autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Gaza se i nas, i mene tiče

AUTOR: Jadranka Brnčić / 30.07.2014.

‘‘Molimo za prestanak rata u Izraelu“ – čut ćemo ovih dana u molitvama i željama vjernika. ‘‘Neka bude mir među Palestincima i Židovima“ – slogan je što ćemo ga, kad se pojavi na našim Facebook stranicama, rado ‘‘lajkati“ iz udobnosti svojih fotelja.

 

Naravno da na stravične prizore ubijene i ranjene djece u Gazi ne možemo ostati ravnodušni. Ali jednako tako ćemo ih, poneseni poslovima i brigama naše svakodnevice, lako zaboraviti do sljedećih odgledanih ili pročitanih vijesti. Neki od nas će, nakon nemoćna uzdaha, uzeti svoj ručnik i otići na plažu ili bazen. Ili barem do omiljena kafića na ćaskanje s prijateljima.

 

Drugi među nama, navikli na razgovore o svjetskoj politici, možda ćemo raspravljati o opravdanosti ili neopravdanosti akcije izraelske vojske te ponovno raspredati o povijesti izraelsko-palestinskih sukoba te ga iznova tumačiti jedni drugima.

Ne postoji opravdana obrana, ni po međunarodnim zakonima, ukoliko je nesrazmjer među vojnim silama golem, a takav jest među izraelskom i palestinskom vojskom i naoružanjem, te bivaju ubijeni civili, štoviše djeca. U Gazi  je ubijeno preko četiri stotine djece mlađih od šesnaest godina a da nisu imali kamo sakriti se ili pobjeći ! Ništa, apsolutno ništa to ne može opravdati!!!

 

Koliko god razmjena informacija na Internetu pridonosi, s jedne strane, tome da brže i detaljnije dobijemo informacije o tome što se događa u svijetu te jasnije razaberemo pouzdane od manipulativnih, toliko, s druge strane, ljudske nesreće počinjemo promatrati kao virtualnu stvarnost, kao stanovite predstave na pozornici svijeta koja nas se zapravo osobno, duboko ne tiču ukoliko se ne događaju nama.

 

A nužno se događaju i nama, u njima smo ukoliko pripadamo istoj ljudskoj vrsti!

 

Rat se ne događa samo na bojištima, nego i među svjetonazorima i stavovima. A upravo oni i proizvode ratove. Stoga je važan i naš, i moj stav. Ono što, zapravo kako mislimo, kad tad se na ovaj ili onaj način ozbilji.

 

Dakako, o pokretanju i prestajanju ratova odlučuju moćnici, ali mi odlučujemo hoćemo li u njima sudjelovati ili ne. A sudjelovanje ne počinje samo političkim opredjeljenjima i pristajanjem na mobilizaciju, nego ravnodušnošću  prema drugima i osjećajem da smo usred ma kakva sukoba nužno mi u pravu te da to pravo smijemo svim sredstvima braniti.  Čak i ako nikad ne bismo uzeli pušku u ruke. Zato nas se ono što se događa u Gazi itekako tiče.

 

Ne postoji etički neutralna pozicija. Ne postoji ‘‘pravedan“ stav koji opravdava ili okrivljuje ‘‘obje strane“ ili objema paušalno želi mir. Nismo li se osjećali izigrano i napušteno u Hrvatskoj kada se to nama događalo u ratu sa srpskom vojskom i paravojskom što ga je svijet tumačio kao građanski, štoviše plemenski rat?

 

Ne postoji opravdana obrana, ni po međunarodnim zakonima, ukoliko je nesrazmjer među vojnim silama golem, a takav jest među izraelskom i palestinskom vojskom i naoružanjem, te bivaju ubijeni civili, štoviše djeca. U Gazi je  ubijeno preko četiri stotine djece mlađih od šesnaest godina a da nisu imali kamo sakriti se ili pobjeći! Ništa, apsolutno ništa to ne može opravdati!!!

‘‘U pravu su“ uvijek oni koji trpe. Stoga nam je u ovom trenutku biti na strani palestinskog naroda! Oni su ljudi poput nas,  poput mene, izloženi svemu što čovjek kadar za zlo, kakvi smo svi, može učiniti! Biti nam je uz svako dijete pogođeno raketom, uz svako koje je izgubilo roditelje, braću i sestre, uz svako koje mora gledati u oči ljudskom zlu. Biti nam je uz njih na svaki moguć dostupan nam način!

 

Naravno, situacija u Izraelu je psihološki, simbolički i povijesno vrlo složena. Naravno da su se preživjeli Židovi poslije Drugoga svjetskog rata morali negdje smjestiti.

 

Da se narodi ne mogu dijeliti na loše i dobre, da i među Izraelcima i među Palestincima ima različitih stajališta i ponašanja. Naravno da Izraelci vojne akcije svoje države doživljavaju kao pitanje preživljavanja…

 

Ipak, valja jasno reći: Židovi su poslije Drugoga svjetskog rata ušli u Palestinu za britanskog mandata i Britanci su ih pustili da budu kolonizatori; politika izraelske države je imperijalistička: Palestince drži kao taoce i ne da im živjeti na njihovoj rodnoj grudi ni odobrava osnovna ljudska prava; a Hamas je legitimno izabrano političko tijelo u palestinskoj vladi.

 

Istina je da je u Hamas u svojoj povelji iz 1988. artikulirao svoju želju da razori Izrael, da ima povijest suicidalnih napada na izraelske građane, da ih trenutno napada raketama, da pripada širem Muslimanskom bratstvu. No, definirati Hamas isključivo kao terorističku organizaciju, ili ga povezivati s organizacijama kao što su al-Qaeda, al-Shabaab ili ISIS značilo bi ne razumjeti njegovu svrhu. Većina  Palestinaca, premda ne svi, podržava ga  jer, koliko god igrao prljavu i uzaludnu igru, on se jedini bori za političku opciju palestinske neovisnosti.

 

Činjenica da su Židovi preživjeli Šou te da su u strahu od palestinske vojske, ne daje im opravdanje za genocid nad Palestincima. To je zlouporaba vlastite patnje. ‘‘Nikad više“ znači nikad više ni za koga!!!

 

Kada je riječi o ljudskoj nesreći, pitanje o tome tko je politički u pravu ne bi trebalo biti prvo pitanje, premda i njega valja nužno postavljati. ‘‘U pravu su“ uvijek oni koji trpe.

 

Stoga nam je u ovom trenutku biti na strani palestinskog naroda! Oni su ljudi poput nas,  poput mene, izloženi svemu što čovjek kadar za zlo, kakvi smo svi, može učiniti! Biti nam je uz svako dijete pogođeno raketom, uz svako koje je izgubilo roditelje, braću i sestre, uz svako koje mora gledati u oči ljudskom zlu. Biti nam je uz njih na svaki moguć dostupan nam način!

 

Biti nam je uz njih, ali ni protiv koga. Svakako ne protiv Židova!

Tiče nas se što se događa u Izraelu, u Siriji, u Sjevernoj Africi, svuda po svijetu gdje se vrši nasilje nad ljudima, tiče se svakog od nas. Stoga jer je ulog naša zajednička ljudskost. Svatko od nas je odgovoran za ono što nam se događa. Svatko. Djeca se ne rađaju sposobna da mrze. A niti da budu ravnodušna prema onome što se događa drugima. To ih učimo mi odrasli

 

Svako političko opredjeljenje u sebi skriva opasnost da ponovno uspostavlja antagonizme. Odatle porast antisemitizma u svijetu. Osjećaj da smo u pravu opet, eto, proizvodi, uvjerenje da oni drugi to nisu te da ih može i ne biti! Biti uz one koji su u pravu ne daje nam pravo da isključujemo one druge. Tada proizvodimo isti krug smrti.

 

Biti nam je na strani žrtava! Bez takva opredjeljenja, istinskog mira neće biti nigdje.

 

Istinskog mira ni u Hrvatskoj neće biti sve dok ne budemo na strani onih koji su trpjeli ili bili ubijeni rukom pripadnika našega naroda. Sve dok nam istinski ne bude žao što su ubijeni ljudi u Gospiću, Paulinu Dvoru, Miljevcima, logoru Lora Varivodama, u obitelji Zec, u Ahmićima. Ćelebićima, Čemernu, Doljanima, Dretelju, Duši, Gabeli, Lašinskoj dolini, Mokronogama… “Nikad više”!!  Inače ćemo trajno proizvoditi ono “uvijek iznova” u novim konstelacijama i s istim opravdanjima!

 

Tiče nas se što se događa u Izraelu, u Siriji, u Sjevernoj Africi, svuda po svijetu gdje se vrši nasilje nad ljudima, tiče se svakog od nas. Stoga jer je ulog naša zajednička ljudskost. Svatko od nas je odgovoran za ono što nam se događa. Svatko.

 

Djeca se ne rađaju sposobna da mrze. A niti da budu ravnodušna prema onome što se događa drugima. To ih učimo mi odrasli.

 

Golda Meir je po završetku Šestodnevnog rata rekla: ‘‘Kada nastupi mir, možda ćemo s vremenom moći oprostiti Arapima što su ubili naše sinove, ali ćemo im teže oprostiti što su nas prisilili da ubijemo njihove“. Jake riječi. Premda to što su nas tzv. neprijatelji primorali na ubijanje, ne bismo trebali njima teško oprostiti, nego sebi. Mi smo ti koji smo u toj situaciji držali svoje prste na okidaču, ne oni.

 

Svi moramo promijeniti svoj način mišljenja. Htjeti da rata više ne bude. Htjeti to pod svaku cijenu! I pod cijenu vlastita života! Što znači izjaviti da smo religiozni ili humani ukoliko je to samo deklaracija o pripadnosti, a ne istinsko življenje dubinskoga sadržaja onoga što nam religija  ili humanost kojoj pripadamo nudi? Što nam znači ako sav svijet zadobijemo, a izgubimo svoju dušu?! Naša obećana zemlja tamo je gdje nam je srce. A neka to bude šalom, mir!

Još tekstova ovog autora:

     Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
     Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
     S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
     Želim li da se svijet promijeni?
     Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
     Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
     Susret s Irinom iz Mariupolja
     Bio nam dobar Prelazak!
     Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
     Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz drago

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija