Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje

Evo prošlo je više od tri mjeseca sukoba Izraela i Hamasa u Gazi. Rat traje i dalje pred našim očima, palestinsko stanovništvo gine, raseljeno je, pati, materijalne štete mora da su nenadoknadive. Za poginule je sve gotovo. O ostalima – ne usuđujem se ni misliti.

Kako se mogu osjećati (nemoć, strah, gnjev?) protjerani civili, meni se čini ljudi bez budućnosti. Gotovo prisilne misli me muče pri pomisli na ranjavanu djecu i zamišljam razne scenarije koji ih čekaju u životu. Kome će biti stalo da se rehabilitiraju, da dobiju dostojanstvenu podršku u razvoju i daljnjem životu? Danas čitam koliko djece biva ranjeno i ostaje bez udova. Oni će ”otplaćivati” dug terorističkom upadu u Izrael 7. listopada 2023. godine (jesu li kreatori mislili na posljedice?). Je li ikoga briga???

Pitam se koji osjećaji prevladavaju u izraelskom društvu, također u kolektivnoj traumi. Zatečenost, strah, gnjev sigurno dovode do jačanja grupne pripadnosti. Je li inače potiskivana svijest o represivnosti prema Palestincima sada izgleda opravdanom (u nekom izvrnutom pogledu na svijet koji vjeruje u silu)? Što mogu oni koji se protive odmazdi (znam da ima različitih glasova)? Imaju li obitelji poginulih podršku u tugovanju, kako obitelji otetih razumiju postupke vlasti u vezi povratka preživjelih talaca?

Vidjeli smo da su dogovori na događanja u Palestini i Izraelu diljem svijeta uznemirujući. Kada pomislim na rasijane Palestince i Židove po svijetu, sada na meti islamofoba i antisemita i oni su žrtve ove eskalacije sukoba. Kuda to vodi?

Razmišljam o tome, kako vrijeme trajanja sukoba teče, hoće li i ovaj postati nešto što se tamo negdje odvija, ali više nije u fokusu. Uz to, kada raste broj žrtava u nekom sukobu, manje je vjerojatno da će ljudi jako suosjećati i željeti pomoći (efekt ”otupljivanja”).

Naumila sam bila nešto napisati o empatiji, potaknuta jednim doživljajem (i dosadašnjim iskustvom s naših prostora) o tome kako je u situaciji konflikta teško razgovarati ne samo sa sukobljenim stranama, nego i promatračima, manje ili više bliskim s nekom stranom, ili posve nepovezanih, ali spremnih da zauzmu čvrst stav.

Izgleda da naš um traži jednostavna rješenja: dobro ili zlo, sve ili ništa, sa mnom si ili si protiv mene… Trebamo li se tome čuditi? Emocije (one neosviještene), predrasude, trauma (i ona transgeneracijska), uvjerenja, identitet, lojalnost… kod sudionika kao i promatrača utječu na naše rasuđivanje. Emocije su moćne!

Kako je s empatijom među žrtvama? Iako bismo očekivali kod žrtava ekstremnog nasilja veću osjetljivost na patnju drugih, ipak većina psihosocijalne literature ukazuje na suprotno.

I sama sam u radu s ratovima traumatiziranim osobama često doživjela manjak empatije za druge sa sličnim iskustvom, a sposobnost priznanja patnji donedavno neprijateljske grupe i suosjećanje za njihove gubitke došlo je puno kasnije, proradom svoje patnje i tugovanja.

Konflikti i emocije uvijek su u središtu sukoba, bilo među pojedincima ili grupama. Povezani su. Sukobi izazivaju emocije, a isto tako su i posljedice negativnih emocija (izazivajući mržnju, ljutnju, ogorčenost…).

Međutim, emocije mogu olakšavati smirivanje sukoba i pomagati u izgradnji mira. Empatija i emocije s njom povezane (suosjećanje, ljubav, nada) ključne su u društvenim odnosima, suradnji uzajamno ovisnih pojedinaca i stvaranju dobrih međugrupnih odnosa…

Čak i male empatičke geste prema protivniku (stvarnom ili tako percipiranom, primjerice, zbog predrasude) imaju moć potaknuti recipročni pozitivni odgovor, koji može utjecati na predrasude i otvoriti mogućnost susreta.

Puno je definicija empatije, a ona se može shvatiti kao emocionalna vježba u kojoj se projiciramo, stavljamo u kožu druge osobe te tako shvatimo njezine osjećaje, perspektive, stanja (Zelalem Mogessie Teferra detaljno diskutira o empatiji u članku Intergroup Conflicts and the Role of Emotions: The Need for and Importance of Empathy in Filling the Trust Deficit and Resolving Ethiopia’s Chronic Political Problems).

McLaren smatra da je empatija društvena i emocionalna vještina koja nam pomaže osjećati i razumjeti nečije emocije, okolnosti, namjere, uključujući kapacitet za pomoć drugome.

Empatija i suosjećanje su osjećaji koji su povezani s altruističkom motivacijom (učiniti nešto, ublažiti nekome nevolju, odgovoriti na potrebe drugog).

Empatija je moćan alat za uključivanje emocija (i njihovu kontrolu, bolje procjene i razumijevanje), liječenje kolektivne boli, otvaranje srca za uvid u osjećaje i razmišljanja druge strane, te za pripremu i izbor puta mira umjesto nasilja, za priznanje svoje i tuđe istine, kompromis, ispravljanje nepravdi, za put naprijed, u budućnost…

Za korištenje i življenje empatije nije potrebno znanje, mi imamo tu sposobnost, ona nadilazi rasu i naciju, kulturu, društvenu klasu, spol, uzrast, naobrazbu, religioznost… možemo je razvijati.

Ona, istina, može biti blokirana strahom, nepoznavanjem toga drugog, negativnim iskustvima i predrasudama, vlastitom zarobljenošću u ulogu žrtve ili obremenjenošću zbog zlodjela (vlastitih ili grupnih). Suočenje s preprekama u sebi predstavlja oslobađanje i izlazak iz zarobljenosti negativnim emocijama i strahovima.

Empatija se javlja u velikom rasponu od pretjerane empatije (koja može škoditi onome koji je osjeća) do potpunog nedostatka empatije. Dobra majka prepoznaje i osjeća što je potrebno njezinom djetetu, koristi svoju empatiju za dobrobit djeteta. Vojnik na zadatku kontrolira svoju empatiju radi izvršenja zadatka (preispitivanje postupaka i moguće kajanje doći će puno, puno kasnije…).

Empatija ima različite funkcije u svakodnevnom životu, a posebno je to važno u politici: koliko empatičnosti sebi dopustiti, a koliko se od nje povući? Ona je povezana i s etičkim pitanjima.

Usput: Kako je danas moguće puno toga o čovjeku spoznati kroz neuroznanost navodim zaključak jedne studije: U članku ”Trebamo li empatiju ili suosjećanje kod naših političkih vođa?” (Do we need empathy or compassion in our political leaders? A case of Colombian political leaders) autori navode kako su mjereći neuralni odgovor na tuđu patnju našli da su ljevičari naspram desničara reagirali empatičnije.

U tekućem sukobu na Bliskim istoku još uvijek vidimo uzajamnu želju za istrebljenjem kod onih koji odlučuju, pri čemu zbog nesrazmjera u moći svjedočimo, nemoćnom, masovnom i nesagledivom stradanju palestinskih civila. Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje!

Psihoanalitičari (S. Varvin u ”Psihoanaliza i rat”, 2001.) ističu kako je u teškim i traumatskim situacijama (rat) najvažnije sačuvati sposobnost mišljenja. Problem sa sposobnosti slobodnog razmišljanja u situaciji ugroze grupe kojoj pojedinac pripada je to što lako može biti označen kao izdajica među svojima (a od onih drugih unaprijed otpisan samo zbog svoje pripadnosti).

U ugroženoj grupi nema tolerancije za razlike, stvara se idealizirana slika vlastite grupe radi njenog psihološkog očuvanja, a svo zlo se pripisuje isključivo neprijateljskoj grupi, demonizira je i dehumanizira. Ovi grupni procesi su ”zarazni”.

I dok traje sukob zločini se izvode bez osjećaja krivnje. Nema mogućnosti za zaustavljanje sukoba jer bi to tražilo priznanje onoga ljudskog i u neprijatelju, dakle priznanja da su neprijatelji međusobno slični. Također traži i preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke što je, nakon počinjenih zločina i nepravdi vrlo teško.

Pretpostavljam da ove riječi o važnosti empatije djeluju naivno, kao svemoćan i jednostavan lijek. Razmišljanje o empatiji pripada vremenu kad oružje zašuti. Svi sukobi barem jenjaju ako već ne prestanu. I počinitelji i žrtve iz rata izlaze traumatizirani. Zagovornici dijaloga, kompromisa i mira, znaju da se ne treba predati otporima razrade traume žrtava i počinitelja (što osjećaju, što su počinili).

Imajući na umu da pojedinac i grupa imaju ograničenu sposobnost dovođenja u svijest posebno bolnog mentalnog sadržaja, svejedno ne treba odustati od tumačenja i suočavanja, procesa tugovanja kako bi se moglo ići dalje.

Hoće li se, kad sukob jednom prestane, ipak morati dogoditi nešto na što C. Nicholson aludira u svom članku kada poziva na nacionalno, ali i globalno preispitivanja izraelsko-palestinskog sukoba (prethodna kolumna). Bilo bi dobro kad bi preispitivanje i dogovori počeli s poštovanjem i uvažavanjem sudionika.

Prije svega toga, ima li volje da se zaustave stradanja?

Svjesna sam da svi koji su ovdje zainteresirani i uključeni mimo neposredno sukobljenih imaju svoje interese kojih se neće lako odreći. Tu nema mjesta empatiji!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske
    •  Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?
    •  Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama
    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens
    •  Što treba da psihološke traume bude manje, a društvo zdravije

> Svi tekstovi ovog autora