autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Đokoviću od srca želim da se opameti: nije sve u titulama

AUTOR: Drago Pilsel / 16.01.2022.

Drago Pilsel

Atipičan sam novinar. To je jasno. Ne samo zato što sam se uz novinarstvo nekoliko godina posvetio životu u franjevačkoj zajednici, životu koji me doveo do toga da se približim stvarnosti prvo brazilskih, a onda argentinskih siromaha i domorodaca, ili zato što me jako zanima teologija, a još više kako da religija doprinese općem boljitku, ili zato što sam se, premda potječem iz obitelji nacista i ustaša, profilirao kao lik koji nije nacionalist i koji je važan dio života posvetio zagovaranju ljudskih prava pa tako i pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj.

Atipičan sam i zbog toga što me bogatstva i titule ne impresioniraju.

Stajao sam tako 1994. pored Diega Armanda Maradone miran i posvećen novinarskom zadatku koji sam dogovorio s tadašnjim glavnim urednikom tjednika Globus, pokojnim Denisom Kuljišem, i savršeno dobro pamtim, možda i zato što sam s Diegom komunicirao na našem, argentinskom, zapravo buenosaireskom dijalektu (lunfardo), da sam bio totalno cool.

Tako mi je bilo i s papom Ivanom Pavlom II. i s mnogim drugim ”važnim ličnostima”. S mnogima se i dalje družim.

Šef države, poglavar Crkve, moji drugovi smetlari za papir te metal i plastiku četvrtkom… Svi su mi raja i meni je svaki čovjek čovjek: gledam ga ravno u oči jer znam da smo pred Bogom jednaki.

Zašto sam ovako počeo kolumnu? Zato što će neki ”stati na zadnje noge” i žestiti se, neki misliti da zagovaram neku/nečiju ”agendu” (a ima, hvala Bogu, i onih koji u svemu ovome vide neku novu ”antisrpsku” kombinaciju)…

Je li Novak Đoković, nositelj velereda svetog Save s križem manastira svetog Hilandara na prsima, onaj koji pomaže drugima u nevolji ili onaj koji (ne samo jer širi teorije o zavjeri, 5G ili slične kao što je slučaj i s njegovim duhovnim mentorom i coachom Pepeom) se ponaša na neodgovoran način, neosjetljiv prema pravilima i bolesnima tako i prema doktorima i drugom medicinskom osoblju kojem je financijski pomogao?!

Zato što postoje čitatelji koji sude na temelju naslova, ili ne poznaju dovoljno potpisnika ovih redova, pa će žuriti s osudom, na temelju dojma ili pod teretom vlastitih emocija.

Ne, ljudi, meni je Novak Đoković samo predmet novinarskog posla i sociološke znatiželje. Pa ću i danas pokušati stvari posložiti, iznijeti činjenice i na temelju njih ponuditi neke zaključke.

Hajmo stvari za početak usmjeriti i pojednostaviti: imamo pred sobom jedan fenomen, izuzetno nadarenog sportaša Novaka Đokovića za kojeg se mnogi (malo bi bilo reći fanatično) trude pojasniti da je ”najveći tenisač svih vremena”, a to, ”najveći” je, znate kaj, za bilo kojeg sportaša relativan pojam i ne tiče se samo sportskih rezultata i osvojenih trofeja (tu je prikladnije govoriti o ”najboljem”), pak, se isto tiče i ukupnog ponašanja i stila (i tako neki više preferiraju ”mirniji” stil igre i ponašanje jednog Petea Samprasa ili Rogera Federera odnosno legendarne Steffi Graf kojoj, molim lijepo, iskreno skidam kapu i na karijeru i na držanju), a imamo i problem: milijuni umrlih i teško bolesnih u bolesti prema kojoj se Đoković, blago rečeno, ponaša jako ambivalentno.

Moj je novinarski zadatak ukazati na ambivalentnost i pozvati na otrežnjenje zbog nečega što ja, kao i pripadnici ”kolektiva” zvanog Autograf, definiramo kao javno dobro te ga kao takvog zagovaramo. U tom smislu javno dobro je naše zdravlje, zdravlje općenito, i naš ili bilo čiji zdravstveni sustav.

Premda u trenutku pisanja ove kolumne još nije poznat sadržaj obrazloženja presude (možda bude potrebe da se opet o ovom slučaju oglasim) nakon koje je Novak Đoković deportiran iz Australije (tekst se piše dok je Đoković na letu Emiratesa EK409 iz Melbournea za Dubai), znamo već neke ključne momente.

Prvo: pravo je Novaka Đokovića da se ne cijepi. Nerazumno je to ponašanje, ali je to njegovo pravo. To se pravo kosilo s imigracijskom politikom Australije.

Drugo: pravo je australskih vlasti da ne rade protiv vlastitih zdravstvenih politika i ne dovode vlastite građane u temeljne nesporazume apliciranjem ”dvostrukih pravila ponašanja”.

Treće: obaveza je Tennis Australia da (čim prije to bolje, makar se čekao kraj Australian Opena da se dilema razriješi) pojasni zašto su izmisliti mogućnost ”izuzeća” ako kažu da je od početka svima pa i njima bilo jasno da će samo cijepljene igračice i igrači smjeti nastupiti. Zbog Đokovića? Novaca? Interesa oglašivača? Ugleda?

Četvrto: dobro bi bilo za vlasti Srbije (čitaj Aleksandar Vučić i drugi), bilo svjetovne, bilo crkvene, pa sportske i sve druge da učine sve da prestane histerija o tomu da se ”svijet” obračunava preko Đokovića sa Srbijom ili Srbima, a dio tamošnjeg društva koji razumije o čemu se ovdje radi trebao bi učiniti sve da prevlada razum.

Peto: svi novinari koji imaju sposobnost da se izraze i određeni domet da to učine imaju obavezu da pojasne novonastali problem koji je i izazov za cijelo čovječanstvo (o tomu papa Franjo oduvijek govori): nije dobro da se širi broj onih koji imaju krajnje ograničeno razumijevanje koncepta šire odgovornosti prema zajednici (što je na svoj način sažetak komentara onih koji kritiziraju Đokovićevo ponašanje).

Šef države, poglavar Crkve, moji drugovi smetlari za papir te metal i plastiku četvrtkom… Svi su mi raja i meni je svaki čovjek čovjek: gledam ga ravno u oči jer znam da smo pred Bogom jednaki

Novak Đoković nam, rekoh, otvara neke važne dileme.

Imamo li obavezu ili nemamo kada do nas stižu medicinske spoznaje ili kada tražimo pomoć doktora? Imamo li obavezu prema patnicima i bolesnicima ili ju nemamo? Smije li naš svjetonazor i ono što ga određuje, makar privremeno, biti važnijim od općeg dobra i blagostanja, od potrebe da svijet bude solidarnije, a prilike u njemu humanije?

U ovom trenutku je posve sekundarno, premda nije bez važnosti, što je Novak Đoković i dalje pod velikim duhovnim i psihološkim utjecajem španjolskog ”gurua” Pepea Imaza.

Gdje je bio Đoković nakon ili, prema nekim tumačenjima, za vrijeme kršenja karantene nakon što je dobio COVID pozitivni nalaz u Beogradu?

Bio je u Marbelli, kod svoga coacha Pepea, da se ”sabere” prije Opena (kamo je poletio iz Španjolske) i da u svom domu dočeka Novu godinu,  tamo gdje je sa suprugom kupio vilu od 3.500 četvornih metara, tamo gdje mu brat Marko s Pepeom vodi new age tenis kamp za klince bogatuna (Puente Romano), tamo gdje je Novak opetovano od početka pandemije kršio pravila, ne samo u Španjolskoj (reci nam, brale, kako si ulazio i izlazio svojim privatnim jetom u i iz Španjolske preko 50 kilometara udaljene Málage za vrijeme tvrdog lockdowna), već i u Zadru (u Hrvatskoj), i drugdje, opetovano u Srbiji (nakon French Opena itd. čak se premijerka Ana Brnabić od njega ogradila u recentnom nastupu na BBC-u u povodu možebitnog kršenja beogradske karantene), BiH…

U ovom je trenutku puno važnije da Đoković pokaže zrelost. Jer nema zrelosti u tome da s jedne strane daje milijun eura Vladi Srbije da se bolje nosi s pandemijom, i još dosta novaca bolnici u Bergamu, ili humanitarnom protupandemijskom projektu Rafaela Nadala u Španjolskoj (kad je tamo grunula pandemija i kosila živote), da samo spomenemo neke medijski jako eksponirane stvari, a s druge strane postane barjaktar antivaksera koji tumači kako se ljubavlju i pozitivnim mišljenjem može pobijediti bolest i učiniti da voda loše kvalitete postane jako kvalitetna voda (SIC).

Je li Novak Đoković, nositelj velereda svetog Save s križem manastira svetog Hilandara na prsima, onaj koji pomaže drugima u nevolji ili onaj koji (ne samo jer širi teorije o zavjeri, 5G ili slične kao što je slučaj i s njegovim duhovnim mentorom i coachom Pepeom) se ponaša na neodgovoran način, neosjetljiv prema pravilima i bolesnima tako i prema doktorima i drugom medicinskom osoblju kojem je financijski pomogao?!

Koji će i kakav Novak Đoković biti vrijedan svijetu? O tome se ovdje radi.

Jer nije sve niti u milijunima niti u naslovima, i potpuno je svejedno je li Novak Đoković ”težak” 180 milijuna eura, a Roger Federer 400 milijuna ili obratno, je li dobio 20 Grand Slamova i hoće li ih biti više ili se karijera nalazi na prekretnici (hoće li uskoro u Italiji, Velikoj Britaniji, SAD-u proći kao i u Australiji ako se ne cijepi?).

Ako su ljubav i mir toliko važni Novaku Đokoviću neka se prema njima i ravna (”Ljubav i mir” je moto teniske i životne škole Pepea Imaza).

Imamo pred sobom jedan fenomen, izuzetno nadarenog sportaša Novaka Đokovića, a imamo i problem: milijuni umrlih i teško bolesnih u bolesti prema kojoj se Đoković, blago rečeno, ponaša jako ambivalentno

Ne zahtjevajmo da se suprotstavi nerazumnim ispadima njegova oca koji ga je proglasio ”vođom slobodnoga svijeta” i poistovjetio s Isusom Kristom na križu (što je bogohuljenje), ta – poznati su ispadi tate Đokovića i to su, uostalom, njihovi unutarnji obiteljski problemi.

Đoković je tražio posebna pravila i prava za sebe (mislio ih je ostvariti uz pomoć teniskih australskih vlasti). Nije prvi kojem su slava i novac te potreba da bude još boljim poremetili moć rasuđivanja.

Ima, vidi se to, kod Đokovića nešto još nedovoljno istraženo, neka stalna potreba da bude u centru pažnje, pa i kada se na terenu nesportski ponaša, često ne može kontrolirati bijes, razbija rekete, čak i snažno, vrlo opasno i nesmotreno udara lopticom suca…

Ne, on na ta posebna pravila ne smije biti propušten. Nitko. I nije u redu da se o nekima kao Đokoviću tako puno govori, a o nekima kao što je (isto iz Australije deportirana) češka tenisačica Renata Voračova jedva ili malo jer nemaju novaca, skupe odvjetnike i jak menadžerski tim.

Ništa ne mijenja činjenicu da je dobio 20 Grand Slamova. On i dalje nosi muški rekord u tjednima kao broj 1. On i dalje posjeduje najveći broj Masters Series titula. Veliki je tenisač. Nema dvojbe oko toga.

Međutim, ako je Novak Đoković zaista tako veliki šampion i uzor, ponašanje mu nije takvo jer se je trebao ponijeti ne samo kao teniska gromada već i kao građanin svijeta, kao dio velike sportske obitelji, kao onaj koji utječe na mlade (zar nema i vastite djece?!). A građanin svijeta, kako ističe moj dobar drug, liječnik i kirurg, uvijek vodi računa o općem dobru, čak i kada to nije u skladu s pojedinačnim (njegovim) interesima. I to je, za sada, jedna velika šteta, a ja mu od srca želim da se opameti.

Za nas novinare je jako važno da tu štetu pokušamo smanjiti. Nikako povećavati.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     30 je godina od, možda, najboljeg intervjua u mojoj karijeri
     Mons. Ivo Martinović, dostojan sljedbenik Srećka Badurine
     Jürgen Moltmann: Nema progresa bez ekološke pravednosti
     Papa nije rekao ''pederčine'', već ''pederi'',  pa što?
     35 godina života u Hrvatskoj, 30 godina mrzilačkih napada
     "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
     UN neće proglasiti Srbe za počinioce genocida u Srebrenici
     Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
     Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
     Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1