autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Čovjek od jednoga komada

AUTOR: Miljenko Jergović / 06.07.2014.

Od sredine lipnja smjenjivali su se kiša i sunce, vrelo ljeto s danima rane jeseni. Jednoga takvog sparnog i teškog četvrtka iznenada je umro Boško Zatezalo. Samo ga je ukinulo, rekli bi u Bosni.

 

U neka mlada vremena bio je akviziter. Nakon preokreta 1991. osnovao je izdavačku kuću V.B.Z. Započeo je kao autsajder, kojeg u ta doba konzumskoga ponosa neće u svoja društva primati nacionalne ni kulturne elite. Tako je i ostalo.

 

Zatezalo je trgovac, cerili su se čim bi ga se spomenulo. Kao da oni knjige izdaju iz misionarskih i prosvjetiteljskih razloga, a jedini on je, eto, trgovac. Nije imao talenta, možda ni prilike, da se uklopi u klijentelističke tokove institucija nacionalne kulture, i da tako osigura i zaštiti svoje poduzeće. Do novca za plaće morao je dolaziti sam. Nije bio dobrotvor ni radnička majka, ali nije znao dijeliti otkaze. Nedostajalo mu je snage za činjenje zla. To nužno ne znači da je bio dobar čovjek, ali za zlo nije imao dara.

Nije imao talenta, možda ni prilike, da se uklopi u klijentelističke tokove institucija nacionalne kulture, i da tako osigura i zaštiti svoje poduzeće. Do novca za plaće morao je dolaziti sam. Nije bio dobrotvor ni radnička majka, ali nije znao dijeliti otkaze. Nedostajalo mu je snage za činjenje zla. To nužno ne znači da je bio dobar čovjek, ali za zlo nije imao dara

 

Prilagođavao se. Govorio je spajajući novostečene zagrebačke sa zavičajnim goranskim naglascima. Neke su mu riječi bile tvrdo seljačke. Nije im ih bilo drago čuti. Ili suprotno tome, jest, drago im je bilo i čuti i znati da im Boško Zatezalo neće biti konkurencija u redu za beriva u Runjaninovoj 2. Imao je blag i bezazlen smiješak, jednu od onih neponovljivih grimasa koje se stoljećima nasljeđuju, i rodovski su, porodični znak. Isto tako smiješi se Boškov sin.

 

Kada su se doba nakratko promijenila, pa se učinilo da će i Hrvatskoj trebati knjige i živa kultura, Zatezalo se prometnuo u velikog izdavača dobrih naslova. Ali i tada je štedio na svim troškovima, na zalistima i predlistima, nije razumio čemu služe prazne stranice u knjizi, i zašto sve nije duplo jeftinije nego što jest. Bio je elementarno štedljiv čovjek, a galantan u restoranima i na putovanjima. Proturječan u mnogo čemu. Kada je nestalo varke, fatamorgane hrvatskoga izdavaštva i književnosti, Zatezalo skoro da je i prestao objavljivati ozbiljne knjige. Snalazio se i spašavao tvrtku.

 

Neko vrijeme bili smo bliski. U V.B.Z.-u sam objavio četiri knjige: obje Historijske čitanke, izbor kratkih priča i “Transatlantic mail” sa Semezdinom Mehmedinovićem. Birao sam naslove za jednu malu ediciju koja je nosila moje ime. Predložio sam Bošku pokretanje književne nagrade, i godinama sudjelovao u radu žirija. A onda su se vremena ponovo uskovitlala, dogodile su se stvari preko kojih nisam htio preći, te sam se udaljio bez riječi prepirke i ružnog pogleda.

Kada je, nekoliko mjeseci kasnije, preko Hrvatske televizije i novina na mene pokrenuta ustaška hajka, u kojoj su sudjelovali mnogi koje ovdje smatraju piscima, Boško Zatezalo mi je na privatnu mail adresu uputio pismo podrške i povjerenja, i supotpisao neke od svojih urednika. Bila je to lijepa, ali beskorisna gesta

 

Kada je, nekoliko mjeseci kasnije, preko Hrvatske televizije i novina na mene pokrenuta ustaška hajka, u kojoj su sudjelovali mnogi koje ovdje smatraju piscima, Boško Zatezalo mi je na privatnu mail adresu uputio pismo podrške i povjerenja, i supotpisao neke od svojih urednika. Bila je to lijepa, ali beskorisna gesta. Ako me je trebalo spašavati, moglo se to raditi samo javno. Ali kako bi Boško to mogao učiniti? Ne, naravno da njemu nisam zamjerio. Dobro je biti nespašen pred ovdašnjima i pred hrvatskom književnošću, onakvom kakva danas jest. Ali dobro je i biti živ, dok god se može.

 

Boško Zatezalo pokušavao je svoju tvrtku širiti na Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Sloveniju. Osnivao je tvrtke kćeri, otvarao knjižare, postavljao urednike i direktore, na Beogradskome sajmu knjiga zakupio je štand među velikim i moćnim srpskim izdavačima, u središnjem izlagačkom krugu. Svaki put, na svakome novom početku, činilo se da ga ništa i nitko ne može zaustaviti. A onda bi veliki zamah nekako onemoćao i oslabio, nastupala su razočaranja, podcjenjivali su ga i rugali mu se oni koji su ga do jučer hvalili…

 

Zatezalo je bio žrtva svoje štedljivosti. I žrtva velikih, vrlo ambicioznih i materijalno raskošnih planova. Rastrgnut između krajnosti, paradoksalnih i suprotstavljenih ambicija, nagona i osjećaja, živio je, radio i planirao kao jedini autentični hrvatski poduzetnik u izdavaštvu, jedini koji nije imao ni Tuđmana, ni Vujića, ni otužnu Zarezovu La mammu da mu stvara imperij.

Iako nam to ranije ne bi na um palo, Boško je bio načinjen od jednoga komada. Boško je bio Boško, nikada nije bio netko drugi. Zato za njim ne ostaju neizgovorene riječi, zato mu ne dugujemo komplimente, niti geste one vazda zakašnjele ljudskosti. I da smo bili svjesni kako je i on smrtan, ne bismo se prema njemu drukčije odnosili

 

Vjerovao je u tržišnu privredu, u obrt sredstava, u kamatne stope i u vrijednost nekretnina. U svome zagrebačkom predgrađu, tamo na putu prema aerodromu, sagradio je lijepu poslovnu zgradu i magazin za knjige. Uzdao se u logiku tržišta, u taj viši, nebeski poslovni zakon, koji će na kraju poravnati sve zemaljske nepravde i svaku protekciju i klijentelizam. U to je vjerovao kao što božjak vjeruje u svog Boga i u njegovu pravdu. Idealna žrtva ekonomske krize.

 

Ovakvi nagli odlasci obično ostavljaju dojam kako je nešto između nas ostalo neizgovoreno ili nedorečeno. Najednom, onako plitko i funeralno, krene nas mučiti savjest što nismo komplimentirali odlazećega. Nismo mu rekli koliko ga cijenimo, nismo mu živome halalili, oprostili dugove i sitne ljudske podlosti. U slučaju Boška Zatezala, ne osjećam ništa od toga. Znao je što o njemu mislim, kao što je znao i zašto smo se rastali. Ništa od toga se ne mijenja djelovanjem njegove smrti. Što na lijep način govori o njemu, a ne o meni.

 

Iako nam to ranije ne bi na um palo, Boško je bio načinjen od jednoga komada. Boško je bio Boško, nikada nije bio netko drugi. Zato za njim ne ostaju neizgovorene riječi, zato mu ne dugujemo komplimente, niti geste one vazda zakašnjele ljudskosti. I da smo bili svjesni kako je i on smrtan, ne bismo se prema njemu drukčije odnosili.

Najviše što za tog čovjeka možemo učiniti jest da o njemu pričamo onako kako bismo pričali da  je živ. Pokoj vječni neka je hrvatskim akademicima, i život vječni daruj im Gospodine! A Bošku Zatezalu da poživi u našim vicevima, pričama…

 

Uskoro, nakon što se zemlja slegne, pričat će se opet iste anegdote o Bošku Zatezalu. Većina tih, uglavnom istinitih pričica govorit će o njegovoj štedljivosti. Recimo, Boško je u V.B.Z. uveo jedno neobično, po suradnike vrlo iritantno pravilo da se pri honoriranju prijevoda, koji se svugdje plaćaju prema broju prevedenih slovnih mjesta, ne računaju razmaci.

 

U tom načinu da se uštedi bilo je neke šašave metafizike – biva ne prevode se razmaci između riječi, pa ih onda ne treba ni plaćati – sve dok se nije našao domišljat prevoditelj koji je Zatezalu poslao svoj prijevod tako što je prethodno ukinuo razmake među riječima, i tekst pretvorio u beskrajnu gusjenicu od slova i interpunkcija. Pa neka si gazda udara razmake i entere ako ih ne misli platiti.

 

Kako ova priča djeluje nad živim Boškovim grobom? Smijemo li se nasmijati? Ili da sačekamo da povorka prođe? Ne treba čekati. Ničega sramnog u ovome nema. Najviše što za tog čovjeka možemo učiniti jest da o njemu pričamo onako kako bismo pričali da  je živ.

 

Pokoj vječni neka je hrvatskim akademicima, i život vječni daruj im Gospodine! A Bošku Zatezalu da poživi u našim vicevima, pričama i podbadanjima, danas kada je slobodan od zemaljskih dugova, kamata i od onoga neljudskog straha kako da sljedećeg mjeseca isplati plaće.

 

(Prenosimo s autorova portala).

Još tekstova ovog autora:

     O genocidu možeš govoriti samo ako je počinjen i u tvoje ime
     Sandra Hemme, žena koja je najduže nedužna provela u zatvoru
     Rasističke svinjarije Joška Jeličića stavovi su cijelog HRT-a
     Je li moguće samospaljivanje na Markovu trgu bez političke pozadine
     Kako nejunačnom svijetu ispričati priču o tragičnom junaku
     Židovski heretik, nezakonito dijete, buntovnik Isus Krist
     Žena, muškarac i nebinarno čeljade
     Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi
     Pravda za Palestinu i Artsakh, pravda za Eden Golan!
     Na što je Plenković bio ponosan pa je čestitao Baby Lasagni

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija