autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Grad Zagreb se mora odužiti Aleksandri Zec

AUTOR: Drago Pilsel / 08.12.2016.

Aleksandra Zec

Mislim da je likvidacija Mihajla i Marije Zec te njihova najstarijeg djeteta, 12-godišnje Aleksandre, jedno od najsramotnijih poglavlja novije hrvatske povijesti.

Taj slučaj, možda jasnije nego drugi, dovodi u pitanje obrambeni karakter Domovinskog rata.

Počinitelji su bili pripadnici specijalnih postrojbi koji su oslobođeni zbog proceduralnih pogrešaka. Neki su nakon toga napredovali u karijeri, neki su odlikovani, što navodi na zaključak da su ljudi ubijani po nalogu državne vlasti.

U kuću Mihajla Zeca, poznatog mesara koji je opskrbljivao brojne zagrebačke mesnice, ali i Sabor, te financijski potpomagao HDZ i njegove supruge, vlasnice kafića na Dolcu, u Poljaničkoj ulici na Trešnjevci, upalo je 7. prosinca u 23 sata petero pripadnika pričuvnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova, jedinice pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, kasnije poznate i po nadimku ”Merčepovi eskadroni smrti”.

Mislim da je likvidacija Mihajla i Marije Zec te njihova najstarijeg djeteta, 12-godišnje Aleksandre, jedno od najsramotnijih poglavlja novije hrvatske povijesti

Obitelj je već spavala. Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović probudili su Mihajla Zeca i naredili mu da se odjene i pođe s njima. Mesar se uplašio i pokušao pobjeći. Istrčao je na ulicu, gdje ga je pucnjem u leđa likvidirao najmlađi iz petorke, tada 18-godišnji Siniša Rimac.

Ubojstvo su gledale Marija i Aleksandra Zec, koje je petorka utovarila u kombi i odvela do planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu, gdje smo se okupili jučer, a gdje su kao pričuvni pripadnici MUP-a zločinci bili stacionirani.

Nakon što su u prvim satima 8. prosinca likvidirali Mariju Zec, Siniša Rimac je kolege pokušao nagovoriti da ostave na životu 12-godišnju Aleksandru, ali ga nisu poslušali. Smatrali su da je to prevelik rizik jer im je vidjela lica. Munib Suljić djevojčici, koja je prethodno vidjela mrtvo tijelo majke, je hladnokrvno prislonio automatsku pušku na zatiljak i povukao okidač. Njeno tijelo bacili su u udubinu za smeće poviše doma.

Sve što su učinili te noći merčepovci su nakon uhićenja nekoliko dana poslije detaljno ispričali istražnoj sutkinji. Izgledalo je kao da će pravda lako biti zadovoljena, ali umjesto toga dogodila se travestija koja baca ljagu na početke hrvatske države.

Ubojice su puštene jer davanju iskaza u kojem su opisali i neka druga zvjerstva nisu nazočili njihovi odvjetnici.

Za osudu nisu bili dovoljni ni svjedoci koji su vidjeli Rimca kako ubija Mihajla Zeca, ni iskazi svjedoka kojima je Mikola priznao ubojstvo. Nije bilo važno ni što je vještačenje pokazalo da je oružje oduzeto od petorke identično oružju kojim je počinjeno ubojstvo, a ni to što su u kombiju nađena vlakna iz odjeće Marije i Aleksandre Zec.

Siniša Rimac postao jedan od tjelohranitelja ministra obrane Gojka Šuška i 30. svibnja 1995. primio odlikovanje Red Nikole Šubića Zrinskog, visoko priznanje za junački čin u ratu iz ruku predsjednika Franje Tuđmana. Shvatio sam to kao afirmaciju tog nedjela i poželjni način ponašanja.

Dovoljna će biti jedna ulica na Trešnjevci i ploča, na zavoju blizu mjesta ubojstva, u ime nas – građana Grada Zagreba. Dovoljno bi bilo da Grad Zagreb počisti taj dio napuštenoga i spaljenoga doma, da se napravi mala šetnica, da se postave klupe za odmor i za razmišljanje, možda ispod ili u blizini spomen-ploče

Uz spomen na Aleksandru i na njene roditelje dužni smo se sjećati stotine ostale djece ubijene tijekom Domovinskog rata i agresije na Republiku Hrvatsku. Prigovara nam se da ne znamo ili da ne želimo istaknuti njihova imena. Nisu u pravu.

Ubojstvo Aleksandre Zec je po mnogočemu paradigmatično.

I sramota je da još ne postoji ulica ili trg Aleksandre Zec. Predlažem da se po toj djevojčici nazove sadašnja Avenija Gojka Šuška u Dubravi. Ili zagrebački Trg Franje Tuđmana. To bi bilo pravdeno.

Ali neka se HDZ ne digne na stražnje noge – dovoljna će biti jedna ulica na Trešnjevci i ploča, na zavoju blizu mjesta ubojstva, u ime nas – građana Grada Zagreba.

Dovoljno bi bilo da Grad Zagreb počisti taj dio napuštenoga i spaljenoga doma na Sljemenu, da se napravi mala šetnica, da se postave klupe za odmor i za razmišljanje, možda ispod ili u blizini spomen-ploče.

Aleksandra, Marija i Mihajlo pokopani su u Gornjoj Dragotinji, pokraj Prijedora, rodnom mjestu Mihajla Zeca.

Neka im je vječna slava i hvala.

Još tekstova ovog autora: