ovome svijetu, ali i kao da ih je nekim čudom mimoišla vijest o krvavom ratu u Ukrajini.

Pripovijest o Dani Škugoru, hrvatskome umirovljeniku, bilo bi moguće ispripovijedati jedino u kafkijanskom ključu, kao balkansko-dinarsku pripovijest o čovjeku koji je proživio neki običan život, da bi se onda jednoga jutra probudio kao…

U ona prva poslijeratna vremena, nakon što se narod vratio u Konavle iz izbjeglištva po Dubrovniku, otocima i diljem Hrvatske, kada još novac nije u pravom smislu iz ničega potekao, jedna od najvećih je radosti za zajednicu bila redovito tjedno ili mjesečno putovanje u Neum, gdje se, barem upola jeftinije, kupovalo skoro sve što je […]

Mladi Amerikanac dugo je, po različitim dijelovima tijela, u trbuh, u vrat, u glavu, u lice, u oko, nožem probadao pisca Salmana Rushdieja, sustavno i monotono, kao da bode onu masivnu lutku od kaučuka iz dvorane za tjelesno, zamišljene da se na njoj učimo istočnjačkim borilačkim vještinama.

U Omišu, gradiću blizu Splita, kroz koji nije baš uvijek bilo lako proći u vremena prije autoceste, jer tu se Jadranska magistrala pretvara u glavnu gradsku ulicu i tu je, usred Omiša, jedna od bizarnijih okuka na putu, održana je neki dan kulturna priredba. Već trinaest godina tu se, mimo turista i hrvatskog turizma, a […]

Moja prva i najvažnija zagrebačka adresa je bila Kukuljevićeva 23, podstanarska garsonijera u potkrovlju, stan za služinčad u jednoj staroj i zapuštenoj zgradi s početka dvadesetog stoljeća. Siva peterokatnica malo iznad Iličkog trga, u vječnoj memljivoj hladovini podno Zelengaja, s nekim pomalo tijesnim ulazom, haustorom i stubištem koji me, ovako u sjećanju, podsjećaju na kakvu […]

Ima je Matijanić jedan iščašeni smisao za humor di mu je svaka druga bila teška pila naopako, a svaka treća felšana šponda od šponde tako da san bidan mora dobro naoštrit ovo malo preostalih moždana za neokrznut izać iz tog njegovog začaranog lucidnog kola. Nerijetko bi mi u gluvo doba noći zna poslat poruku: Kume, […]

Nakon što je zemlja ušla u Europsku Uniju, iz Bruxellesa javili su se glasom zlatne ribice, nudeći zemaljskim vlastima da će im ispuniti jednu želju. I umjesto da, kao u onoj pjesmi Duška Trifunovića, koju je otpjevao Seid Memić Vajta, odbiju age Briselije, jer ako je ribica stvarno zlatna, želje bi trebale biti tri, zemaljske […]

Nakon prve anonimne javke Vlade Republike Hrvatske Jutarnjem listu, na svojoj fejsbučnoj stranici objavio sam fotografiju jasenovačkog spomenika i ovakav tekst: ”Svaki hrvatski predsjednik, tko god on bio, dužan je svakome srpskom predsjedniku, tko god on bio, omogućiti da posjeti Memorijalni centar u Jasenovcu, ne vodeći računa o vremenu posjeta i ne iznoseći pretpostavke o […]

Probijanje zvučnog zida zvuči kao miniranje krčme u vlasništvu kakvog pripadnika nepoželjne nacionalne manjine. Zvuči kao dizanje partizanskog spomenika u zrak. Ali ni jedan ni drugi zvučni fenomen nije mi bio poznat u vrijeme kada je negdje nad mojom glavom neki rauber s vojnom pilotskom dozvolom prvi put probio zvučni zid. Zbilo se to oko […]

Ničega osim cinizma na prvi pogled ne može biti u čestitkama predsjednika Vlade i ministrice kulture upućenim novoj predsjednici Europske federacije novinara. Nina Obuljen Koržinek još se odvažila primijetiti da je to “veliko priznanje za hrvatsko novinarstvo u cjelini”. A oboje su, skupa s predsjednikom Republike, koji je također čestitao, našli da je primjereno naglasiti […]

U stilsko-estetskom pogledu, po motivima, referencama i asocijacijama, arhitekturi svoga djela i žanrovima, stvarnim i persifliranim, Boris Dežulović otpočetka je bio uljez koji je u novinarstvo pristizao iz književnosti.

Jedno od mojih vrlo ranih sjećanja. Vraćamo se odnekud kasno navečer, vjerojatno iz Zenice, i kroz prozor auta na Cirkus placu, na mjestu na kojemu će mnogo godina kasnije izniknuti hotel Holiday Inn, vidimo golemo, najveće, brdo naslaganih lubenica, pod kojim se sklupčao pod kariranom dekom, spava, neki čovjek.

Vicevi se lako i brzo zaboravljaju. Ali iza nekih, ne nužno i najduhovitijih, ostane poneka scena ili rečenica. Tako je iza jednog davnog bosanskog vica o muškoj seksualnoj imaginaciji ostalo ono: “Mah’o ti ne mah’o, ja samo nju vidim!” Ona je, vjerojatno pogađate, vagina, ali pod čuvenijim hrvatskim i srpskim, a bogme i bosanskim te […]

Novca da imam nezamislivo mnogo, kupio bih neboder u kojem živim. I onda bih, kat po kat, stan po stan, kvaku po kvaku, utičnicu po utičnicu, građevinu do u najsitnijih detalja vratio u prvobitno stanje iz 1969, godine kada su u neboder ušli prvi njegovi ljudi. Nestalo bi svih ostakljenih balkona, nestalo bi plastificiranih prozorskih […]